Inzistirala sam na tome da za tekst u slikovnici ne koristimo postojeće fontove, već da on bude ispisan rukom, da slova postanu vizualni materijal, da ih tretiramo jednako kao i ostale elemente ilustracije. Zato slova u "Pismima" stvarno skaču, viču i plaču, za razliku od ovih novinskih koja su predvidljiva, lako čitljiva i dosadna. Ali uz malo mašte, i možda neke škare, ona isto mogu svašta

Puljanka sa zagrebačkom adresom, dramaturginja, spisateljica i scenaristica Jasna Jasna Žmak predstavila se na pulskom Monte Libriću u Circolu svoju knjigu "Pisma na kraju šume" nastalu u suradnji s animatoricom Jelenom Oroz.

Proširena ideja dizajna

Jasna Jasna Žmak docentica je na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirala. Kao dramaturginja surađivala je s redateljima Borutom Šeparovićem (Timbuktu, 55+) i Oliverom Frljićem ("Buđenje proljeća", "Leksikon YU mitologije"). Objavila je dva teksta za izvedbu ("Samice", 2011, INK; "Istovremeno drugi", 2012., Emanat), jednu proznu knjigu ("Moja ti", 2015., Profil), jednu slikovnicu ("Pisma na kraju šume", 2018, Oaza) i niz kratkih priča u regionalnim časopisima i zbornicima. Radovi su joj prevođeni na engleski, talijanski, njemački, makedonski i slovenski jezik. Surađuje s feminističkim portalima VoxFeminae, MUF i Libela, te kulturnim portalima Vizkultura i Kulturpunkt. Neke njene priče nalaze se na: mojati.tumblr.com i cudnamjesta.tumblr.com. Kao scenaristica surađivala je s redateljima Igorom Bezinovićem, Radislavom Jovanovom Gonzom, Ivanom Škrabalo i Ivanom Faktorom. Jedna je od osnivačica portala hrvatske drame Drame.hr i Dramaturškog kolektiva. Uz scenarije i dramske tekstove objavljuje i kratke priče i kritičke tekstove.

- Umjetnička organizacija Oaza pokreće vlastitu ediciju Oaza & Sons s ciljem intenzivnijeg povezivanja četiri kulturna područja: ilustracije kao suvremene umjetničke prakse, književnosti za djecu, grafičkog dizajna i izdavaštva. Kako je došlo do te inicijative?

- To bi trebalo pitati Robertu (Bratović) i Ninu (Bačun) koje su inicijatorice i urednice biblioteke, ali poznajući njihov rad mogu reći da je ova edicija zapravo presjecište nekoliko linija dugogodišnjih interesa kolektiva Oaza unutar kojeg djeluju već niz godina, zajedno s Ivanom Borovnjak, Tinom Ivezić, Majom Kolar i Mašom Poljanec. Oaza od samih početaka njeguje interes za proširenu ideju dizajna, za afirmaciju perspektive u kojoj se dizajn ne poima isključivo u funkcionalnom smislu, kao nešto što ima sekundarnu ulogu u odnosu na sadržaj na koji se odnosi. Od Projekta Ilica u kojemu su se bavile problematikom napuštenih prostora u jednoj od najvažnijih zagrebačkih ulica te njihovom revitalizacijom preko suvremenih interpretacija tradicionalnih ruralnih proizvoda (Lightwear, Rogoz) do sjajnog projekta historizacije ženske dizajnerske povijesti Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930 - 1980, Oaza je posvećena inovativnom autorskom radu u interdisciplinarnom kulturnom polju.

- Kako se u Vama rodila ideja o pisanju za djecu i kako je krenula suradnja s ilustratoricom?

- Zapravo, prilično slučajno. Djevojka mi je prije nekoliko godina poklonila knjigu Toona Tellegena "Pisma nikom drugom" i ja sam istog trena pomislila kako bi je trebalo adaptirati za kazalište. Kako sam u tom trenutku imala nešto slobodnog vremena, krenula sam se igrati tom idejom. Međutim, kad sam počela ulaziti dublje u priču, slova, pisma i životinje i su se počeli otimati, tako da je uskoro nastao sasvim novi dramski tekst. Za njega sam 2017. godine dobila prvu nagradu na natječaju Mali Marulić i odmah krenula u planove za njegovu realizaciju s Matijom Ferlinom, s kojim sam prethodno surađivala na nekoliko projekata. No, kako za našu predstavu u domaćim kazalištima nije baš bilo sluha, okrenula sam se drugim medijima i projekt ponudila Vanji Andrijević iz Bonobo studija, producentici koja stoji iza brojnih sjajnih animiranih projekata. Vanja je odmah predložila Jelenu Oroz kao animatoricu, a prije nego smo uopće krenule razvijati ideje za film, javile su mi se djevojke iz Oaze s prijedlogom da napišem tekst za njihovo prvo izdanje. Tako se dogodila slikovnica, a nadam se da će uskoro i film. Još nam samo ona predstava fali.

- Slikovnica "Pisma na kraju šume" donosi priču koja je bliska tradicionalnim pričama za djecu, ali je i inovativna, suvremena, zabavna. Prisutan je neobičan pristup jeziku, slovima, kroz zanimljivu i zabavnu priču. Upravo je u tome prisutna nenametljiva didaktička funkcija?

- Jezik je tema kojom se uvijek bavim u svim svojim autorskim radovima, ponekad samo u tragovima, ponekad vrlo eksplicitno kao u Pismima, on je neizostavna komponenta mojeg pisanja, ne samo kao njegovo sredstvo, nego upravo kao tema. Iako se jezikom već prilično dugo bavim, on me i dalje ne prestaje fascinirati. Bilo mi je važno da tu fascinaciju, taj predivni kapacitet jezika za igru, podijelim i s drugima, i s djecom i s odraslima. Zato sam od početka inzistirala na tome da za tekst u slikovnici ne koristimo postojeće fontove, već da on bude ispisan rukom, da slova postanu vizualni materijal, da ih tretiramo jednako kao i ostale elemente ilustracije. Zato slova u "Pismima" stvarno skaču, viču i plaču, za razliku od ovih novinskih koja su predvidljiva, lako čitljiva i dosadna. Ali uz malo mašte, i možda neke škare, ona isto mogu svašta.

- Jedna od snažnijih poruka je važnost kolektivnog djelovanja naprama individualizmu, što je danas potrebnije nego ikada u svijetu odrastanja.

- Dok ispisujem odgovore na ova pitanja, nalazim se u SAD-u, u New Yorku, dakle u samom epicentru individualizma. Razgovori koje ovdje vodim posljednja dva tjedna, iskustva koje sam ovdje doživjela, opet i ponovo potvrđuju pogubnost društva koje se temeljeni na logici kompetitivnosti nasuprot suradnje, ambicije nasuprot dokolice, individualizma nasuprot solidarnosti, a ta se pogubnost posebno intenzivira kada u tim terminima počnemo govoriti o obrazovanju. Posljednjih sedam godina radim na faksu, na Akademiji dramske umjetnosti, i na razne se načine suočavam s prodiranjem kvantifikacijskih imperativa u polje umjetnosti i obrazovanja. Iako smo, zahvaljujući naslijeđu socijalizma, još daleko od elitnog sustava školstva koji vlada ovdje, i naše visoko obrazovanje postaje sve više klasno isključivo odnosno dostupno samo višim društvenim slojevima. Osim toga, ta tehnokratska usmjerenost obrazovanja stvara sliku svijeta koji je lišen stranputica, slučajnosti, pogrešaka, svega onoga što je zapravo vitalno za zrelo odrastanje, za smisleni život. Na faksu se protiv toga borim radom na kritičkom mišljenju studenata, a ova slikovnica je samo drugi oblik te iste borbe. U malo toga bespogovorno vjerujem, ali slobodno i besplatno znanje definitivno je jedna od tih stvari.

Povezane vijesti

• Mandić: Kad počnete pisati, tekst vam oživi
• Kvizovi, igre i povijesne ličnosti
• Festival dječje knjige posvećen zvuku