Riječ je o predstavi Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke, prema tekstu istarske književnice Roberte Dubac, a redatelj je Giulio Settimo. Glumili su izvrsni i nadahnuti Elena Brumini i Mirko Soldano
Prva ovogodišnja predstava u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula bila je "Il vangelo del nemico/Evanđelje neprijatelja" Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke.
Riječ je o predstavi prema tekstu istarske književnice Roberte Dubac, redatelj je Giulio Settimo, a glumili su izvrsni i nadahnuti Elena Brumini i Mirko Soldano.
Premda rođena u obliku pripovijesti, autorica je djelu podarila dramaturški oblik, a tekst je nagrađen na natječaju Istria Nobilissima prije dvije godine u kategoriji kazališnih djela.
U točno sat vremena trajanja predstave glumci se nalaze usred šume, u mogućem, realnom prostoru, a koji je istodobno i mentalni prostor. Likovi mogu biti shvaćeni kao stvarni likovi, pravi protagonisti, ali i kao personifikacija mikro te makrokozmosa ljudskoga uma, duše, postojanja, uz filozofska promišljanja o razlozima određenih čovjekovih postupaka i svjetonazora.
Teatar apsurda, egzistencijalizam, hermetična forma koja je samo do neke razine takvom, a potom ulazi u neke drukčije okvire, dio su ove predstave. To je i svojevrsni oksimoron gdje vojnik i civil moraju dovršiti misiju na jednom posve neodređenom mjestu, a istodobno podići i staru granicu, gdje dolazi do sukoba tih likova, ali istodobno se i sučeljavaju i stvara kontrapunkt između dviju strana jednog jedinog bića.
U vrsnoj glumi Brumini i Soldana, u ovoj predstavi koja zahtijeva pažljivog gledatelja, prolazi se kroz razne interesne sfere psihologije i filozofije uma, gdje nerijetko sumnja bježi umu dok sjećanja na izniknu.
Logičko razmišljanje je ovdje kontrapunkt emocijama. Predstava je po svojoj temi atemporalna: ratova i neprijatelja bilo je od kada je čovječanstva, a u ovim teškim vremenima punima neizvjesnosti oslikava i širi kontekst, neovisno o ratovima, borbe s nama samima, unutrašnjim neprijateljem. Dakako, ukazuje i na nelogičnost svih ratova pokazavši da se kroz povijest nisu razumjele i primijenile neke lekcije, te da se povijest ratovanja nažalost ponavlja.
Kao kuriozitet, navedimo da su u cijelom kazališnom parteru, gdje se sjedilo prema epidemiološkim mjerama, bili postavljeni - kosturi, da bi se ukazalo na strahotne posljedice ratova i ratovanja općenito, bilo gdje i bilo kada. Budući da se sjedilo uz distancu, sve je to dodatno produbilo i samu temu predstave.
Roberta Dubac je istarska književnica, koja je svojim radovima postigla zapažene rezultate, kako u poeziji, tako i u prozi te s kazališnim tekstovima. Nagrađena je na Istria Nobilissima, a bavi se i promicanjem dijalektalne književnosti.