Nije me bilo još od prošle godine, kaže čaršija da su se tome najviše radovali istarski internetski trolovi, da je njihov sindikat odahnuo, a određeno olakšanje osjetio je i fra Zorko, znate na kojeg uzoritog i blaženoga Zorka mislim, da, na njega mislim, upravo tog. E pa rezimirajmo, otišla je godina, stigao je euro, vratila se Hrvatska nogometna reprezentacija, ušli smo u Šengen, granični prijelazi bili su prepuni političara, netko je duhovito primijetio da je skup na prijelazu Sežana nazvan "Sežana i sedam patuljaka". Na otvorenoj granici prelazili su iz Hrvatske u Sloveniju kao prije tridesetak godina, kao u bivšoj Jugoslaviji, iz jedne države u drugu.

Euro je zamijenio kunu i sada se jasno vidi koja smo mi sirotinja, a sirotinja je bogu teška, postajemo društvo koje je sito gladnih, siti smo svih tih egzistencijalnih problema. Čak sad sa Slovencima dijelimo i istu valutu kao prije tridesetak godina, joj, kakva sreća. Još kad u Europsku uniju uđu i ostale zemlje bivše Jugoslavije, prelazit ćemo granice bez nadgledanja, od Vardara pa do Triglava.

Gologuzani i bisage

No, vratimo se sitnoj raji, takozvanoj stoci sitnog zuba i sitnih novčanica. Nije nama euro problem, gospodo, njega nemamo puno, nama su problemi centi, njih imamo. Koliki su objektivni pokazatelji naše tuge, ove financijske, pokazuju i dokazuju to što u šaku jedne ruke stane petsto kuna. Za tržnicu će nam trebati bisage, torbe, ne samo za zelenjavu, nego i za transport kovanica.

Razmišljao sam da li da mi naslov bude "Euro s onoga svijeta" ili "Igre bez granica", no ovaj Ero ili Euro mi se učinio boljim. Iz stare godine, one koju smo ispratili u ropotarnicu povijesti, ostalo je to da smo jednako gologuzani, ali se sada preračunavamo u eurima, znate ono s GPS-a, "preračunavam". Bolno je sada gledati kako smo preko noći tisućice pretvorili u stotice, sirotice.

Vatreni su opet briljirali na Svjetskom prvenstvu, desničarima je to bio njihov trijumf, oni kao i obično prisvajaju pobjede, a odriču se poraza, a nogoloptaši im titraju jajca i daju im za pravo. Pjevaju ono što prija njihovom uhu i onda s pravom slave pobjede reprezentacije kao trijumf Thompsona i ekipe. Kažu da je Messi sve osvojio osim titule prvaka Hrvatske s Hajdukom, možda se upusti i u ovaj izazov, a potporu bi mu mogli pružiti i preko pulske zaklade za sport.

Novac treba pažljivo i pametno ulagati, a interes Pule je da Hajduk postane prvak, to je valjda ove godine na izmaku postalo jasno i onima koji ne vole nogomet. Istra 1961 je važna, ali Hajduk je važniji, to smo se uvjerili prošle godine, a gotovo da sam siguran da će fra Zorko na sljedećem susretu s Hajdukom obući dres Istre 1961. To bi bilo baš na tragu njegovog dosadašnjeg mandata, pokazao je Filip zavidnu potrebu svidjeti se svima, a ne samo njima.

Vratimo se Vatrenima, vratimo se našoj realnosti. Nakon Šengena najveći projekt u Hrvatskoj trebao bi biti fokusiran na prometnu infrastrukturu, točnije željeznicu. Da su Vatreni kojim slučajem koristili usluge Hrvatskih željeznica, ovih dana bismo dočekali Bobana, Šukera, Prosinečkog, Jarnija i Ćiru, malo bi zakasnili, no proslavili bismo treće mjesto, fešta bi se održala. Fešta nas je održala, njojzi hvala, a feštalo se diljem Hrvatske.

U Puli se malo zakuhalo oko adventskih kućica. Umjesto da se još par dana zakuhavalo u kućicama, zakuhalo se oko njih, klasika, ne može bez napetosti. A gradske vlasti su naredile ekspresno motanje kablova, odmah nakon dočeka ispraznilo se sve, valjda je netko pomislio da bi se produženo slavlje moglo pogrešno shvatiti, da tako nešto ne bi dobro leglo ostatku Hrvatske. U Splitu se pjevao Đurđevdan, odzvanjao je grad, javnost se digla na noge, a nitko nije pajserom mrdnuo što je jedna televizija s nacionalnom frekvencijom čekala novu godinu uz "Bum, Cile, bum, gricni me za uvce", zabole naše ljude uvce za to.

S bitnog na nebitno

U mojoj općini, mjestu ribara, sardona na savor, žgvaceta, SDP-a i ostalih endemskih vrsti, sve je pod kontrolom. Načelnik općine pokazao je javnosti, mladim političarima i onima koji se tako osjećaju kako se piše demanti. Predlažem da se u prostorima nekadašnje političke škole u ovoj općini, sljedećeg ljeta održi simpozij, konferencija, ljetna škola na kojoj će se mladež obučavati kako spinom skrenuti pozornost s bitnog na nebitno, kako obaviti svoju obvezu i reagirati na napise u medijima. Pa da se prisjetimo nečeg iz prošle godine, nečeg što je palo u kratki zaborav, nečeg što su nadjačale petarde i nečeg što papaline, zerice, glavoči, škarpine pokušavaju relativizirati.

Nakon par tekstova o nekim čudnim transakcijama, nakon spominjanja milijun i kusur eura, napisan je ogledni primjer dematija. Prva rečenica: "U našoj općini se sve radilo po zakonu, oštro demantiramo napise u nekim medijima", a nakon toga petsto nekih paragrafa, točaka, zaključaka, kosih crta, zareza, prireza nakon kojih običan čitatelj pamti samo "sve smo radili po zakonu". Majstorski, čak bi se reklo i velemajstorski, 'ko ima potrebu studirati te silne kose crte, paragraf tri, kosa crta četiri, odluke o nadzoru, reviziji i sveobuhvatnoj analitici, kosa crta pet, odluke o javnoj nabavi, paragraf sedam, kosa crta tri. Učite, djeco, učite kako se piše reakcija, kako se brzo otupljuje i zatupljuje javnost, paragraf sedam - na onu stvar.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast