"Machiavellijev vladar" predstava je koja je u petak navečer premijerno izvedena na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula. U ovoj duodrami na tekst Garyja Gravesa koja je nastala u produkciji INK-a i režiji Jasminka Balenovića Luka Juričić je Niccolò Machiavelli, a Luka Mihovilović tumači Lorenza II. de' Medicija, novog vladara Firenze u 16. stoljeću koji ne zna kako se nositi s nagomilanim problemima koji uključuju vojnu prijetnju. Njegov učitelj, autor "Vladara" jednog od najvažnijih i najkontroverznijih politoloških djela u povijesti, spremno će mu udijeliti savjete koji će se međutim kositi s de' Medicijevim miroljubivim svjetonazorom.

Kristalno jasni stavovi

Događaj koji je ovdje odigran nikada se u stvarnosti nije dogodio, iako su njegovi protagonisti postojali, što je autoru teksta dalo možda i malo previše slobode s kojom baš i nije znao što napraviti. Primjerice, odlučiti želi li raditi triler ili filozofsku raspravu. Ili dopisati još jednu završnu scenu. Ako se već Machiavelli i de' Medici u jednom trenutku krenu daviti, zašto se onda rastaju kao da se ništa nije dogodilo? Bez te scene moglo bi to još nekako funkcionirati kao predavanje štafete publici da sama odabere stranu i u glavi stvori svoj kraj, ali ovo baš traži rasplet koji neće ostati visjeti u zraku tako da na kraju ne ostane jednak broj pitanja kao i na početku.

Središnji dio je dobar, nakon malo nategnutog početka, dijalozi postaju britki poput britve i nema dvojbe na kojoj je strani Machiavelli, a na kojoj de' Medici, njihovi su stavovi kristalno jasni. De' Medici je pacifist, predan, naizgled naivno, ideji ljubavi među ljudima i rješavanju sukoba mirnim putem. Machiavelli je međutim za načelo rješavanja nesporazuma eliminacijom neprijatelja i spletkama, a nije mu stran niti rat, što nimalo neuvijeno izlaže svom prijatelju i učeniku. Machiavelli će svoje razloge predočiti u prvih deset minuta, dok ćemo za razloge de' Medicijevog idealizma morati pričekati da priča uđe u završni krug, ali sve će biti lijepo i jasno predstavljeno. Baš zato, umjesto s tri točke, ova je kazališna priča trebala završiti s uskličnikom, najmanje jednim.

Likovi i njihovi međuodnosi

Mogla se ta drama još i pojačati, možda zvukovima plotuna kada de' Medici govori o svojim motivima, tragediji koja ga je natjerala da se okrene od nasilja k razumu. De' Medici, koji nosi bijelu košulju, na trenutke zvuči kao naivni idealist, dok neki Machiavellijevi savjeti djeluju nečovječno, a zapravo ga oslikavaju kao promišljenog i krajnje proračunatog čovjeka, premda pitanje koliko i razboritog. Možda je ta mračnost koja se ogleda i u njegovoj crnoj košulji i hlačama isplivala iz njega upravo dok su ga razapinjali u tamnici. Šteta što njegovu pojavu ne prate neki prijeteći zvukovi (ili ih možda nisam dobro čuo), poput škripe vrata kada ulazi na scenu, zvukova iz tamnice dok opisuje svoje uzničke dane ili neke mračne glazbe, da se naglasi taj karakter zbog kojeg Machiavelli u jednom trenutku počne podsjećati na nekakvog demona. Tko je tu vrag, a tko anđeo podrezanih krila, proizlazi ne samo iz pojedinačne karakterizacije likova nego i iz njihovog odnosa.

Ostvarene velike glumačke uloge

Juričića sam navikao gledati kao dobrog dobricu, čak i kada glumi časnika Wehrmachta, kao u "Operaciji Pašareta", no na sreću, izgleda iz onog što se preksinoć dalo vidjeti, da je negdje u njemu ostao taj mali miš koji se svim time dosađivao i graknuo od zadovoljstva kada je dobio ovakvu ulogu u kojoj je pritom morao parirati Mihoviloviću kojem nisu strane niti uloge pozitivaca, niti uloge negativaca. U ovoj predstavi de' Medici ima puno pozitivnih osobina, ali njegov pacifizam ga čini neodlučnim, pa na trenutke djeluje poput nekog mlakonje što Mihovilović dobro prikazuje. Juričić kao Machiavelli jest surov, možda ga nije pretjerano nazvati psihopatom, ali ga istovremeno nije teško niti zamisliti kao vođu. Što bi bilo da je on na de' Medicijevom mjestu? Iako su u stvarnosti prijatelji, u ovoj predstavi Juričić i Mihovilović su dva pola, dva naboja, svaki s drukčijim punjenjem, koja kada se spoje naprave jedno veliko "bum" i dodatno guraju priču, bez potrebe da se prenemažu. Jako su dobro iskoristili ono što im tekst nudi, a i povremeno zapinjanje i kod obojice jedva čujno zamuckivanje ovdje ispada kao nešto sasvim prirodno u službi priče, tako da je ono možda i namjerno. Nema veze, ako funkcionira, nije bitno zašto. To je uostalom i jedna od poruka Machiavellija de' Mediciju.

"Vladar" nije lagano štivo

Ima u Machiavellijevoj duhovnoj ostavštini i vječito reinterpretiranom makijavelizmu, kao i u povijesnom kovčegu talijanskog Cinquecenta, puno više toga no što stane u jednu kazališnu izvedbu. Sam "Vladar" prečesto je interpretiran na razne načine, bilo od strane njegovih cenzora ili njegovih pobornika, a vatra koju je zapalio i dalje se ne želi ugasiti. Trebalo bi zato, prije ili nakon ove predstave, pročitati "Vladara", koji zbog svoje kratkoće može nekoga zavarati da se radi o laganom štivu. Tako i kod "Machiavellijevog vladara" treba biti lagano oprezan, ovo nije renesansni talijanski Machiavelli, ovo je suvremeni američki Graves, s porukama koje se tiču svijeta kakav je danas. Bila je ovo i hrvatska praizvedba komada koji je na kazališne daske prvi put postavljen prije 11 godina, u Central Works Theater Company u Berkeleyju, kazališnoj kući koja većinom prikazuje i producira avangardne kazališne drame.

Autor glazbe je Teo Tiani, kostimografkinja Desanka Janković, oblikovatelj svjetla je Elvis Butković, inspicijent Manuel Kaučić, a scenografiju je napravio Goran Šaponja u suradnji s redateljem. Tekst je prevela Ingrid Damiani Einwalter.

Reprize su na programu u ponedjeljak, utorak i srijedu u u 20 sati, a predstava traje jedan sat.

Povezane vijesti

• Vjenčanja, razvodi i pubertet
• Predstava Matije Ferlina "Staging a Play: Antigona": ANTIGONA JE AKTUALNA SVE DOK POSTOJI IZRABLJIVAČKA VLAST
• Zbirka satiričnih monologa: "MISTERO BUFFO" U UTORAK U INK-u