Razgovorom s Lejlom Kalamujić u sklopu programa "Do ciacole con…" počeo je u Galeriji Cvajner "Červrti proces", cjelogodišnji kulturno-umjetnički program udruge Proces posvećen LGBTQ+ zajednici. Lejla Kalamujić, spisateljica je i dramatičarka om iz Sarajeva, autorica zbirki priča "Anatomija osmijeha", "Zovite me Esteban" i "Požuri i izmisli grad" odgovarala je na pitanja Ane Bačić.

Neke bitke ne treba voditi

Govorila je o tome kako njen književni rad pridonosi prihvaćanju LGBTQ+ identiteta u društvima koje nisu spremni prihvatiti različitosti. U njenoj prvoj, nagrađenoj zbirci "Anatomija osmijeha" dvije su priče koje imaju queer likove, pa je jedan članova žirija istaknuo da "imaju autoricu koja je napisala lezbijsku priču".

- Od toga trenutka mogla sam pričati štogod sam htjela, ali mene je cijelo zapamtilo kao "jednu lezbijku koja je napisala roman", rekla je Kalamujić, što ju je postavilo u poziciju da se mora braniti ili nešto objašnjavati premda ona nije radila ni jedno ni drugo tim više što nije bila glavna tema zbirke nego mentalno zdravlje BiH nakon rata. Kasnije je doznala da uopće nije prva osoba u BH književnosti koja je napisala lezbijsku priču, već se to dogodilo nekih sto godina prije.

- Vrlo brzo shvatila sam da neke bitke ne treba voditi, kaže.

Što se tiče aktivizma u Sarajevu kaže da svi stoje na istoj strani.

- Za mene pisanje i dalje ima smisla, mene su knjige mijenjale. Književnost nema toliku širinu koju je imala. U mojoj generaciji knjiga je imala određenu društvenu vrijednost, sada je pitanje je li i dalje tako. Znam da će knjige nekog promijeniti. Ljudi i dalje čitaju, i dalje im knjige nešto znače, smatra ona.

Pozabavili su i temama identiteta kao i stereotipima queer likova, koji su prikazivani kao moralno loši, prevrtljivi, no došlo je do pomaka prema naprijed.

Naučila je i ona koja su vrata zatvorena, a koja otvorena, zato i surađuje s manjim izdavačima kod kojih nikad nije osjetila cenzuru.

Kako kaže, jedna od uloga queer književnosti je i mijenjanje svijesti.

- Stereotipi se vrlo lako lijepe, kaže Kalamujić koja se mijenja kao autorica dok piše i tako shvaća i neke vlastite stereotipe. "Ono što radimo treba na neki način preispitivati", objašnjava.

Kada je okolini otkrila svoje seksualne sklonosti, otvorila je svojim prijateljima i rodbini neke svjetove koji su im bili daleki.

- Prije svega sam imala sreće da me nitko nije izbacio iz kuće, ili pretukao, kaže Kalamujić koja zna da se to događalo njenim prijateljicama.

Par budala

- Ne mislim da nema napretka, jer ima, ali nijedna borba nije zauvijek izvojevana jer koliko god išli naprijed uvijek se može dogoditi par budala da sve to poništi. Stvari se brzo mijenjaju. Stalno se treba boriti, nikad se ne smiješ previše uljuljkati jer se sve to može promijeniti, upozorava ona.

Unatoč tome, ona ne gubi nadu i ne pristaje na onaj stav "dobro je, samo dok se ne puca".

- Kad uzmete ljudima moć imaginacije oni pristaju na mnogo toga. Iz te perspektive mislim da je jedna vrsta političke utopije nužna jer koliko god loše bilo, uvijek se mora vjerovati da može bolje, kaže Kalamujić koja vjeruje i da u queer književnosti, unatoč svemu, može i mora biti sretnih završetaka.