Piše Bojan ŽIŽOVIĆ
1001 NEDJELJA Nos mu malko stajao nakrivo, nagnuo se ulijevo poput stabla koje su nakrivili vjetrovi pa izgleda kao da će se svaki čas srušiti
Pa ne može se nos tek tako ispraviti, valja ga lomiti pa onda ispravljati, a ne tako prstima ga ravnati. Čovjek mu to objasnio koji se nalomio takvih nosova, i ne samo tako nakrivljenih, bilo je tu i potpuno pravilnih, nenagnutih, možda malo izbočenih, kvrgavih, ali ništa naročito. A ovaj prekriva rukama uši gotovo srasle uz glavu, i to ga smeta, jer kao da ih nema, gotovo se ne vide, samo šiljati vršci koji malo strše. Naježi se kad mu netko spominje lomljavu kostiju, zamišlja taj zvuk
Bojan Žižović (Snimio Milivoj Mijošek)
Gdje smo ono stali. Dakle, sve mu je bilo na mjestu, i ruke, i noge, i glava, i oči, samo nos mu malko stajao nakrivo, nagnuo se ulijevo poput stabla koje su nakrivili vjetrovi pa izgleda kao da će se svaki čas srušiti. Pomislio je on i na to, da će mu nos jednostavno pasti, jer ne može nešto tako nakrivo stajati a da to dobro svrši. Zato ga je on stalno ravnao, uhvatio bi ga prstima, vukao udesno i tako držao nekoliko minuta, sve dok ne bi i suzu ispustio od boli. Činilo mu se da to pomaže, da nos kao da pomalo dolazi k sebi, da više nije toliko ulijevo, ali to si je samo umislio. Pa ne može se nos tek tako ispraviti, valja ga lomiti pa onda ispravljati, a ne tako prstima ga ravnati. Čovjek mu to objasnio koji se nalomio takvih nosova, i ne samo tako nakrivljenih, bilo je tu i potpuno pravilnih, nenagnutih, možda malo izbočenih, kvrgavih, ali ništa naročito. A ovaj prekriva rukama uši gotovo srasle uz glavu, i to ga smeta, jer kao da ih nema, gotovo se ne vide, samo šiljati vršci koji malo strše. Naježi se kad mu netko spominje lomljavu kostiju, zamišlja taj zvuk i prolaze mu trnci po leđima, kičmi, leđnoj moždini, tuda negdje.
Sekunda i gotovo
- Ma ništa ti to nije, sekunda i gotovo, objašnjava mu stručnjak.
A on ne čuje, dlanovi mu preko ušiju, samo vršci se vide. Stručnjak ga uhvatio za dlanove i miče mu ih s glave, a ovaj se otima, saginje, kao da je neko ludilo u njega ušlo. Morao stručnjak odustati i uhvatiti se pantomime, pa izvadio mali čekić iz ladice, smiješan koliko je malen, kao da ga je djetetu oteo, pozvao čovjeka iz čekaonice u svoj ured, a čovjeku ništa jasno, gleda u stručnjaka pa u ovoga s nakrivljenim nosom, onda i oko sebe. Stručnjak mu pokazuje na ležaj, onaj bolnički, s tankom zelenom strunjačom presvučenom najlonom. I on poslušno legne. A stručnjak odmah čekićem po nosu, ništa naročito nepravilnom, možda malko širem, crvenom, ali to bi moglo biti i od pića. Ovaj urla, plače, diže se, ali stručnjak ga rukom vraća natrag u ležeći položaj. Prestravljeno gleda u ovog s nakrivljenim nosom, i ovaj mu uzvraća isti pogled, kao da se razumiju, kao da se poznaju, kao da su stari prijatelji.
- Sekunda i gotovo, govori stručnjak i hvata ovoga za nos, malo ga pomiče ulijevo, malo udesno i gotovo. Kaže: Namješteno. A ovaj u nesvijesti, niti plače, niti skiče, sklopio oči.
Krene stručnjak prema ovome s nakrivljenim nosom, a on bježi po njegovom uredu, čas je ispod stola, čas na njemu, pa se zabija u zidove, u sva četiri, i nikako da pogodi vrata. A stručnjak smireno s malim čekićem u ruci čeka da se ovaj umiri. I bi tako. Čovjek nakrivljenog nosa odustao pa legao na drugi ležaj, zadihan i prestravljen. Stručnjak ga odmah zviznuo po nosu.
- Sekunda i gotovo, kaže stručnjak. I onda još: Namješteno.
Ovaj nakrivljenog nosa nije pao u nesvijest, a bolje bi bilo da jest, jer boljelo ga je gore nego kad su ga ljudi na tržnici masovno gađali krumpirima, jer je gulio ciklu, a oni htjeli da im oguli krumpire, pa potrošili krumpire i došli kod njega da im guli ciklu. Stručnjak mu zamota nos i otpravi ga iz ureda. A ovaj jedva stoji na nogama, ali sretan što je izdržao tu sekundu, možda i malo duže, sad će imati pravilan nos. I gledao se u jednom izlogu, izgledalo je kao da je čupnuo dlačicu iz nosa, a on povukao končić koji je virio iz zavoja pa približio nosnici kao da će omirisati, ali ne može, ništa ne osjeća, ne može ni disati na nos, nego zrak vuče na usta, pa prste obrisao o hlače. I nakon par koraka samo pade. Niti se spotaknuo, niti su mu noge prethodno zaklecale. Pao je licem pravo na asfalt, kao da u njemu nešto traži.
Jel' mrtav?
Ležao je tako čovjek, nepomično, a dvojica mu se približavaju, polako, s noge na nogu, jednom su ruke u džepovima kaputa, drugi ih drži za leđima. I zaustave se oni, iako nekako nerado, kod ležećeg i promatraju ga, ne saginju se, samo promatraju.
- Jel' mrtav?, pitao je onaj s rukama u džepu.
- Kako to mislite je li mrtav? Zar je Vama svatko tko leži mrtav?, uzvratio je onaj s rukama za leđima.
- Nije, ali ovaj bi mogao biti. Tako se srušiti i ostati živ? Ne znam.
Čuje ih ovaj, ali ne može ništa. Kao da mu je nos ušao u glavu, tako se osjeća. Ne zna zašto je pao, ali dignuti se neće. A ova dvojica pričaju li ga pričaju. Nikako da završe. On od srama neće da ustane. Što bi ljudi rekli: Vidi ga, ima zavoj na nosu, pa ovaj stalno pada, pijanac bit će, i sav krvav, fuj, možda mu i neki zub ispao, kakvih ljudi ima, ma nisu ni ljudi, izrodi su to. Zato on leži i čeka. Čeka da se ulica isprazni od sviju pa da ustane i ode kući, da makne zavoje i pogleda svoj nos. To mu puno znači.
- A što ako je sada nakrivljen udesno? Ne, ne, neću više kod stručnjaka, iako kratko je trajalo, ali ne bih ponovio. Što li je s onim nesretnikom koji je izgubio svijest? I zašto gulim ciklu, a ne krumpir?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
