S Borisom Domagojem Biletićem razgovarali smo o njegovom nedavnom umirovljenju, ponovnom izboru za predsjednika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika te u povodu dobivanja važne nagrade, Povelje Fonda "Miroslav Krleža".

Ova je godina vrlo važna za Vas. Nedavno ste, nakon niza uspješnih godina vođenja rovinjske gradske knjižnice, umirovljen, a ove ste godine ponovno, peti put zaredom, izabran za predsjednika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika te ste dobili važnu nagradu, Povelju Fonda "Miroslav Krleža". No, nipošto ne mirujete, posljednjih ste tjedana pripremili za tisak niz novih knjiga?

- Hvala na lijepim riječima. Smiješno mi je to da je, doslovno do jučer, čovjek bio dan, mjesec ili godinu mlađi, u formi k tome, a zatim dođe neki rođendan, neka promjena u radnoj knjižici, i sad je odjednom čudno to da isti taj čovjek u istoj, recimo zadovoljavajućoj, formi ipak ne miruje iako je "penzić". O sebi nikada nisam tako razmišljao. No, valjda je kod nas, gdje je također prevladao izvorno američki teror "vječne mladosti" i samopomoći u tom smislu, uspjeh doći do mirovine, te ću možda ipak morati početi drukčije razmišljati. Unatoč mnogim iskušenjima i prebrođenim situacijama, zahvalan sam Bogu i prirodi na ipak solidnom zdravlju, na ljudima s kojima sam u profesionalnom životu bio povezan, osobito na dobrim ljudima, kolegama, prijateljima, svojoj obitelji, svima svojima ma u kojoj dimenziji bili. Istina je, u novoj sam životnoj fazi i tu se više nema što komentirati.

Angažman za javno dobro

A što se vođenja Istarskoga ogranka DHK-a tiče, odmah treba "demistificirati" i ulogu i činjenicu ponovnog izbora. I sami znate, malo tko želi se prihvatiti ozbiljna posla i stalnoga rada, angažmana za javno dobro uopće. Moje su sklonosti u tom smislu poznate, već su prilično iskorištene, ali ta činjenica evo još traje. Dao sam se izabrati, svjestan toga da ako nešto ili netko dugo i predugo traje, pa makar išlo dobro i najbolje, to može pomalo zasititi, nas same i sve oko nas. Tako je i s javnim djelovanjem i tzv. javnim osobama. Intenzitet sudjelovanja u radu središnjice DHK-a u Zagrebu smanjio sam, nisam više dopredsjednik jer sam se povukao, sada sam još član Upravnoga odbora i još nekih tijela Društva. A kako sam ovdje doma opet izabran jednoglasno, nastojat ću opravdati novo povjerenje pulskih i istarskih kolega.

Vidljivi rezultati rada najbolje govore o čovjeku i sredini, a činjenica jest da je Istarski ogranak DHK-a, gledajući sveukupnu njegovu povijest od 1990., najaktivnija grana hrvatskoga književnog stabla izvan Zagreba. To smo odavno postigli, taj i takav ugled. Idemo, dakle, dalje pa će se vidjeti koliko, kako i dokle se još može. I tko može.

A glede Povelje "Miroslav Krleža" za zbirku "Hvatanje zraka", kažem da svaka nagrada nešto znači, pa ne govori istinu onaj tko ih prešućuje ili, tobože, do nagrada ne drži, kao ni onaj koji najradije ne spominje uzore i učitelje. Svi ih imamo. Kada priznanje nosi Krležino ime, a k tome dolazi od povjerenstva sastavljena od znalaca i vrhunskih stručnjaka, onda obje činjenice obvezuju. Itekako. I raduju. Dakako.

Kakvi su Vaši planovi za izdavaštvo i programe Istarskog ogranka DHK-a u narednim mjesecima?

- Brojni su i planovi i obveze, i nisu moji nego zajednički. Stanje u nakladništvu predugo je takvo da se stalno nešto krpa, pokušava, kuka, moli i moljaka bez bitnih pomaka, često se počinje ispočetka jer neki novi ambiciozni službenici uporno otkrivaju toplu vodu. Ali onda ipak naiđeš na čovjeka, na ljude koji i razumiju, osim što odlučuju, malo te ohrabre i ideš dalje. Kako, dokle...? Ne znam ni sam. Moram spomenuti dobru suradnju s Gradom Pulom i Istarskom županijom, ali i gluhoću, tj. ignoriranje ostalih gradova i općina u Istri, uz poneki iznimak, iako su sve to mahom bogate sredine s tisuću festivala i "festivala" sada ljeti, a onda ide šuškanje zbrajanja novca i računica s vječno rekordnim "noćenjima" te dugi, dugi san do proljeća. Samoubojstvo monokulturom – turizmom, na naš hrvatski način! Kao da bi nam dobroćudni zimski usnuli medo trebao biti na županijskoj zastavi i grbu, umjesto one koze. Ne znam ima li uz Istarski ogranak DHK-a još koji tako sustavan i izdanjima toliko bogat istarski izdavač, nažalost po mnoge ugašene, no očito je to da današnjoj istarskoj upravljačkoj klasi, koja se busa u identitet, o čemu pojma nema, i u "trda istrijanska" prsa, ni kultura, ni knjiga, ni pismenost i sve povezano s time ne znače ama baš ništa. Da nije tako, odgovarali bi na službene zamolbe, ne bi bili lokalni šerifi-ignoranti ("ki mi ča more?!"), ne bi se svako selo ponašalo kao feud, sudjelovali bi u financiranju knjiga makar "svojih" autora, članova Istarskog ogranka DHK, tj. pisaca iz sredina izvan pulske, koje autore naravno mi redovito objavljujemo. Ne čine čak ni to za svoje ljude, kao da pisci nisu birači i platiše poreza! Ima novca, i u Puli, i u Županiji i pri Ministarstvu kulture i medija, o kojemu ministarstvu ovdje ne bih ni otvarao "fajl", ali novac nije ni pravilno niti pošteno raspoređen. I takvo stanje traje li traje u raznim oblicima i tijekom tolikih mandata. Zabava, estrada i vanjski efekti važniji su od izvorne kulture koja ne troši a da istodobno ne stvara nove i trajnije vrijednosti.

"Nova Istra" zaslužuje poštovanje

Što se aktualnog izdavačkog trenutka tiče, ima nešto "zaostataka" koje upravo rješavam, jer uvijek su "šoldi" u pitanju, a riječ je najprije o knjigama koje smo svojedobno najavili i, evo, konačno su pred izlaskom ili u poodmakloj fazi pripreme. Dakle, u 2023. već sam uredio i u knjižnici "Nova Istra" objavili smo: još dvije postumne pjesničke zbirke Nade Grubišić – "Rendez-vous ili The Mammals" i "Bologna", zatim posmrtnu zbirku "Modro nije plavo" Drage Orlića, te u ediciji Istra kroz stoljeća, koju DHK izdaje u sunakladništvu sa Čakavskim saborom, knjigu prevedene izabrane poezije i proze Giacoma Scottija "Između dvaju svjetova". Ovih dana u nizu "Istra kroz stoljeća" izlazi također s talijanskoga prevedena knjiga, roman "Papirnati konj" pokojnoga riječkog književnika Osvalda Ramousa. U toj ediciji, zacijelo najprestižnijoj u Istri, novo uredništvo, koje pod mojim vodstvom djeluje od 2018., dosad je objavilo devet knjiga, dakle kolo i pol, a u pripremi ih je još nekoliko: memoarska proza "Pula – izgubljeni zavičaj" autora Jaroslava Jare Zemana, prevedena s njemačkoga, a tiče se našega grada pod Austrijom; zatim kapitalna "Nova knjiga o Istri" skupine autora, u dva pozamašna sveska; "Izabrane pjesme" Ljubomira Stefanovića su negdje na vidiku... Još koncem 1970-ih Zvane Črnja, pokretač IKS-a, predvidio je ediciju u 100 knjiga. Mi današnji, s rukopisima koje imamo ili su naručeni, već sada naziremo stotu knjigu! Upravo je izišla osamdeseta. Ovih dana evo izlazi knjiga poetsko-filozofijskih ogleda i studija "Niti-Niti" Dragutina Lučića Luce, a prema koncu ljeta imat ćemo knjigu Drage Kraljevića: "Revizija zla: uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji". Bit će uskoro, nadam se, i jedna slikovnica za djecu. Dosad smo, od 1997., objavili oko 130 knjiga, ne računajući suizdavaštvo. Posebno spominjem časopis "Novu Istru", od 1996. uredio sam i objavili smo 110 njenih brojeva u više od 70 svezaka. Časopis je inače bio zamašnjak cijeloga našeg izdavaštva i zavrjeđuje poštovanje, posebno razumijevanje i njegovanje. Upravo su u prijelomu i pred tiskanjem dva broja, 1. i 2. za 2023., br. 3 je posve zaokružen, a 4. se nazire. Ne stiže se, mahom sve radim sam, od lekture i korektura pa do redakture, završna uređivanja, nerijetko i korice rješavam, ili makar dajem ideju o tome u kojem bi smjeru moglo ići likovno rješenje. Mlađih urednika, lektora i sličnih profila ili nema ili ih ne zanima temeljit, težački rad. Sve danas mora ići kraticom, dijagonalno i što brže, sa što manje truda, znanje i pismenost nisu na cijeni, ali sve mora biti odmah dobro plaćeno. E, tako stvari ne idu! Barem ne kod nas, bar ne kod mene.

Povezane vijesti

• Knjiga Petre Heisinger "Ja sam Petra, nećete me slomiti"
• Ljubavna priča Nore Barnacle i Jamesa Joycea: Konačno se i njezin glas čuje
• Perica, kišni čovjek: Priča o dječaku koji je 36 godina ostao stanovnik psihijatrijske bolnice s brojem, sve dok se za nj nije zainteresirao Hajrudin Merdanović, umirovljeni kriminalist i novinar