U mrtvačnicu jednog kijevskog kvarta omotano u crnu plastičnu vreću dopremljeno je raskomadano tijelo devetogodišnje Katje. Mrtvozornik nije imao izbora negoli konstatirati smrt nasilnim putem. Ispisao je dvije stranice opisa raznih povreda i zaključio da je nevino dijete umiralo otprilike tri minute u strahovitim bolovima. Majka koja je tome svjedočila u stanju šoka odmah je prebačena u psihijatrijsku ustanovu. Liječnici procjenjuju da traumatizirana preko mjere koju čovjek može podnijeti zbog ovakvog gubitka djeteta više nije i neće biti među normalnima. Raketa koja je ubila njenu kćer pokosila je još desetak djece čiji su roditelji preuzeli rizik i pustili mališane da se na otvorenom, u obližnjem parku, malo podruže i udahnu svježeg zraka do nove uzbune, sljedećeg skrivanja u ledenim podrumima, uz žestoku hladnoću koja ledi krv u žilama.

To je kijevska svakodnevnica uslijed ruskog razaranja glavnog ukrajinskog grada. Putinova vojska ratuje po principu spaljene zemlje: ono što ne mogu osvojiti, uništit će, bila to infrastruktura, gradovi koje gađaju sa sigurne udaljenosti, kukavički će pobiti ljude, onemogućit će grijanje i korištenje vode, uskratit će hranu. Prije ravno stoljeća, Staljin je nad Ukrajincima proveo Holodomor. Ovo je njegova dograđena varijacija za 21. stoljeće.

 Državnički potez

 Istodobno s tom ruskom sramotom i ljagom koja će je pratiti stoljećima, upravo po pitanju Ukrajine veći dio aktualne oporbe u hrvatskom Saboru također ispisuje najsramnije stranice svoje povijesti. Barem kad su njihovi mandati u pitanju. Oporbeni zastupnici, prije svega možemovci i SDP-ovci, ne žele, naime, podržati prijedlog odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga RH u misiji EU za vojnu pomoć za potporu Ukrajini. Protive se relativno bezazlenom planu davanja instrukcija. Opravdavaju to formom, klasičnim birokratskim pristupom za kojim poseže onaj tko nema sadržaja. Iz tog živog blata neciviliziranosti, gdje se do guše utapa moral slabašnih opozicionara lijevog bloka, prilično iznenađujuće, i baš zato za svaku pohvalu, iskobeljao se IDS.

Predsjednik stranke Dalibor Paus povukao je državnički potez. Službeno je potvrdio: "IDS podržava prijedlog pomoći Ukrajini!". Objasnio je da je pitanje pomoći Ukrajini "stvar morala, etike i ljudskosti, posebno kad se uzme u obzir naša nedavna povijest, kad je tijekom Domovinskog rata Hrvatskoj bila potrebna upravo takva pomoć".

IDS je osvjetlao obraz, pokazujući da i regionalne stranke imaju pravo na čvrst i jasan stav oko važnih svjetskih pitanja čije se posljedice osjećaju i u Hrvatskoj. Paus je s ekipom svojih parlamentaraca izašao iz lokalnih okvira. Ne samo da je svrstao IDS na ispravnu stranu, stranu pravednosti, nego je pokazao visoki stupanj senzibiliteta prema žrtvama agresije. Sve ono što SDP-u i Možemo nije važno, no povijest srećom pamti pa će negdje ostati zabilježen kukavičluk onih od kojih se očekivao minimum hrabrosti, empatije i humanosti.

Oponirajući stavu Vlade, a sada još i IDS-a, koji unisono smatraju da pomoć Ukrajini makar i na simboličnoj razini ima težinu, smisao i poruku, u tim se (lijevim) strankama opozicije ponašaju kao da su im prihvatljiviji i zloglasni čečenski vođa Ramzan Kadirov, ratnik u Pradinim čizmama, te još zloglasniji Jevgenij Prižoljcin, bivši Putinov kuhar, vođa bande silovatelja, kriminalaca i ubojica, poznatijih kao Wagner grupa. Uostalom, zašto netko ne bi zaključio da su protivnici pomoći Ukrajini, zbog ovih ili onih razloga, podržavatelji Kadirovaca i Wagnerovaca. U praksi, ustvari, tako i ispada.

Ista ta (lijeva) oporba kao da ne shvaća da je (realni, politički) život stalno opredjeljivanje - ili za nešto jesi ili nisi, ili si za nekog ili si protiv nekog. Po tom pitanju, s mišlju da se „ne može biti solidaran napola, već ili ste solidarni ili niste“ - Paus je dajući podršku Ukrajini također poentirao pred SDP-om i Možemo, bijesnim, nemoćnim i frustriranim što im je Andrej Plenković predaleka i nedostižna meta.

 Kažnjavanje Ukrajine

 Neovisno što imaju sve pravo svijeta misliti da Plenković državu i Vladu vodi loše, taj dio oporbe nema pravo zbog Plenkovića kažnjavati Ukrajinu. Najratoborniji, Suzana Benčić i Peđa Grbin, mogli su reći Plenkoviću: "OK, ti i tvoja Vlada ste katastrofa, nemate pojma, niste normalni, ali, što se tiče Ukrajine, to možemo podržati, jer je to povijesno i životno jedino ispravno". Ali, vraga! Prije bi se pokopali, nego stavili potpis na Vladin prijedlog.

Da je političar lišen strasti i onog nečeg što bi ga kvalificiralo za veće domete od vođenja posrtajućeg SDP-a koji se utapa u politikama Možemo! kao što uteg tone u dubine bunara, Peđa Grbin je pokazao već stoput ponovljenom tezom o tome da u slučaju pomoći Ukrajini "proceduru treba poštivati".

Možda je u toj magli propisa nešto doista i nejasno oko procedure pomoći Ukrajini. No, maloj Katji i ostalim Katjama Kijeva - oviseći o takvim, sitničavim tipovima poput Grbina, tipovima koji nemaju razvijen instinkt za podržavanje onoga što je suštinski dobro – nikako se ne piše dobro: mogu se slobodno pomoliti, još jednom udahnuti svježi zrak i nadati se da im ruska raketa neće doletjeti u dvorište.

Što se tiče Grbina, hladnog, proračunatog fiškala, njihov život im vrijedi koliko i današnji SDP – malo, premalo, ništa. Nestade u njemu Račanove socijaldemokracije, iščeznula je briga za čovjeka, makar bio u relativno udaljenom Kijevu. Jer čovjek je za pravog socijaldemokrata - čovjek. Jedno je nakon svega jasno: ne dao vam dragi Bog da s Grbinom dijelite rov.

Povezane vijesti

• Irena Hrstić – žena koja je završila gradnju pulske bolnice jer joj je Plenković vjerovao
• Old boy, Damir Kajin
• Buridanov magarac Zoričić