Sutra ujutro u sedam sati budite kod mene. I… nemojte kasniti! Rekao mi je to zapovjednički, ne puštajući ni najmanju mogućnost da ne bude baš tako. U svakom dijelu razgovora s tim čovjekom osjetilo se, i gotovo da je bilo opipljivo, kako je cijeli život službovao u vojsci. Kao i da je naviknut da sve bude po njegovom. Nema tu pravdanja, izlika: ne može se, nije sad vrijeme, vidjet ćemo. Ne, ne, on kad kaže da mora biti tako – bit će tako. Jedino je Tita slušao za života. Samo je Josip Broz imao bespogovorni autoritet nad Brankom Mamulom, bivšim admiralom flote, načelnikom generalštaba JNA, saveznim sekretarom za narodnu obranu. Dakle, bivšim ministrom obrane ondašnje države, Jugoslavije za koju se kao omladinac borio i kroz čiju se vojnu strukturu poslije penjao dosezajući njen sam vrh.

Jugoslavija mu je bila u duši, krvotoku i mislima. Sve što mu je valjalo u životu odvijalo se u državi bratskih naroda koji su se početkom devedesetih pograbili u moru krvi kao najveći neprijatelji. Srbija je udarila u same temelje zajedničke države. Velikosrpski program, SANU, Načetarnije i Slobodan Milošević ubili su njegovu domovinu napadajući u nepravilnim razmacima sve njene sastavne dijelove. Mislim da se Branku Mamuli, dok mu se to događalo pred očima, srce paralo na komade.

"Nego, Frank, jesmo se razumjeli? Sutra zorom budite kod mene u sedam sati". Nije bilo druge nego pristati na termin koji nije rezerviran za nas novinare, nego za radnike, ranoranioce koji će 10. lipnja, kad već započnu ljetne žege, radije odraditi izjutra, dok ne zaprži, pa već u dva popodne doma zaleći uz neizostavnu pivu i loš televizijski program.

Bio je faca

Put me tada nanio u Crnu Goru kroz seriju političkih reportaža koje su završavale u Kotoru. Kolega Sergej lijeno se presavijao na barskoj stolici. "Što ćemo danas odraditi", pitao me. Ne znajući mu što odgovoriti, prebacio sam varijantu tog pitanja konobaru. "Šefe, ima li tu koga zanimljivog za nas iz Hrvatske". Gleda me, češe se po glavi, neugodno mu je što ne može udovoljiti gostima koji mu daju dobre napojnice. Mlad je, procjenjujem premlad da bi kužio vojno-političko-ratni-kontekst koji nas zanima. "Čuj, tu ti je neki general", kaže. Pitam ga koji, o kome je riječ. "Ma, neki stari, ima 80 godina. Uvijek nosi šešir, slabo pozdravlja. Kažu da je bio faca".

Silim ga da mi kaže ime. Ali neće mu iz glave do usta. Podatak mu je negdje putem zapeo. Tražim od njega da zove šefa, brata, oca, kuma, bilo koga da mu potvrdi identitet tog generala. I eto ga nakon par minuta, vraća se iz unutrašnjosti kafića. "Mamula! Branko Mamula! Tako se zove". Opa! Pomislih, to je kapitalac. Brzo zovem redakciju. Tražim da mi provjere kad se s Mamulom zadnji puta razgovaralo. Dolazi mi odgovor: otkad se '91. zaratilo, koliko se može provjeriti nikad nitko s hrvatske strane s njime nije imao intervju.

U sljedećoj minuti već hitamo prema četverokatnoj kamenoj kući u gradskoj jezgri Kotora. Penjemo se visokim stubištem. Na vrhu, jedna vrata. Pločica Mamula. Zvonim. Vrata otvara žena u godinama, ali dotjerana, pristojna. Iz unutrašnjosti stana probija se ugodan miris nekog finog ručka. Nakon njenog "izvolite", objašnjavam tko smo: novinari iz Rijeke, na proputovanju kroz Kotor u koji smo ciljano došli kako bi nekad svemoćnog generala zamolili za intervju. Lažem, pričam sve što mi je na pameti samo da se dokopam generala Mamule. "Nema ga, nazovite kroz sat, dva". Otprašila me, ali nada umire posljednja. Nije prošlo ni dva sata kad evo Mamule na liniji. "Može, intervju. Ali imam uvjet", kaže. Komunicira vojnički kratko, odrješito.

"Morate pročitati moju knjigu 'Smrt Jugoslavije'. To je uvjet". Ma može čovječe, pomislih u sebi. Šta god, samo da te imam u novinama. Otišao sam u obližnju knjižaru i kupio knjigu. Dan je prošao u izležavanju. Računao sam baciti se na knjigu navečer, pročitati je po dijagonali. To bi trebalo biti dovoljno. No k'o za vraga, navečer je u hotelu nestalo struje. Čujem strku u prizemlju. Hoće li palit' generatore. Netko viče – nema paljenja, sad će ionako noć! Koja noć, čovječe! Ja se moram pripremit' za generala! Moram pročitat njegovo viđenje raspada države.

Ništa od toga. Struja nije proradila, svijetlo nije došlo, a ja sam se probudio neposredno prije sedam ujutro. Ubrzo, evo nas, zvonimo, ulazimo i upoznajemo se. Mamula je rezerviran, hladan, distanciran. Nema posebnog uvoda u razgovor, ne postoji small-talk. "Pročitali ste moju knjigu, jel". Upitao je to načinom koji ne trpi negativan odgovor. "Da, da, naravno". Uzvraćam lažima. Istini za volju, nešto sam je prije nestanka struje i prolistao, uhvatio par zanimljiv situacija oko kojih sam zamislio izgraditi pitanja i samu priču. No, daleko je to od upućenosti u opsežnu materiju u kojoj je on sublimirao svoje vojne i političke poglede na smrt njemu omiljene države.

Uhvaćen u laži

"Krenite". Tako je započeo razgovor koji je za pet minuta doživio fijasko. "Vidim da vi ni niste pročitali moju knjigu! Da jeste, ne biste me to tako pitali. Lagali ste me". Podigao je glas. Zabezeknuto sam gledao u čovjeka koji je veći dio svog života bio naučen da ga se bespogovorno sluša, da mu se klanja i ne proturječi. "Gledajte generale" – rekoh mu – "navečer je nestalo struje i moja priprema za intervju nije onakva kakvom ste vi tražili da bude, no to nije razlog da ne razgovaramo". Ustao se, uspravio dok mu je Titova bista ostala malo po strani, i udaljio. Nestao je u pravcu dnevnog boravka dok smo mi ostali u radnoj sobi, ukusno namještenoj do zadnjeg detalja. To me iznenadilo. Očekivao bih da čovjek njegove karijere ostvarene u strogo kontroliranim uvjetima ondašnje vojske nema smisla za dizajn, detalj i estetiku. Suprotno tome general je imao građanski opremljen i šarmom koji odiše na svakom koraku ugodan stan.

Gledam Sergeja. "Spremaj opremu, ovaj više neće razgovarati. Ubio sam mu ego". Nije prošla ni minuta kad evo generala natrag. Sjeda za stol. Bez isprike. Ni trunke nekog objašnjenja. "Pucajte". Krećemo ispočetka. Zanimljiv je, iako se ne slažemo. Svaki trenutak razgovora traži punu koncentraciju. I brzu reakciju. Kad mu pitanje ne odgovara, mršti se, jasno daje do znanja da smo na suprotnim i suprotstavljenim pozicijama. Ne voli Miloševića, zbog kojeg se iz Beograda povukao u Kotor, nije mu blizak, naravno, ni Tuđman, Mesiću priznaje politički talent, a zamjera komunistima što s JNA još 1987. nisu postigli dogovor o zaustavljanju Miloševića već pri prvim koracima nacionalističkog ludila. Zastupa pozicije JNA koja je po njemu uoči ili početkom 90-ih trebala provesti vojni udar, slomiti kičmu i Miloševića i Tuđmana.

Bolna tema Vukovar

- Nisam želio rušenje Jugoslavije", kazao je najiskrenije u jednom trenutku. No nije to ni mogao spriječiti. Iako, on bi je branio i MIG-ovima i tenkovima i svim oružjem JNA. Dinamičan razgovor bez pauze je potrajao punih sat vremena. Došli smo do Vukovara. Bolna tema. Točka pucanja. Razlog svađe. Krenuo je podcjenjivački, bez minimalne empatije. Potpuno suzdržanih emocija prema ubijenim civilima i ranjenicima. Relativizacijom krivnje opravdao je zločine. "Generale, e sad mi je dosta vaših sranja! Ovo oko Tuđmana još i mogu progutati, ali priču koju servirate oko Vukovara – to neće ići. Sergej, skupljaj stvari, idemo!".

Mamula me gleda u čudu. Kao, što se zbiva. Brzo se spremamo, izlazimo iz sobe, pozdravljamo gospođu. Već smo na hodniku. Trči za mnom, poteže me. "Stanite, stanite!". Traži da završimo intervju. "Čovječe, pričate nedopustive stvari! Nemate ni minimum sažaljenja prema ljudima koje su vaši tamo pobili. Ne zanimate me". Ne smanjuje pritisak. Sada već moli. Popuštam. Vraćamo se unutra. Završavamo priču. Malo se ipak korigirao. Završna izjava oko Vukovara izgleda ovako: "Da se razumijemo, ono što se dogodilo nakon pada Vukovara, oni masakri i likvidacije, za svaku su osudu. To su ratni zločini". Ne znam je li to rekao iz uvjerenja ili samo da me zadovolji. Na kraju je pokazao samo malo časti. No generalno, generale, nedovoljno. Taj je čovjek napola umro s Titom i Jugoslavijom. Do sudnjeg dana ovog tjedna drugom je polovicom samo vegetirao.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast