Prošle subote put me odveo u Hreljin, mjesto iznad Rijeke s 2300 žitelja, koje geopolitički pripada općini Bakar. Vrijeme je bilo tipično za taj kraj, u čijem nastavku slične terete imaju potez Kraljevice, Krčki most, dionica autoputa iznad Grobničkog polja. Puhala je orkanska bura, najavljena od meteorologa, a što je u Hreljinu nerijetko značilo i odgodu utakmica. Ni ovaj put nije bilo drugačije. I pomislio sam pri dolasku na stadion, kako je i proljetos, kad su tamo igrali Naprijed i Uljanik, također bilo takve bure da je golman Puljana Matija Kraljević umalo sam sebi postigao gol nakon ispucavanja. Postavio je loptu na peterac da je ispuca, i kad je poletjela zrakom ona se nakon tridesetak metara, nošen orkanskih refulima, krenula vraćati prema golu i zamalo završila u mreži "brodograditelja". Bio je peti ožujak i čak su, uz zrake sunce, s brda iznad Hreljina (područje Tuhobića) stizale pahuljice snijega. Suci su odlučili da će se ta besmislena utakmica, bez nogometa, uz smrzavanje igrača odigrati do kraja. Završilo je ništa-ništa. Ove subote sudac, Istrijan, odlučio je prekinuti utakmicu nakon 6 minuta. Bila je to, za Uljanik, čak treća utakmica u ovoj godini, gdje su trebali doputovati, iako su najavne prognoze bile grozne. U Senju je proljetos kiša s gradinom prekinula utakmicu s Nehajem. U Crikvenici je 17. rujna Uljanik također doputovao, iako je tog subotnjeg prijepodneva poplavilo područje i tog grada. Utakmica je odgođena kao i prethodne dvije i svaki je put Uljanik morao doći za tri dana opet da bi se odigralo mečeve. Eh sada, klub koji je amaterski, jedva preživljava trudom i doprinosima predsjednika im Tonija Draguzeta, imao je duple troškove. Zbog radnog dana (i učeničkog-studentskog) bilo je i odsustva igrača, neki drugi su izostali sa posla itd.

Kulturnjaci znaju

Kad govorimo o natjecanju kojeg Istrijani tvore s riječkom regijom, a čiji je repertoar sveden na 12 utakmica polusezone, jer je jedan klub, Novigrad odustao tik pred početak, potpuno je nejasno zašto se žuri s rasporedom. Ili preciznije, zašto se logički ne poštedi ionako osiromašene klubove suvišnih troškova putovanja temeljem vjerodostojnih najava da će biti žešćeg nevremena?

Te uvijek nejasne kompliciranosti u očitim jednostavnostima teško je zbilja prihvatiti. No, svedemo to iznova u pojašnjenje svih pojašnjenja, "takvi smo i tako se kod nas funkcionira". Ne može drugačije, logičnije? Može itekako. Tri dana kasnije u Senju je bilo sjajno vrijeme. Tri dana kasnije u Crikvenici milina. Tri dana kasnije u Hreljinu? Senzacionalno sunce i sasvim druga veduta i brda iznad Hreljina, ali i doživljaja na simpatičnom stadiončiću. I da, u Senju, kao i u Crikvenici, a pogotovo u Hreljinu, travnato igralište na prvoligaškoj razini! Kako ti mali centri i proračunski tanji od Pule, mogu imati na ovoj razini neusporedivo bolji teren za klub tog ranga? Onaj na Verudi, ili onaj na Valkanama, vjerojatno su najgori "travnjaci" u cirkulaciji. Kako se to Puli može dogoditi? A e, takvi smo, i tako se kod nas funkcionira. U sportu pogotovo. Čisto radi ilustracije, semafor/ekran na gradskom stadionu "Aldo Drosina" veličine je 28 četvornih metara i nefunkcionalan je za razine natjecanja, često ide u tilt, nepregledan je za gledatelje, kojih može biti 9-10 tisuća. Ekran (semafor) na Arheološkom muzeju, okrenut malom rimskom kazalištu, ima 400 četvornih metara za mogućih 2.500 gledatelja na novo uređenim tribinama. Možda da damo "kulturnjacima" šansu da urede tamo i igralište, jer sam gotovo uvjeren da bi izgledalo kvalitetno, nitko se ne bi bunio, vjerojatno ni komplicirani konzervatori, što se uložilo u teren. I još bi nogometno/sportski mogli biti tretirani kulturnijima.

Iz "subotnjeg" Hreljina ugodne su me obveze usmjerile prema starim stazama Istre. Skretanje s ipsilona na Lupoglav, pa prema Buzetu, ravnicom ceste u području Livada, Istarskih toplica, s vizurama Roča, Motovuna, Vrha… Uh, kakav vizualni hedonizam, a da na tom pravcu nismo stali na degustaciju tartufa, nekog od vrhunskih lokalnih vina, ili se odmorili u ljekovitim prostorima toplica.

Erikove dubine

Ne znam kako vi, ali svako putovanje kroz Istru, pogotovo pejzažima koji ostaju izvan domašaja zbog korištenja Ipsilona, iznova me oduševi i potiče na preispitivanje jesam li, i jesmo li baš objektivni kada ovaj komad svijeta držimo kao da je mali metaforički raj na zemlji. I svaki put prisjetim se nekog novog analitičkog i reportažnog pristupa stranih novinara, izraza zadivljenosti nekog slavnog gosta ili sve brojnijih novopečenih stanovnika našeg poluotoka, koji će o toj Istri pričati s još snažnijim i pozitivnijim pogledima. Štoviše, oni će nam nerijetko oduševljeno otkriti i neke stvari, događaje, lokalitete i zbilje koje nismo ni znali, ili njihovo postojanje tretiramo kao da je to nešto normalno i uobičajena pojavnost. A nije. Nismo dugo tretirali Istru, ovdje u Istri, onako kako ona svojom jedinstvenom ljepotom zaslužuje. I osobnošću njenih ljudi.

U Novigradu sam bio gost na promociji talijanskog izdanja knjige Erikove dubine. Ukoričena priča o mladom svjetskom šampionu u sportskom ribolovu, koji je tragično stradao 2012. u akvatoriju rodnog mu grada, u dobi od samo 22 godine! Njegova majka Mariela, otac Ecio, brat Eden s velikim dostojanstvom nose teret tog gubitka. Knjiga, kao i sve aktivnosti ribolovnog kluba koji nosi Erikovo ime svjedoče o snazi obitelji, ali i empatiji sumještana i mnogih drugih koji su poznavali vrsnog sportaša i omiljenog uvijek nasmijanog gradskog ljubimca te doprinose očuvanje njegove memorije. Iznimno snažna osobnost Mariele Radin doprinijela je da klub danas nije samo sportski klub i okupljalište mladih i starijih Novigrađana, ljubitelja mora i ribolova. Klub je danas još aktivniji protagonist društvenog života tog prekrasnog grada, i kako mi je kazao jedan od neimara, svima koji su dio te priče predstavlja nezamjenjivu sastavnicu svakodnevice i tamošnje zajednice. Promocija talijanskog izdanja, pet godina nakon onog na hrvatskom jeziku, održana je u novom Kinu, to jest vrlo moderno uređenom i funkcionalnom Multimedijalnom centru – Domu kulture. Zovu ga i tretiraju u Novigradu kao dnevni boravak svim generacijama među 4,5 tisuća stanovnika Cittanove.

Grande Doro

Obilazak nedalekog Tara sastavni je dio te zapadno-istarske ture. Jer u tom živopisnom mjestašcu, za kojeg se smatra da ima oko tisuću dvjesto stanovnika, moja generacija pionira i juniora Istre, pa seniorska Uljanika, odigrala je mnoštvo utakmica na igralištu kraj benzinske stanice na glavnoj cesti. Koliko uspomena, ali i svježih "starinskih" nam dana, gdje smo u Taru organizirali, igrali, pohodili sjajan veteranski turnir. No, život čine snagom uvijek ljudi. I prijatelji. I u jednoj od trattorija po mom guštu, posjetih velikog prijatelja i gospodina, s kojim se poznanstvo veže desetljećima po nogometnim stazama. Izidor Radojković - Doro, bio je igrač u Taru. Njegov brat bio je golman, s kojim sam se susretao na terenima, između ostalog i kad je branio za Pazinku. Nažalost tragično je stradao i u njegovo ime, između ostalih aktera tarskog nogometa, stvarao se izvanredan Memorijal.

Doro je čovjek od akcije uvijek bio, a ostao je takav, za pomoć, i danas kada ga je specifična zdravstvena tegoba limitirala u toj stalnoj akciji. No, Doro je snažan tip, i uz pomoć vrijedne mu i brižne supruge Anite, reorganizira se i ide dalje. Pun energije i bez kukanja, jer to nije njegov đir. Nogometno inficiran, na družbi smo zatekli i njegove uvijek prisutne prijatelje, nekadašnje reprezentativce Stjepana Tomasa i Predraga Jurića. Zvali su Goran Jurić, oglašava se stalno i Marko Viduka. Jer Doro je prijatelj, u onom smislu tog pojma koji je danas možda sve teže naći. Grande Doro.

Večer je išla prema kraju odnosno našem početku. Pula. Bilo je kišno, ali Pula, kome krivo kome drago, iznova djeluje kada joj se vraćaš, kao nešto posebno. Ne treba to nitko prosvijetliti onome koji to osjeća i živi tako. No, eto, veliki CNN u njima možda maloj noti, objavio je da je Pula jedan od 23 najpodcjenjenijih gradova u svijetu. Popis je dakako subjektivan, kao i svaki koji nešto ocjenjuje, ali uklapa se u doživljaje mnogih koji posjećuju ovaj grad i zemlju. I obišli su puno svijeta. Pula nije glamuroznog statusa, a ni prenapučena kao jedinstveni Dubrovnik. No, ona je bogata na svakom koraku rimskim ruševinama (tragovima daleke povijesti i kulture življenja), spektakularnim plažama (oduvijek i zauvijek) i danas fantastičnim vinima, maslinovim uljima... Svako neka nastavi ovaj popis kako mu drago, i po kojem guštu funkcionira. Okvir neka bude, ne podcjenjujmo Pulu, kada je drugi stalno veličaju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast