REMIĐO SOŠIĆ
Nova pjesnička zbirka seljanskog autora "TEŽAK I PO" KRUNA JE KNJIŽEVNOG STVARALAŠTVA REMIĐA SOŠIĆA
Remiđo Sošić sa svojim knjigama
Svoju je prvu pjesmu Sošić napisao još 1978. godine, a prva mu je knjiga, "Seljanska besida", bila objavljena 1983. godine. Nakon toga, nizao je svoje uspjehe, pa je tako tri godine kasnije izašla zbirka "Čuvik i navadve"
Remiđo Sošić, cijenjeni čakavski pjesnik koji živi u svom rodnom Rovinjskom Selu, ove je godine zbirkom odabranih pjesama objedinjenih pod nazivom "Težak i po" okrunio svoje, više od 40 godina dugo književno stvaralaštvo.
Zbirka je svjetlost dana ugledala krajem lipnja, kada je javnosti predstavljena u Domu kulture upravo u Rovinjskom Selu.
Svoju je prvu pjesmu Sošić napisao još 1978. godine, a prva mu je knjiga, "Seljanska besida", bila objavljena 1983. godine. Nakon toga, nizao je svoje uspjehe, pa je tako tri godine kasnije izašla zbirka "Čuvik i navadve", zatim "Mendule i smokve" 1989., "Smih je smihu - smih" 1991., "Lita" 1993., "Vrime pasiva" 1998., "Smih je smihu - smih", kao prošireno i dopunjeno izdanje 2002., "Kunje i kustanji" 2006., te "Grozd grojza" 2014. godine, nakon čega je uslijedila i velika zbirka kao "točka na i" njegovog stvaralaštva.
Iza njega je, dakle, deset knjiga, od kojih osam poezije i dvije humoristične proze. Pjesnikov je cilj svih tih godina zapravo bio u što većoj mjeri sačuvati izvorni seljanski govor, a isto predstavlja motiv zbog kojeg je uopće krenuo pisati.
"Motiviralo me to što sam shvatio da je već tada čakavština počela padati u zaborav. Mladi su se sramili svog materinskog jezika, nisu mu davali dovoljno pozornosti, pa se ujedno počeo gubiti govor, folklor, kanat... to me ponukalo dati svoj obol očuvanju čakavštine", rekao je ovaj pjesnik dodajući kako na početku nije mogao niti zamisliti kako će doći do čak deset knjiga.
Upravo se to dogodilo četrdesetak godina kasnije.
"Težak i po", njegova deseta knjiga, objedinjuje oko 115 pjesama na 156 stranica, na kojima je zastupljena sva tematika njegova cjelokupnog stvaralaštva.
Motivi koje čitatelji mogu pronaći u njegovoj knjizi jesu domaće životinje, među kojima i nezaobilazni boškarin, zatim predmeti koji su se upotrebljavali u poljoprivredi, kao što je to voz ili matika, a starih se riječi, koje su gotovo i pale u zaborav, nije samo dotaknuo, već je o njima napisao čitavu pjesmu.
Važno je spomenuti kako su sve pjesme akcentirane, što im daje značaj za budućnost čakavštine jer će se iste lakše čitati u školama, odnosno profesori će zahvaljujući tome točno izgovarati riječi, a dodajmo kako se na kraju knjige također nalazi rječnik manje poznatih riječi.
Navedeno je samo jedan u nizu poteza u svrhu očuvanja čakavštine. Naime, Remiđo je prvi istarski pjesnik koji je najviše puta posjetio osnovne i srednje škole na području Istre i Rijeke. S ciljem promocije čakavštine, posjetio je tako 36 škola, a u mnoge se i nekoliko puta vraćao.
U više je navrata provodio ankete, a sve kako bi provjerio koliko djeca poznaju jezik svog zavičaja. Nažalost, došao je do poražavajućih rezultata, pri čemu su djeca uvijek imala manje od 50 posto točnih odgovora.
Napomenimo kako je pritom anketa uključivala univerzalne riječi, a ne one karakteristične za određena sela, te kako su sudjelovala isključivo djeca čiji je barem jedan roditelj čakavac.
"Ako djeca tada nisu znala niti polovicu ispisanih riječi, njihova će djeca jednoga dana znati još upola manje od toga. Osim anketom, to sam zaključio i razgovarajući s djecom pri posjeti školama, zatim s roditeljima o tome koliko upućuju svoju djecu na zavičajni govor, a isto su mi potvrdili i bake i djedovi koji navode kako njihova unučad vrlo malo vremena provodi s njima jer su većinom zaokupljeni modernim stvarima. Smatram da će, ako se nešto drastično ne promijeni u ovome trenu, u dogledno vrijeme čakavština biti potisnuta iz svakodnevne upotrebe, te da će tek pojedinci ili manje grupe moći razgovarati svojim lokalnim dijalektom", zaključio je Sošić.
Osim što je educirao djecu i aktivno radio na očuvanju narječja, Sošić je, kao seljanski pjesnik, mnogo učinio i za svoje mjesto, rodno Rovinjsko Selo.
Naime, idejni je začetnik i osnivač dviju seljanskih manifestacija, izložbe i degustacije vina, i "Seljanskih susreta", koje su se od 1992. godine održavale u Rovinjskom Selu u povodu Dana svetog Antuna, zaštitnika ovog mjesta.
"Rovinjsko Selo je najveće selo u Istri, pa sam smatrao kako zaslužuje imati i respektabilne manifestacije, drugačije od ostalih u Istri. Prije njih, osim svete mise i večernje zabave, na blagdan svetog Antuna nije se ništa organiziralo", izjavio je Remiđo Sošić.
Izložba i degustacija vina bila je ujedno prva takva manifestacija u Istri, dok su "Seljanski susreti", odnosno večer čakavske poezije, nakon Susreta na dragom kamenu, bili najstarija književna manifestacija u Istri.
Na večer čakavske poezije u Rovinjsko su Selo dolazili pjesnici diljem Istre, iz Primorsko-goranske županije, Dalmacije i prvi put pjesnici iz Gradišća (Mađarska, Austrija, Slovačka), kao i moliški Hrvati iz Italije.
Svake bi godine nastupilo njih oko pet, a cilj je bilo da nastupe pjesnici iz svih krajeva koji imaju objavljenu barem jednu knjigu.
Uz brojna postignuća ovog pjesnika dodajmo i kako je više njegovih pjesama uglazbljeno, te se iste izvode na festivalu "Naš kanat je lip", festivalu duhovne glazbe, festivalu MIK i mnogim drugima, te su pjevane i "na tanko i debelo". Pjesma posvećena svetom Antunu također je uglazbljena i izvodi se povodom blagdana ovog sveca u vrijeme mise.
"Uistinu godi čuti vlastitu pjesmu na festivalu ili na radio- stanicama. Autor tako osjeća kako mu trud nije bio uzaludan", priznao je ovaj vrijedan Seljanin.
Osim pjesama, tu su i skečevi preuzeti iz humorističnih zbirki. Oni su izvođeni na Radio Puli u nekadašnjoj emisiji Veseli vrtuljak.
Za svoj je neumoran rad i trud Sošić zaslužio Medalju Grada Rovinja 1994. godine, otkad ponosno nosi titulu prvog čakavskog pjesnika Rovinjštine. Za sobom je pokrenuo "lavinu" ostalih čakavskih pjesnika i pjesnikinja.
"Najteže je dobiti priznanje u vlastitom gradu, te me to izuzetno veseli", s osmijehom na licu se prisjeća.
No, osim toga, dobitnik je nagrade "Agostina Piccoli" u Italiji 2006. godine, kao i prve nagrade na međunarodnom haiku natječaju "Pozdrav proljeću" 2017. godine.
Ove je godine, veli, zbirkom "Težak i po", zaključio svoj književni ciklus, no samo će vrijeme pokazati hoće li njegov genijalan um i vješta ruka izroditi možda još kakvo djelo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
