Gdje smo ono stali. Dakle, pijanac jezik izvadio na ciču zimu i oblizuje se, i svi ga gadljivo gledaju dok jezikom paluca po svom odvratnom, izbrazdanom licu u koje je uplovila neka ljubičasta rijeka i za sobom pustila tanke rukavce po kojima plove modri brodovi puni tereta zbog kojeg se stalno prevrću i tonu u nutrinu tog jadnog bića. A on lelujavo, ali ponosno stoji pod spomenikom nekog siromaha koji je imao tu nesreću da ga nakon smrti uzmu na zub pa ga kao spominju zbog nekih djela, postignuća, hrabrosti i sličnih tričarija, iako on odavno nikakve veze s time nema, sve pojela prašina, samo slova ostala otisnuta u knjigama koje nitko ni ne čita. I piša. Pijanac. Piša baš po nogama tog siromaha. Ljudi se snebivaju, gledaju ga s pristojne distance, neki možda i bliže od toga, a neki bogme i dalje, i prekrivaju djeci oči, a nemaju ni što prekrivati jer djeca gledaju u suprotnom pravcu, tamo gdje je prodavač ušećerenih crvenih jabuka koji kao da im je rođena majka, kao da je bog s crvenim rogovima na tankim drvenim štapićima. I recitira pijanac. Nekog svima neznanog pjesnika. Uglavnom na ruskom. Barem tako kaže jedan čovjek koji tvrdi da je studirao ruski, ne zna se je li i završio, ali siguran je da je riječ o ruskom.

Abičnaja stoka

- Ionako su svi ti ruski pjesnici pijanci, konstatira taj rusist.

- Kako to mislite, uvaženi gospodine? Jeste li vi to možda studirali rusku poeziju ili tako proizvoljno govorite, upita ga znatiželjna gospođa koja je djetetu držala ruku u visini očiju, ali zapravo na tjemenu, jer dijete se već okrenulo prema ušećerenim jabukama.

- Malo je reći studirao, draga gospođo, ja sam vam znao napamet sve pjesme, ne samo tih poznatih pjesnika, već i onih manje poznatih. Recimo, vi sigurno ne znate za…

- Znam, kako ne bih znala, prekide ga gospođa.

A pijanac prestao pišati, ali ništa nije spremio u hlače već tako stoji pod spomenikom, kao da provjetrava taj dio tijela. I nastavlja recitaciju, obraća se čas spomeniku, čas ljudima na pristojnoj distanci, ali i onim što su bliže i dalje, nikoga on ne zaobilazi.

- Ne razumijem kako vi kao rusist možete reći da su svi ruski pjesnici pijanci, nastavila je gospođa razgovor.

- Uvažena gospođo, naravno da jesu. Pa što bi drugo bili? Možete li vi zamisliti da netko cijeli život piše pjesme i pritom ne pije? Mislim, piše pjesme, ne romane, ne priče, već pjesme, obične pjesmuljke.

- Oh, oh, oh, pa nije baš tako, gospodine. Duše su to, gospodine, nemirne duše.

- Naivno je to malo, uvaženo gospođo, to da je tu riječ o dušama, i još k tome nemirnima. Ne, ne, to je sve stoka, uvažena gospođo.

- Jako ste grubi, gospodine. Rekla bih da ste prilično površni, čak i banalni.

- O ne, uvažena gospođo, nikako, nikako, ni ka ko. Ja vam to iz iskustva, znanje je to, a ne naklapanje. Studirao sam, čitao, znam. Abičnaja stoka.

Pijanac je i dalje recitirao, ali sada je krenuo penjati se po spomeniku, penje se siromahu po nogama, pa ih miriše, liže, pljuje po njima, onda mu sjeda u krilo, pa i tamo miriše, liže, pljuje, zatim se hvata za grudi, stišće bradavicu, hoće je iščupati.

- Mislim da je pri kraju pjesme, kaže rusist.

- Jeste li sigurni, meni se čini da je tek počeo. Ne znam znate li za one poemu bez kraja…, govori gospođa.

- Naravno, naravno, ali nije to ta. Ova je kraća.

Pijanac je već na glavi siromaha, čupa ga za lokne koje kao da lepršaju u smjeru suprotnom od bure, ljubi mu uši, viče u njih, gura drveni štapić unutra.

- Da, da, samo što nije kraj, kaže rusist.

- Ne, ne, mislim da niste u pravu, kaže gospođa.

- Ne možete tako, uvažena gospođo, ipak sam ja studirao ruski.

Mumlja na ruskom

- Vjerujem ja u tu vašu tvrdnju da ste studirali ruski, ali ne vidim kakve to veze ima s ovim događajem. Naime, vi ste samo konstatirali da on recitira na ruskom, iako ni to nije potpuno sigurno, ali niste rekli čije stihove izgovara.

- Uvažena gospođo, kako da znam čiji su stihovi kad on samo mumlja, na ruskom, ali mumlja?

Pijanac je zajahao glavu siromaha, a na vrhu sve bijelo, i nije zbog snijega, jer snijeg nije pao godinama, bit će da je od ptica. Valjda zato pijanac širi ruke prema nebu, kao da psuje one iznad sebe. I onda pada, kratko, ali pada u podnožje spomenika, tamo odakle je i krenuo. I odmah skače na noge i opet se oblizuje, i svi ga gadljivo gledaju dok jezikom paluca po svom odvratnom, izbrazdanom licu u koje je uplovila neka ljubičasta rijeka i za sobom pustila tanke rukavce po kojima plove modri brodovi puni tereta zbog kojeg se stalno prevrću i tonu u nutrinu tog jadnog bića.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast