PIŠE NENAD MARJANOVIĆ

Ordinacija dr. Frica: Život nije bajka, nego cajka

Nenad Marjanović Dr. Fric

Nenad Marjanović Dr. Fric


Pošto su se nogometom bavile sve moje susjede, svi ljubitelji gljiva, Vilerovih goblena, sitnog veza, kukičanja, svi oni koji mrdaju, svi koji znaju upaliti televizor i okrenuti retrovizor, svi oni koji naivno vjeruju da je Zemlja okrugla, sada ću za tu temu konstatirati da bi bilo sjajno da smo u svemu među četiri najbolje zemlje na svijetu, a o nogometu ću pisati kad on opet postane najvažnija sporedna stvar na svijetu. Do tada ću se baviti komunalnom infrastrukturom i mikro i makro ekonomskim pokazateljima u Puli i okolici, na trokolici. Bavit ću se glazbenim anomalijama i gradskim fekalijama.

Zoričić i sinovi

Gradonačelnik Pule je prilikom prisajedinjenja tri gradske firme matici Tržnici rekao vijećniku Lerotiću: Pa ne mislite valjda da cveta cveće u vaše preduzeće. Aludirajući na firme koje je IDS ostavio u amanet "Zoričiću i sinovima" (baš mi je uvijek bila dobra priča to kad neki Amerikanci nazovu firmu "John i sinovi", znate za bezbroj takvih varijanti). Kako god, Pula će malo po malo postati jedinstven grad, ujedinit ćemo se ma što god mislili o tome, sve pod jednu kapu pa 'ko živ, 'ko mrtav.

Predlažem da se sva poduzeća ujedine u DPH, holding koji bismo mogli nazvati Debela pulska hladovina. Sjedište tog holdinga smjestio bih na Giardinima, možda na mjesto onog javnog toaleta za koji se još uvijek čeka dozvola konzervatora. Stvarno ne kužim šta će to oni konzervirati, a da je dio zahoda, toaleta, kondota ili sanitarnog čvorka, kako vam god paše.

Gradsko vijeće bio je još jedan festival demokracije i slobode pa se tako, recimo, predsjednica obraća vijećnicima oslovljavajući ih osobnim imenima, Elena, Milane, Dušice, Noel, Mirko, Slavko, Mujo, Haso, Bobi, Rudi, uglavnom spontano, ljudski i nadasve prijateljski. Gradonačelnik Zoričić, koji me pomalo podsjeća na izbornika Dalića, smiren, duhovan, nadasve ponizan, inteligentan, lucidan, spremno je odgovarao na sva pitanja oporbe. Nije se libio govoriti o odumiranju sibirskih tigrova i njihovom utjecaju na poslovanje gradskih poduzeća. Čak je mladom HDZ-ovcu Juraju Kovačeviću, koji se raspitivao o raketama, sijalicama, svjetlosnim efektima, očinski poručio neka pronađe svjetlost u sebi, neka kao mlad čovjek probudi sve lampadine u svojoj duši. Malo karikiram, al' poruka je bila jasna i nedvosmislena.

Uvjeren sam da je mladež HDZ-a shvatila gradonačelnikovu duhovnu misao, da je ova poruka obasjala sve pretvorbe i privatizacije ovog nogometom i jakim potresom napaćenog naroda. Bilo je veselo i u raspravi među vijećnicima, oni su zaboravili da su jedni druge doveli na vlast, no to ih ne zaustavlja u međusobnim akcijama, da ne kažem napadima. Posjed su ovaj put imali inače skromni pulski IDS-ovci koji se još uvijek bave sami sobom. Nije lako, teški su to osjećaji, ali drugi rade za njih, samo vlasti trebaju prepustiti posjed i čekati svoju šansu u kontri. Ma, imaju još tri godine fore, samo da raščiste 'ko je koga rušio na prošlim izborima.

'Ko to tamo baljezga

Iz ovog Vijeća moram izdvojiti sukob na ljevici. Vijećnik SDP-a Belas je pozvao mlađahnog Mihu Pausa vani nakon što mu je ovaj rekao da "baljezga". Baš bih volio da se Paus odazvao pa da vidimo šajbanje jer logično je da se stvari razviju baš kako su i započele. Nisam ja izrežirao ovu situaciju, ne'ko je nekog uvrijedio, a onda je ovaj ovog pozvao vani. A nije ga valjda pozvao vani da zajedno čiste tepih ispred ureda gradonačelnika, nije ga valjda zvao da tresu tapison preko terase, nije ga pozvao da bi mu ponudio člansku iskaznicu SDP-a s brojem osam?

Mislim da je u Puli porastao broj SDP-ovaca, sada ih po nekim neslužbenim anketama ima osam i još tri simpatizera, znači respektabilnih jedanaest, taman za jednu ekipu na turniru Moja ulica, moja ekipa. No, vratimo se Belasovom pozivu. Nećemo okolišati i palamuditi, svi znamo da ga je pozvao da ga izdeveta, pozvao ga je vani da mu objasni 'ko "baljezga". Možemo! ali nećemo, tako se ponio prozvani Paus, nije se htio prepustiti niskim strastima, zašto bi se uopće tukao radi politike?

Uglavnom ništa, ni'ko nije reagirao, a stvarno je moguće da kad je Belas rekao "izađi van" da je mislio da zajedno izađu u grad, da skupa odu obići Advent, nakrkati se ombola, fritula i kuhanog vina.

Javnosti su predstavljeni rezultati ankete "Znanja, navike i potrebe mladih vezane uz kulturne sadržaje u Puli" i eto nam rezultata. U glazbenom ukusu mladih prisutni su raznovrsni žanrovi, a među njima dominiraju cajke, rock i pop glazba. Cajke? Da, čobanizam i renesansa u Hrvata, tako bi se trebao nazvati ovaj period kulturnog zaglupljivanja mladeži. Mene bi iskreno zanimalo da se napravi anketa što slušaju roditelji tih klinaca, koju vrstu glazbe ti klinci donose iz svojih domova.

Da stvari izmiču kontroli, dalo se naslutiti ranih devedesetih kad je bilo jasno da roditelji i djeca slušaju istu glazbu, to je bio početak kraja. "Je, kupili smo kazetu Magazina i slušamo, ja bakica, sin, kćerka i ponekad deda, ako ne zaspe", tako su izgledale ankete tih godina. Pokušao sam zamisliti sebe sa starcima kako slušamo Sex Pistolse i Ramonse pa onda pustimo "La mula de Parenzo". Trebalo je svojevremeno braniti, anatemizirati Partibrejkerse, EKV, Električni orgazam, Disciplinu kičme, a sada kad djeca slušaju cajke, Cicu Trokolicu, Micu, Cecu, Jala brata, Bubu Corelija. Sociolozi u frci, gdje smo pogriješili? Branili smo im normalne ljude pa su djeca poželjela nešto nenormalno, nešto što će šokirati roditelje.

Radujmo se narodima

Kaže jedna žena u komentarima u Glasu Istre da su to djeca čiji su roditelji doselili nakon Drugog svjetskog rata. E, pa gospođo, ta generacija je stvorila pulski i istarski rock, ta djeca su stvorila jednu od najupečatljivijih urbanih glazbenih scena u ovom dijelu Europe. Ta su djeca organizirala najbolje partyje tehno i elektronske glazbe, ta generacija nije slušala cajke, nego Majke.

No, vratimo se mi na predstojeće blagdane, radujmo se ulasku u Šengen, radujmo se žaruljama, zvončićima, sardonima, savorima, radujmo se narodima, a ne narodnjacima. Na kraju krajeva, uvijek je kraj i život nije bajka, nego cajka, unatoč žaruljama, saonicama, irvasima, losovima, sobovima i snobovima.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter