Hoće li i najtužniji mjeseci u novijoj hrvatskoj povijesti - studeni i prosinac u kojima se sjećamo golemih žrtava rata za slobodu što ga je Hrvatska proživjela između 1991. i 1995. godine - proći u političkom nadmetanju nad grobovima stradalnika rata, ali i drugih istaknutih osoba čijih se prohujalih žrtava tada sjećamo? Teško prepričljivi sukobi i uglavnom posve nepotrebni verbalni ratovi između "dva brda" - gornjogradskih Banskih dvora i podsljemenskih Predsjedničkih dvora - mogu dijelu javnosti poslužiti kao zabava i svakodnevna tema za razgovor uz kavu, može se procjenjivati je li Plenki "zabio" Zokiju i obrnuto - no u nekim prilikama to se ne bi smjelo događati.

Političke nesuglasice, verbalne doskočice, uvrede i sve veće besmislice koje čujemo u javnom prostoru ipak ne smiju postati osnovni alat političke komunikacije. Posebno ne pri obilježavanju tužnih godišnjica iz Domovinskog rata i uopće na grobljima i pred spomen obilježjima - to nije samo ponižavanje žrtava u korist nadmudrivanja nekoliko visokorangiranih političara, to je uvreda za cijelu javnost. Događaji kojima smo svjedočili u Gospiću i Dubrovniku, izjave koje smo čuli na Dan svih svetih i uoči njega, pokazuju kako ne postoji čast koju izabrani političari ne mogu obesčastiti.

Pitanje protokola, prestiža i što snažnije uvrede - od slatkih žabaca do ugojenih prasaca - vrijeđaju sve građane kojima ratne žrtve nešto znače. A posebno one koji su ratni stradalnici i koji su za Hrvatsku podnijeli žrtve, odnosno članove njihovih obitelji.

Najjednostavnije bi - jer drukčije izgleda ne ide - bilo hitno napisati Zakon o polaganju vijenaca koji bi precizirao tko, kada i gdje polaže vijence i odaje poštovanje poginulima u ratu. Koja razina državne vlasti treba biti prisutna pri obilježavanju žrtava gardijskih brigada, pukova Hrvatske vojske, gradova heroja, na općinskim i županijskim razinama. Tko može zamijeniti predsjednika Republike i predsjednika Vlade kao izaslanik u tim prigodama te treba li pritom držati stranačke govore ili počast odavati u tišini.

Obilježavanje pada Vukovara - koje je pred nama - nije isto kao i posjet Bećar festu u Babinoj gredi. Državni poglavar to možda zna, a možda i ne zna jer je zasigurno smislio novi "štos" za potkusurivanje Andreja Plenkovića i ministra "Baneta". I obratno, govoreći o kolonama sjećanja, premijer Plenković možda je već najavio kako će ih biti više, za što razlog ne treba biti ni svađa s Milanovićem, dovoljna je konkurencija s Ivanom Penavom, bivšim HDZ-ovcem, gradonačelnikom Vukovara koji danas vodi oporbeni Domovinski pokret.

Obilježavanje ratnih obljetnica, kao i godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednika u prosincu, trebaju biti dostojanstveni događaji koji će pokazati dignitet koji nacija pokazuje prema zaslužnima za njezin opstanak. Tu nema mjesta "tvrdoj kohabitaciji" ili međusobnoj netrpeljivosti vodećih političara.

Ako se ne mogu dogovoriti o zakonskim osnovama koje će obavezivati kako se poštuju žrtve, organizaciju događaja treba preuzeti državni ured za protokol koji bi odlučivao bez stranačkih preferencija. I državni poglavar koji je dobio preko milijun glasova i premijer koji radi taj posao šest godina ne mogu izbjegavati jedan drugoga kad se radi o tako časnim obavezama, koristeći pritom pripadnike Hrvatske vojske kao kulise koje im dižu ego.

Ako se žele svađati na razne teme - i jedan i drugi pomalo su u predizbornoj kampanji - neka izaberu druge prigode, od božićnih sajmova do karnevala. Počast žrtvama i povijesnim osobama neka odaju u miru, tišini i dostojanstvu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast