Koliko je slova, riječi i rečenica dosad zabilježila ljudska ruka, nemoguće je pobrojati, jer svaki dan nastaju neki novi zapisi: novinarski, književni, sudski, administrativni. No, među svima njima postoje i riječi koje nose posebnu težinu, a možda su među najvažnijima. One su zapisane uglavnom negdje u tajnosti nekih, svijetu posve nevažnih, ali čovjeku životno važnih, kutaka samoće.

Ne tako davno, ljudi su rado ostavljali jedni drugima poruke na papirićima. Zaposlene majke pisale bi djeci popis zadataka s neizbježnom porukom ljubavi i potpisom, a zaljubljeni učenici bacali bi jedni drugima papirnate zamotuljke za koje su se vješti nastavnici pretvarali da ih ne primjećuju. Pisali smo jedni drugima pisma, stihove i razglednice, zastajali u vremenu i odvajali ga da pokažemo da mislimo jedni na druge. Nekad su se klinci upisivali jedni drugima u spomenare, trudeći se tko će naći i zapisati bolje i ljepše riječi, a večernji razgovori među prijateljima nerijetko bi završavali tek s prvim zrakama sunca. 

Danas, kad nam je tehnološki napredak omogućio bržu i lakšu komunikaciju, otuđeniji smo nego ikada prije. Komuniciramo sve manje, razgovaramo češće sa samima sobom nego međusobno. Umrla je empatija i među najbližima, a i riječi i rečenice su zamijenile sličice s ekrana i besmislene kratice, često proizvoljno osmišljene, pa sugovorniku ponekad treba više vremena odgonetnuti poruku nego što je autoru kratice trebalo da napiše cijelu riječ. Čak je pod izlikom nedostatka vremena, kreativnosti, rječitosti, pa i brige postalo popularno i rođendane čestitati nepodnošljivom i gnjusnom kraticom SR. Nekad je, vjerujte, ljudskije i zaobići čestitku nego s ta dva slova zamijeniti "Sretan rođendan".

U zapisanim ljudskim mudrostima posebno mjesto svakako imaju i izreke, izjave poznatih ili anonimnih pojedinaca zauvijek zapečaćene u posebnim i najčešće malenim uvezima i knjižicama, pomno uređenim, s onom pažnjom kojom su i autori slagali svoje misli koje danas ljudi diljem svijeta šalju u raznim prigodama, kad im ponestane vlastitih. Među njima postoji i jedna zanimljiva, naizgled vrlo jednostavna, ali u praksi tako često teška, a mnogima i neizvediva: "Ispeci, pa reci". U dječjem shvaćanju čovjek bi mogao zamisliti gomilu riječi na tavi ili u pećnici, no u stvarnosti i ne bi bilo loše kada bi svoje misli oblikovao taman dovoljno dugo koliko bi trebalo da se ispeče jedno obično sirovo jaje. Možda bi tada bilo puno više promišljanja, a puno manje uvreda i rana koje zadajemo jedni drugima upućujući nedolične riječi.

U moru pjesama koje je iznjedrila najjača glazbena epoha na području bivše Jugoslavije, neke su, iako iznimno jake, prošle gotovo neprimjetno, baš onako kao što i kroz život prolaze kvalitetni i dragi ljudi u usporedbi s glasnijima i nametljivijima. Jedna od njih je pjesma "Ne plači". Tom je pjesmom Bijelo dugme, na njihovom šestom albumu pod nazivom "Uspavanka za Radmilu M.", 1983. godine, u samo tri minute i 54 sekunde uguralo gotovo čitav svijet s opjevanim scenama posvećenima upravo riječima.

Sredinom devedesetih u jednom poprilično mračnom i dimom posve ispunjenom malom stanu jednog pulskog kvarta živjela je jedna Biba. Imala je tada sina od nekih 8-9 godina. Prijateljica ju je dobro poznavala, a ja sam je tog poslijepodneva vidjela prvi put. Nije bila od mnogo riječi, ali je bila dobar slušatelj. Nije patila od formi poput rukovanja pri upoznavanju; sve je "rješavala" uglavnom pokretima ruke i pogledima. Ponudila nas je pićem. Sin je donio čašu prijateljici. Ja nisam čak ni sjela. Biba je, ne dižući se s fotelje, pomaknula tešku i gustu tamnocrvenu zavjesu iza koje je stajalo na stotine gramofonskih ploča. Pogledala me i rekla promuklim glasom: "Biraj". "Bijelo dugme, Ne plači", rekoh kratko. Zadržala je pogled na meni nekoliko trenutaka, klimnula glavom u znak odobravanja i otpuhnula dim cigarete. "Riječi, riječi, samo riječi i komad ljubomore u zraku", krckalo je i odjekivalo s gramofona u Bibinom stanu. Ona je zaklopila oči, okupana nekom posebnom tugom, kao da je utonula u neki posve drugi svijet. Duga valovita kosa padala joj je razasuta preko ramena, vrhovima dodirujući čašu koju je držala u ruci, stišćući vrhove prstiju u skladu s ritmom. Njezin dječak me u jednom trenutku pogledao i nasmiješio se, onako iskreno, kao što je to svojstveno djeci, ali gotovo s nekom zahvalnošću. Bibu više nikada nisam srela, ali svaki put kad čujem pjesmu "Ne plači", iako govori o riječima, sjetim se njezine tišine.

Kažu ljudi da je znanje moć, ali moć riječi mu je prva konkurencija. Riječi su svakako u konačnici i najjače oružje, jer jedino one preostaju čak i na kraju stvarnih ratova, kada neprijatelji moraju sjesti za stol i dogovoriti mir. Papir trpi svašta, pa se na njemu može križati, prepravljati, a na kraju krajeva i zgužvati ga se i baciti, pa početi sve ispočetka. S izgovorenom riječju, nažalost, stvari tako ne stoje. Izrečena u djeliću trenutka, ostaje zapamćena zauvijek i boli daleko više od bilo koje rane. Zbog toga, valjda, ljudi i pamte nečiju prvu riječ, a i zadnju. Samo, za potonju nikad ne znamo kada joj je namijenjeno vrijeme da bude izrečena. I baš zato, pazite na svaku svoju riječ jer posljednja "nikad više neće ni smrznuti ni opeći".

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast