na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta

U POTRAZI ZA PROMJENOM: Predstave "Džepna revolucija" Tise Kliček i "Unisex" Leonarde Sep

Tisa Kliček kao autorica i glumica postavlja na scenu gorkastu komediju "Džepna revolucija" u kojoj se publika ima priliku smijati Lucynoj smotanosti i naivnosti, ali i Tisinoj iskrenoj izvedbi * Humor je glavno oružje i Leonarde Sep koja s monodramom "Unisex" kuca na vrata stand up showa, ali taj prag, na svu sreću ne prelazi. Ona donekle želi zabaviti publiku, ali prvenstveno želi nešto ispričati, poručiti, natjerati na razmišljanje. "Unisex" je priča o predrasudama i nasilju

| Autor: Mladen RADIĆ
Tisa Kliček u svojoj "Džepnoj revoluciji" (Snimio Luka Mihovilović)

Tisa Kliček u svojoj "Džepnoj revoluciji" (Snimio Luka Mihovilović)


Na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta preksinoć su izvedene monodrame mladih pulskih autorica i glumica te nekadašnjih polaznica Dramskog studija INK-a – "Džepna revolucija" Tise Kliček i "Unisex" Leonarde Sep. S ovim predstavama pokrenut je novi program za poticaj mladim umjetnicima "L[INK]UP Platform". Na taj način INK se ponovno povezuje sa svojim bivšim polaznicima, drugim mladim kreativcima Pule kao i s mladim umjetnicima iz Hrvatske i okolnih zemalja.

Živa, ali ne živi

Predstave Tise Kliček i Leonarde Sep na prvi pogled povezuje samo to što su održane u isto vrijeme na istom mjestu u sklopu programa "L[INK]UP Platform", i što su obje premijerno bile izvedene u Engleskoj gdje su autorice studirale. No, pored još nekih očitih detalja, povezuje ih i više od toga.

"Džepna revolucija" Tise Kliček priča o mladoj curi Lucy koja je pregazila nepoznatog mladića za kojeg otkriva da se zove John i sada sjedi u čekaonici bolnice u koju je John dovezen. Lucy je iz Hrvatske, ona je strankinja u stranoj zemlji, Engleskoj gdje je Tisa Kliček studirala. Lucy je ime koje je dobila kako bi se uklopila u taj strani ambijent, kako ne bi bila Lucija ili Luce, ali ostalo je njeno prezime Kovačević. Ona je rastrešena i na trenutke izgubljena u snatrenju o tome što bi bilo da su se ona i John, čiji je novčanik s dokumentima nekim čudom zadržala, upoznali i zaljubili. Lucy radi u restoranu i od svoje plaće jedva spaja kraj s krajem. Mala plaća, a troškovi na sve strane, osjećaj nezadovoljstva i nepravde, nervoza i stres, jedno vodi drugom i poput tempirane bombe samo čeka gdje će i kada eksplodirati.

Foto

Leonarda Sep - "Unisex" (Snimio Luka Mihovilović)

- Ja sam bila za volanom, ali vi ste dali gas, poručuje Lucy koja u jednom trenutku konstatira i da "zna da je živa, ali ona uopće ne živi". Ta praznina i ljutnja u njoj stvaraju bunt i želju da nešto napravi, odnosno da barem pokuša. Odlučuje pokrenuti revoluciju za koju joj između ostalog trebaju grickalice, maskota i dobar marketing te dakako lajkovi na Facebooku. Iako je izgubljena, u strahu za Johnovu sudbinu o kojoj ovisi i njena sudbina, tj. hoće li ili neće završiti u zatvoru, Lucy misli ozbiljno kada razmišlja o nekom boljem svijetu. Tisa Kliček kao autorica i glumica pritom sve postavlja kao jednu gorkastu komediju u kojoj se publika ima priliku smijati Lucynoj smotanosti i naivnosti, ali i Tisinoj iskrenoj izvedbi. Lucy očito ima nešto Tisino, zato se Tisa tako dobro uklopila u svoj izmišljeni lik. Priča se ipak počinje gubiti pred kraj kada Lucy objavljuje da kreće u svoj prevrat (od kojeg na koncu dakako neće biti ništa). Tisa Kliček zna kamo želi ići samo izgleda da ne zna kako, te tako nepotrebno produžuje neke stvari koje nisu toliko bitne dok ponavlja ono što je već ionako očito, umjesto da se fokusira na rasplet i epilog. Primjerice, one scene s javljanjem na Facebook mogle bi se izbaciti i predstava ne bi time ništa izgubila jer ideja je jasna, zaplet je jasan, kao i poruka, a i gluma je dobra i sada treba samo staviti točku na i.

Tema feminizma

Humor je glavno oružje i Leonarde Sep koja s monodramom "Unisex" kuca na vrata stand up showa, ali taj prag, na svu sreću ne prelazi. Leonarda Sep donekle želi zabaviti publiku, ali ona prvenstveno želi nešto ispričati, poručiti, natjerati na razmišljanje. Uostalom slično kao i Tisa Kliček, samo što ona zbog toga sebe ne transformira u nekog drugog. Na sceni je upravo Leonarda koja priča priče na temu feminizma, priče koje je većinom sama doživjela. Pritom, što nije baš jednostavno, Leonarda Sep iz sebe uspijeva izbaciti neke frustracije ali tako da sama ne djeluje frustrirana i ljuta na cijeli svijet. Njen nemir je kanaliziran, usmjeren na to da se feminizam predstavi ne kao destruktivna radikalna ideologija nego kao borba za ravnopravnost žena. Ona prepričava stvari poput susreta s instruktorom vožnje koji je smatrao da joj kao ženi ne treba objašnjavati kako radi motor auta ili s perverznim djedicom koji joj je govorio svakakve stvari dok je ona uzimala novac iz bankomata, što joj se sve dogodilo upravo u Puli. Leonardina priča od raščlanjivanja feminizma i osobne ispovijesti polako se sintetizira u priču o nasilju i zlostavljanju. Da bi prenijela poruku Leonarda Sep se služi i svojim pjesmama koje pjeva, svirajući gitaru, a jedna od pjesama zove se u prijevodu "Sama je to tražila" i kada se malo zagrebe ispod ove, nažalost već odavno skorene floskule dolazi se do jedne priče koja nije samo priča o ženama i tome što sve one moraju prolaziti, koje predrasude moraju trpjeti, ne samo u Puli nego i npr. u Engleskoj gdje je Leonarda Sep studirala, nego je "Unisex" priča i o predrasudama i nasilju. I to su predrasude i obrasci ponašanja ukorijenjeni u tradiciji koje Leonarda Sep raskrinkava u svojem energičnom nastupu i kroz replike koje na prvi pogled djeluju kao simpatične, bezopasne dosjetke.

- Cure, vi jeste borbene, hrabre i smiješne, ali rijetki očekuju da takve doista i budemo, poručuje na kraju.

Revolucija i otrežnjenje

Ako bi se ove dvije predstave promatrale u cjelini, kao dva nenamjerna dijela jedne veće priče, redom kojim su izvedene preksinoć, ne bi bilo čak niti toliko pretjerano tvrditi da je Lea (iako se ne radi o fiktivnom liku) zapravo nadogradnja Lucy. Kao da su njihove priče povezane – dok Lucy odnosno Luce želi naivno započeti revoluciju, Lea kao da je odavno izgrizla kiselu jabuku realnosti i otrežnjenja i sada je svjesna s kim ima posla, što ne znači da se sa situacijom miri. Zapravo, ne znam koliko su Leonarda i Tisa predstavnice presjeka i prosjeka svoje generacije, ali lijepo je vidjeti da se (još) nisu pomirile sa sudbinom. Zovite to mladošću, idealizmom, zanesenošću, ali to je kamenje od kojeg se gradi put koji vodi... pa, kako je ono pjevao pokojni Aki – "bolje naprijed barem malo, nego tamo gdje je vrijeme stalo". Zapravo, s jedne strane i ove predstave pokazuju da se neke stvari i dalje nisu promijenile, no dobra je vijest što i dalje ima onih koji se nisu predali, ili ako već jesu, još nisu pomirili.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter