"Dok si pod mojim krovom" početak je rečenice koja je svojevremeno dizala tlak gotovo svima onima koji danas imaju 40 godina ili više i koji su većinom sanjali o što ranijem osamostaljenju i životu pod svojim krovom i svojim pravilima. Međutim, današnjoj mlađariji, kojoj se već globalno tepa nazivom "nova generacija", k'o da su ispali iz znanstveno-fantastičnog serijala, ova rečenična konstrukcija ni najmanje ne smeta. Dapače! To je jedan od njihovih glavnih alata koji im služi kao sjajan izgovor za što dulje ljenčarenje u realnosti i kao podloga za sanjarenje o različitim životnim vrhovima.

A "novoj generaciji" su njihovi životni vrhovi jedini cilj. U ciklusu življenja oni ne vide stepenice po kojima bi se trebali penjati od početka da bi stekli potrebna iskustva, već odmah uskaču u lift, a mnogi od njih iz kreveta vlastite sobe čekaju uspinjaču. Nerijetko su i roditelji ti koji ih guraju u visinu, neracionalno poimajući sposobnosti svog djeteta i ispunjavajući svoje, uglavnom neostvarene ambicije. Koliko god roditelji imaju potrebu svoje dijete što dulje i što više zaštititi od svih životnih nedaća na koje mogu ili ne mogu utjecati, s druge strane im čine medvjeđu uslugu odgađajući neodgodivo - osamostaljenje i spremnost da mlada osoba uzme odgovornost u vlastite ruke i započne borbu sa životom koji, znamo, nije nimalo milosrdan.

Veze i vezice, kumovi, tetke, stričevi, susjedi, ljubavnici i prijatelji na tlu Balkana su se uvriježili kao dobar početak radnog vijeka zaštićenih mladunaca ili barem odskočna daska za daljnji razvoj njihove karijere, pa i napredovanja onih koji su ih na to mjesto postavili. Dakako, tu su i vječne stranačke, platformaške i ine predispozicije koje ih postavljaju najmanje na sredinu stepeništa, iako su, da sami imaju imalo svijesti, trebali krenuti od prve. Jer samo jedan korak unatrag zaboljet će ih više nego iskusnu osobu strmoglavi pad.

Nova generacija mladih ne poznaje ni granice dobrog ukusa, ali ni diskreciju; njihovi životi predstavljeni su na svim mogućim društvenim mrežama, a na radnome mjestu rado i bez imalo srama obznanjuju veze preko kojih su zaposleni. Što je u cijeloj priči najžalosnije, ne žele se ni potruditi steći iskustvo znojenjem od rada, jer su uvjereni da ih u najkraćem mogućem roku čeka daleko svjetlija budućnost nego ostatak kolektiva. A da bi stvar svima bila jasnija, najavljuju, pa čak i prijete rukovodećim mjestima ne prezajući ni pred čim.

No, tko ih u konačnici može kriviti kad je dobri stari sustav svih vrijednosti uzdrman, urušen, smrvljen, a čini se i pokopan; opstaje tek u natruhama života onih jedinkama koje još uvijek pokušavaju, usprkos borbi s vjetrenjačama, živjeti na pošten život, nekim ispravnim redoslijedom za skupljanje iskustava. Jer, unatoč potrebama za svim drugim iskustvima, ono životno je u konačnici najpotrebnije, pa često i presudno.

Preskakanjem potrebnih stepenica jednostavno nikada ne možemo naučiti koja znanja i snage su potrebne da krenemo na višu. S određenim stupnjem zrelosti možemo se i samoinicijativno zadržati na onoj na kojoj stojimo dovoljno dugo dok naša osviještenost nije spremna krenuti dalje, pa čak i korak unatrag ako je potrebno da iz te perspektive još jednom kritički promotrimo poziciju sebe, ali i svijeta koji nas okružuje. Guranje prema iluzornim visinama s kojih se najčešće i najbolnije pada na zemlju, nikome ne donosi dobro, pa čak ni onima kojima zalijevaju krila, iako se to njima na prvu tako ne čini.

Djeca i mladi koji žive u današnjici u kojima je materijalno promovirano kao gotovo jedina vrijednost, uz popularnost i slavu, okruženi su svijetom koji od njih, do najmanje sitnice, traži i uspješno stvara ovisnike svake vrste, ograničene pa i zatupljene osobe bez kritičkog promišljanja, emotivno operirane od bilo kakve vrste empatije. U svijetu koji promiče sebičnost i lažni sjaj, velika većina onih na kojima ostaje budućnost uvukla se u mrežu iz koje, čini se, nema izlaza, osim radikalnim rezovima koji se prvenstveno nalaze u snazi uma.

Nitko ne zagovara gašenje društvenih mreža, ali osvješćivanje činjenice da se život zapravo događa mimo njih - definitivno. Svijest o potrebi za drugim ljudima, interakcijom, razgovorima, stvaranjem, razvojem radnih navika i kreativnošću, pojava je koja vrišti za implementacijom u živote mladih. Je li i koliko trenutni narušeni sustav vrijednosti održiv, pokazat će vrijeme.

U vremenu socijalizma postojao je sustav obrazovanja i prakse koji je pripremao za život, a radna mjesta su bila većinom zajamčena do mirovine. Već nakon rata počelo se naveliko postavljati pitanje "Gdje ćeš naći posao?" koje je početkom novog milenija dobilo novu, lošiju dimenziju. O današnjoj situaciji ponekad je teško i trošiti riječi.

U moru "zanimanja" kao što su influenceri, blogeri, vlogeri i posve nejasni radnici zakukuljeni pod naziv poduzetnik, narušavajući pritom ozbiljne poduzetnike, otvara se pitanje kako će izgledati poslovna slika budućnosti. U naprednim zemljama roboti već imaju ustaljena mjesta, a na našim prostorima ostat će samo gomila boraca za šefovsko mjesto. I kako se opet ne prisjetiti vizionarski nastrojenog Bore Đorđevića koji je još osamdesetih prozivao mafijske drugove koji " 'oće leba bez motike"?

Povezane vijesti

• PROTUPRIRODNI ZABLUD: Strah od homoseksualaca jednak je strahu od Marsovaca
• Brat Hipokrat i sestra sloboda
• Igra u kojoj će o(p)stati samo najjači