Rasprava o tome treba li se pripadnike ukrajinske vojske pozvati na obuku u Hrvatskoj postaje sve više razgovor nijemih i obnevidjelih. Umjesto o konkretnim potezima, nadmudruje se o političkoj snazi Pantovčaka i Banskih dvora, o ustavnom pravu, o pravnoj proceduri i diplomaciji te o tome imamo li domaćih izdajnika ili riječ samo o stranim agentima.

Drugim riječima, rasprava je postala besmislena jer ne vodi nikakvom usklađenom rješenju. Završi li sve odlukom Hrvatskog sabora, trebat će čekati odluku Ustavnog suda jer nema sumnje da će netko podnijeti zahtjev da se ispita ustavnost odluke, a ako ne prođe, prebrojavat će se tko, navodno, ne podržava ukrajinsku borbu za slobodu.

A to bi tek bila prijevara. Ukrajinu u nas danas podržavaju i oni koji 1991. godine nisu podržavali Hrvatsku, nego su služili u vojsci tzv. Krajine. Posebna je priča izjava jednog istaknutog pripadnika čvrste, ali ne i hrabre hrvatske desne politike koji je ustvrdio da bi obukom ukrajinskih vojnika Hrvatska sebi na čelo nacrtala metu koju Rusija može naciljati ocjeni li korisnim, odnosno zarati li s NATO savezom.

Takva je primjedba naročito besmislena; ruski ciljnik je na Hrvatskoj od dana kada je prvi konvoj vojne pomoći otišao iz naše zemlje u Ukrajinu. Na dan kada su ukrajinski mediji objavili, a naši ponosno prenijeli da topovi dobiveni od Hrvatske gađaju ruske položaje i ubijaju njihove vojnike, postalo je jasno da smo svi mi postali meta vojske Ruske Federacije. Izgovarati se, stoga, na taj način, čisti je kukavičluk.

Točno je da se Hrvatska u ratu velikih ne bi trebala gurati, jer male pregaze prve, ali kad je već stvorena situacija da hrvatski topovi (doduše, sovjetske proizvodnje) pucaju po Rusima, a koriste ih ukrajinske vojne snage, treba se prestati prenemagati. Treba precizno navesti jasne razloge zašto Hrvatska ne bi trebala obučavati ukrajinske vojnike – postoje li takvi razlozi – a ne analizirati Ustav i tražiti domaće izdajnike.

Napokon, svaki saborski zastupnik ima pravo na svoje mišljenje, kao i svaka stranka. Ako su gotovo svi podržali rezoluciju o Ukrajini, možda neće svi podržati zamisao o obuci ukrajinskih vojnika na domaćim poligonima ili odlazak pripadnika Hrvatske vojske u centre za obuku u Njemačku i Poljsku. Možda ne razumiju da se stvara novi svjetski poredak i da se ne radi o podršci Zoranu Milanoviću, nego demokraciji kakvu poznajemo.

Neki su zastupnici, kažu, protiv svakog rata. Mirotvorci su postali čak i oni koji su, navodno, pripadali HOS-u. Sve je to njihovo pravo. Stoga nije opasnost za Hrvatsku to što će postati ruska meta – ona je to već odavno – nego to što se pokušava provesti diferencijacija tamo gdje je nepotrebna. Nitko važan nije protiv Ukrajine, a Hrvatska je kao država protiv Rusije Vladimira Putina u ovom povijesnom trenutku. To je svima posve očito.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima