U trenucima kada vlastito sociokulturno okružje osjetim potpuno nesnosnim, poželim sjesti pred veliku žutu zgradu smještenu na trgu čije je nedavno preimenovanje šibicarski cinično zatrlo i samu ideju republike, i na razglas čitati dramu "Trg heroja" Thomasa Bernharda, kaže Leonida Kovač, Puljanka sa zagrebačkom adresom, povjesničarka umjetnosti i autorica stručnih knjiga

U ponovno zahuktalom Klubu/knjižari Giardini 2 zaživio je i program "Pula nikada ne prestaje - Puležani i Puležanke preporučuju", u kojem niz pulskih autora - književnika, povjesničara i drugih stručnjaka, preporuča Puljanima knjige za čitanje.

Književnik Amir Alagić preporuča tako djelo Andree Matoševića "Doći u Pulu, dospjeti u tapiju" (Durieux i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb 2019. te "Proslavu" Damira Karakaša (OceanMore, 2019).

- Čitajući knjigu "Doći u Pulu, dospjeti u tapiju" - naslova koji je dosjetljiva parafraza Sloterdijkova "Doći na svijet, dospjeti u jezik" - osjećao sam se kao da sam u kakvom brzaku ispao iz čamca, pa sav u panici i hitnji iz vode čupam sve stvari koje su poispadale zajedno sa mnom, i ne znajući da u čamac trpam i vraćam koješta što nije moje, jer su se, bit će, i drugi ljudi u istom tom brzaku prije mene prevrtali, da bi mi se kasnije, ploveći mirnom vodom, kojekakve tuđe stvari učinile mojima, a moje tuđima. U svojoj studiji Matošević je ulovio i majstorski razložio jedan prilično apstraktan i neuhvatljiv pojam koji, baš poput vode, neprestano mijenja oblik prilagođavajući se rukama hvatača, veli Alagić.

- Karakaševa "Proslava" je jedan od onih romana - zapravo zbirka pripovijetki, a opet roman - koji se pročita u jednom ili dva popodneva, a u čitatelju ostane jako dugo, toliko da mu se učini da će, barem u dahu i sjeni, ostati nezaboravljen. Nalik kakvom Tarrovu filmu, u njemu sve teče polagano i usporeno, da bi iz te polaganosti i usporenosti proizašao hipnotički tekst sav satkan od dugačkih i vijugavih rečenica kojima nas, kao kroz grmlje, trnjine i granje, uvlači sve dublje u šumu iz koje, do kraja, izaći nećemo, navodi Alagić.

Književnik i novinar, zamjenik glavnog urednika našeg lista Bojan Žižović preporuča "Bogove neona" Nenada Stipanića (Sandorf, 2019.), roman Ivice Prtenjača "Plivač" (V.B.Z., 2019) i Marka Tomaša "Nemoj me buditi" (V.B.Z., 2020).

- Nedostajala mi je jedino stjuardesa da me uputi u pravila leta. Jer je roman 'Bogovi neona' put u novo, nepoznato… U pilotskoj je kabini Stipanić. Opustite se, neće boljeti, veli Žižović.

- Dragi Ivica Prtenjača je velik čovjek, i fizički i spisateljski. Volim njegovu nenametljivu poetiku koju je još jednom lijepo uobličio u svom novom romanu "Plivač". Čista uživancija.

- Marko Tomaš je prijatelj, drug, izvanredan pjesnik. Znao sam da će kad-tad pokleknuti i napisati roman. "Nemoj me buditi" je knjiga koja me melankolično uvlači u piščev svijet u kojem se vječito budim mamuran, zaključuje Žižović.

Knjiga o klasnom - sramu

Pisac i sveučilišni profesor Andrea Matošević kao preporuku navodi djelo Amira Alagića "Tuneli" (Durieux, 2019.).

- Doći će dan - a svanut će relativno brzo - kada će načitan svijet pohrliti u Pulu kako bi upoznali grad prema pisanom predlošku Amira Alagića, a njega samog vidjeli u kafiću kod Rame na Verudi kako, uz mali macchiato, pućka Golden Virginia smotuljke i smišlja pasuse za nove knjige. Taj ćemo svijet zvati literarnim putnicima, nenametljivim tu(nnel)ristima žednima dobroga štiva. Bit će to neki novi relacijski tuneli, istovremeno filmski i životni, umotani u fikciju i fakciju, ozbiljni u namjeri, ali i s dozom dobroga humora. Kao takvi baš na tragu Alagićeva romana, napominje Matošević.

Preporuča i djelo Didiera Eribona "Povratak u Reims" (Multimedijalni institut, Sandorf, 2019.), knjigu koja, kako je napisao Miljenko Jergović, govori o klasnome sramu.

- Malo je knjiga koje na ovakav način, na razmeđi ich forme i znanstveno-humanističke studije, govore o važnom, pa i u mnogočemu prešućenom, odsječku druge polovice 20. stoljeća u Europi. Politički habitus radništva - kod Eribona doduše francuskog proletarijata, miljea kakvom je pripadala i njegova obitelj - koji se od lijevog političkog glasačkog tijela prometnuo u vlastito političko naličje, okosnica je "Povratka u Reims".

Leonida Kovač, Puljanka sa zagrebačkom adresom, povjesničarka umjetnosti i autorica stručnih knjiga navodi da na policama knjižare Giardini 2 s radošću primjećuje nekoliko svojih knjiga ljubimica.

- Za početak tu je Hannah Arendt koja je jasno i nedvosmisleno napisala da su ljudi koji se svojevoljno odriču jedine sposobnosti koja ih suštinski razlikuje od ostalih živih bića, a to je sposobnost mišljenja, izabrali biti nitko i ništa. Bez njezinih "Izvora totalitarizma" (Disput, 2015.) teško je shvatiti sebe i svijet koji, postojeći u njemu, stvaramo. U trenucima kada vlastito sociokulturno okružje osjetim potpuno nesnosnim, poželim sjesti pred veliku žutu zgradu smještenu na trgu čije je nedavno preimenovanje šibicarski cinično zatrlo i samu ideju republike, i na razglas čitati dramu "Trg heroja" Thomasa Bernharda (Meandar, 2004.). Tu je još i "Sotonski tango" Lászla Krasznahorkaija (OceanMore, 2016.), nezaustavljivo vrtloženje rečenica razorne snage koje, poput uroborosa, kraj učvoruje s početkom brišući pritom razliku između brutalne monotonije stvarnosti i delirične imaginacije. Toliko o klasicima, smatra Kovač.

Zvali su me Satan Panonski

Knjižarka Vlatka Balinčić sugerira - ako još niste pročitali, a svakako biste trebali - "Memoare jednog antisemita" Gregora von Rezzorija, autora s kojim nas je tek nedavno upoznala izdavačka kuća Gymnasium. Čitajte kod istog izdavača i njegov novoobjavljeni roman "Lanjski snjegovi" u kojem autobiografske zapise satkane od priča o osobama koje su utjecale na Rezzorijevo djetinjstvo i život prožima ljepota rečenica, misli i sjećanja, unatoč tome što je pamćenje nepostojano, a sjećanje nepouzdano.

Mladi pulski pisac Daniel Radočaj preporučuje posljednju zbirku kratkih priča Zorana Žmirića "Kaledioskop" (Hena com, 2019.), biografiju Satana Panonskog Ivica Čuljak: Zvali su me Satan Panonski (Šareni dućan, 2019.), "Doručak za Bič" (Durieux, 2019.) poznatog prozaista Maria Brkljačića te "Poštovane kukce" nagrađivane Maše Kolanović (Profil, 2019.).

- Dok nas svi pokušavaju zadiviti svojim super-junacima, neuništivim, otpornim na metke, najbržim, najjačim, Žmirić nas svojim crtičnim formama tek nastoji podsjetiti na one male bitne svakodnevne stvari u životu kojima je zajednički nazivnik dobrota bez interesa, kaže Radočaj.

Za knjigu "Ivica Čuljak: Zvali su me Satan Panonski" ističe da su sabrana djela poezije i proze kontroverznog vinkovačkog pankera Satana Panonskog obavezna lektira za svakog alternativca koji imalo drži do sebe. Za "Doručak za Bič" Marija Brkljačića, Daniel Radočaj kaže da je autor u svojoj evoluciji od pankera do pisca bio toliko neopterećen modnim književnim trendovima da mu je naprosto bilo neizbježno napisati odličan roman. "Davno je objavio pjesnički prvijenac, isplatilo se čekati njegovu prozu", dodaje.

Za knjigu Maše Kolanović "Poštovani kukci i druge jezive priče", višestruko nagrađivanu prestižnim književnim nagradama, Radočaj tvrdi da, usprkos nagradama, Mašin književni izričaj malo drugačije zrači od većine nagrađivanih knjiga iz domaće književne produkcije. Maša je uspjela zadržati autentičnost, ističe Radočaj.

Povezane vijesti

• LITERARNA POZORNICA NA TERASI KAFIĆA "DVOJKA": O Pasoliniju u čast Pulskog filmskog festivala
• Nova literarna pozornica večeras u središtu Pule: PASOLINIJEVE PJESME, DESETAK NA ČAKAVICI
• ZA PREDŠKOLCE I PRVAŠIĆE: Besplatno učlanjenje u labinsku Gradsku knjižnicu