Istraživanje Eurostata o bacanju hrane u zemljama Europske unije, objavljeno prije nekoliko dana, vrlo je zanimljivo da se vidi i kako se živi u najrazvijenijim europskim društvima. Podatak da se u Uniji prosječno svake godine baci u smeće čak 127 kilograma hrane po glavi stanovnike doista je zabrinjavajući - posebno kad se zna kako je svaka vrsta hrane svakim danom sve skuplja. I to u cijeloj EU, koju trese najviša inflacija u ovom stoljeću.

Podaci o bacanju hrane - običaju bogatih da ne jedu podgrijani ručak - sustižu se s podacima o rekordnoj inflaciji u eurozoni te s podacima nacionalnih statistika kako je u Mađarskoj hrana skuplja čak 34 posto nego prošle godine. U Hrvatskoj je skuplja "tek" 19,7 posto - ali taj bi trend mogao porasti do kraja godine.

Hrvati, doduše, bacaju "samo" 71 kilogram hrane po stanovniku godišnje - što je drugi najbolji rezultat u EU - ali uzrok tome možda je u tome što je po siromaštvu i niskoj kupovnoj moći druga država među zemljama članicama.

Štedljiviji su samo bogatiji Slovenci koji bace 68 kilograma hrane po osobi, dok su najbahatiji građani Cipra (397 kilograma), Danske (221 kilogram) i Grčke (191 kilogram). Svukupno, 2020. godine u Europskoj uniji je bačeno 57 milijuna tona hrane. U Hrvatskoj je u smeću završilo 286.379 tisuća tona. To je, kažu stručnjaci, oko deset posto hrane koja se nađe na europskim stolovima, pa su se članice EU obavezale kako će do 2030. godine bacati pola hrane manje. Cilj je da Hrvatska ne baci više od 143 tisuće tona hrane godišnje.

Zašto se u Europskoj uniji baca toliko hrane, nije posve jasno. Na europskoj razini najviše hrane, čak 55 posto, bacaju kućanstva, 18 posto otpadne u fazi prerade, 11 posto u fazi primarne proizvodnje, 9 posto u ugostiteljstvu i 7 posto u prodaji i distribuciji.

Možda će sve veće cijene hrane nagnati kućanstva na štednju - baš kao što najnoviji podaci pokazuju manju potrošnju plina i električne energije - no tko bi to mogao predvidjeti. Jasno je samo to da je sve više gladnih, i u nas i u zemljama oko nas, i da bi banke hrane, socijalni supermarketi i donacije prehrambenih proizvoda trebale biti izdašnije.

Isto tako, jasno je kako treba vidjeti jesu li sva ona ograničanja do kada je "najbolje upotrijebiti" neku jestvinu posve točna, ili su naznačena iz komercijalnih razloga, kako bi se što prije iznova otišlo u kupovinu.

Nedavno je ugledni ekonomist dr. Ljubo Jurčić ismijan kad je govorio da se trebamo - zbog skupoće hrane - vratiti starim običajima kiseljenja repe i kupusa, nabavci svinjskih polovica i alternativnim načinima nabavke hrane. Većina građana vjerojatno ga je razumjela - to su oni koji gledaju vremensku prognozu procjenjujući treba li i početkom studenog uključivati grijanje - dok je ostalima to bio zabavni retro trenutak.

Napokon, nije li došao i trenutak da se sindikati vrate svom nekadašnjem poslu - osiguravanju jeftinijih svinjskih polovica i krumpira svom članstvu? Vilim Ribić, Krešo Sever i Mladen Novosel bili bi uvjerljiviji s konkretnim ponudama svinjetine, nego s pričom kako nas trgovci gule, a Vlada ne pomaže.

Bacanje hrane koja je svakim danom sve skuplja svakako je nadrealno ponašanje koje je rijetko kada nužno. Realnije bi bilo da se kućanstva pobrinu za svaki zalogaj koji im je potreban.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima