Uvjeti života vojnika u utvrdi, njihovo slobodno i radno vrijeme, samo je jedan segment velike multimedijske izložbe o fortifikacijskom sustavu Pule u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu, pod nazivom Fort Center Pula - pulski fortifikacijski sustav.

Autorice izložbe su Katarina Marić i Katarina Pocedić, više kustosice u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, koje su tematski prikazale razne segmente nastanka i širenja fortifikacijskog sustava, načine gradnje i vrste utvrda, vrste naoružanja, ali i pokušale rekonstruirati ambijent i život unutar tvrđave i sudbine vojnika, kao i stanje izvan zidina. Inače, sustav obuhvaća 28 utvrda, od kojih su dvije srušene (Zaro i Maximilian) i više od 200 popratnih obrambenih građevina. Čak 105 godina, koliko su se gradile pulske utvrde u doba Austrijskog carstva i Austro-Ugarske Monarhije, dug je period, a poimanje obuhvata same izložbe teško je prenijeti pukim nabrajanjem svega viđenog.

Služba je služba, a rakija je rakija

Izložba donosi niz detalja o životu vojnika, njihovoj svakodnevici.

"Služba je služba, a rakija je rakija", jedan je od natpisa na zidu kojim se 'opijeni uvlačimo' u improviziranu vojničku spavaonicu i vrijeme, doista, staje. Vojnički dril, jednostavnost i suhoparnost, kojemu učas svjedočimo, uvlači se u misli, a skromni uvjeti i potpuni izostanak svega, osim vojničkog identiteta, upečatljivo nas zadržava u mjestu.  

"Naučili smo da je očišćeno puce važnije od četiriju Schopenhauerovih djela…da nije bitan duh, nego četka za cipele, da nisu važne misao i sloboda, nego sustav i stega…" Citat je to, iz kojeg se, čini se, sve odmah da iščitati, ali nam um ne dozvoljava da već tu zatvorimo knjigu i izvedemo zaključak. Jer biti vojnik tog vremena, onom "civilnom" biću u nama, teško je pojmljivo. Svega onog, što osim vojnika tada nisu uspjeli biti, bolno smo svjesni. Zato tražimo dalje.

Vojni je rok, saznajemo, trajao prilično dugo. Stroga disciplina koje su se vojnici morali pridržavati i često vrlo oštra postupanja časnika činili su život u utvrdama teško održivim, a nemogućnost veće komunikacije s civilnim stanovništvom i gradom značajno je povećavala uobičajenu nostalgiju za domom. Zahtjevi za dopustom rijetko su se odobravali, češće kao dopust za žetvu ili kod smrtnog slučaja u obitelji.

Slobodno vrijeme vojnici su provodili u krugu utvrda, s ponekim kratkotrajnim odlaskom do grada. Nakon vježbi, stražarenja, obveza i napetosti, u trenucima opuštanja, bilo je zabave, pića, pjesme i svirki muzičkih vojnih skupina. Ponekad i malo sanjarenja o ljubavi.

Vojnici i oficiri u utvrdama nisu imali povoljne uvjete za boravak. Živjeli su uz gole kamene zidove, često zemljane podove, uske hodnike uz slabo osvjetljenje i zagušljivi zrak. U ranijim fazama izgradnje utvrda boravili su u kazamatima i doslovno spavali uz topove i streljivo. Danas je to teško zamislivo.

Pismo Medi

U utvrdama ih je dočekao drveni ležaj, prazni zidovi ispisani imenima i datumima nekih drugih sudbina, tjeskoba, polumrak i usamljenost. Izgled spavaonice gotovo doslovno možemo doživjeti kroz repliku postavljenu u sklopu izložbe. Osim skromnih kreveta, autentičnosti vremena doprinose svijeća i duhan za motanje razasut na stolu, puna pepeljara nervozno ugašenih cigareta i još nekoliko onovremenskih simboličnih predmeta na starim, oronulim policama, kojima putujemo u prošlost.

Dvadesetogodišnji momci javljali su se često pismima i razglednicama roditeljima, braći ili sestrama, poneki možda i djevojci ili supruzi. Željno su iščekivali njihova povratna pisma.

Upravo jedno takvo pismo, pismo "najdražoj Medi", potpisuje "njen Edi". Prožeto je osjećajima čežnje, njegove bojazni za ratni ishod, a koja se iskazuje već na početku pisma te ljubavi koja se ćuti kroz sve retke. Pismo Medi posjetitelji mogu pročitati u njegovom izvornom obliku. Pismo se (na njemačkom jeziku) sluša i u audio obliku dok se nalazite u ovom dijelu spavaonice. Cijeli taj prizor, uz "glas iz prošlosti", pojačava dojam usamljenosti i otuđenosti. A da su se pisma, osim u spavaonicama, pisala i na drugim mjestima, svjedoči i jedna od fotografija pored spomenika 12. pričuvne satnije na Gradini. Na njoj vidimo vojnika, uhvaćenog u trenutku dok udubljen sastavlja retke pisma, nekome, s kim razgovor uživo mora pričekati neke bolje dane. Biti usamljen u samoći ili biti to u gomili, velika je razlika. Trenuci posvećenosti samom sebi, kao da su bili najveći i nepojmljivi luksuz života tadašnjeg vojnika.

Kako je, uopće, bilo u tim uvjetima odvojiti bar dio intime od svojih suboraca, danas je teško zamisliti, ali pročitavši svjedočanstvo jednog od njih, čini se da je mjesta za sram, s vremenom, bilo sve manje pa i za ono što svatko od nas drži kao vrlo samotan čin. Fiziološke potrebe.

"…Sjećam se kako smo se kao novaci u početku ustručavali u vojarni kad smo morali koristiti zajedničku latrinu. Ondje nema vrata, dvadesetorica sjede jedan pored drugoga kao u vlaku. Otada smo naučili mnogo više od pukog svladavanja srama. Ne znam zašto smo se prije onako sramili kad je sve to jednako prirodno kao i uzimanje hrane i pića. Prisilnim odvijanjem u javnosti ti su procesi za nas poprimili karakter nevinosti. I još više od toga: nama su oni tako normalni da se njihovo obavljanje ocjenjuje kao i lijepo izvedeno. Ta su mjesta kao stvorena za tračanje", kao duhovito svjedočanstvo čitamo na jednoj od legendi i zaključujemo da su se neki pomirili s izostankom privatnosti, jer je s vremenom sve postalo samopodrazumijevajuće.

Rigidan raspored

Utvrde su, dakle, imale zajedničke sanitarne prostorije za vojnike i manje, odvojene, za časnike, čija je privatnost bila privilegija. Sanitarni čvorovi i mjesta za održavanje osobne higijene bili su smješteni u lako dostupnom prostoru blizu spavaonica i dvorišnog prostora. Do danas su sačuvani originalni sanitarni čvorovi u utvrdama Musil, Munide, Brioni Minor, Tegetthoff, Paravia Ost i bitnicama Ovine i Naviglio, a na izložbi se može vidjeti kako su nekada izgledali.

Obveze unutar utvrde bile su monotone, u rigidnom rasporedu rada i odmora, straže, prozivki, postrojavanja i vježbi. Dnevni raspored bio je uglavnom uobičajeno vojni, s razdobljima većih ili manjih napetosti. Nakon buđenja slijedila je prozivka i podizanje zastave. Nakon doručka svaka je posada dobila raspored držanja straže i popravaka oko gradnje ili iskopa, čišćenja vegetacije i samih prostora. U mirnodopsko vrijeme jednom ili dvaput tjedno bile su vojne vježbe. Vrijeme večere ovisilo je o završetku rutinskih poslova i obveza kao što su čišćenje i održavanje oružja. Spuštanje zastave obično se, kao posljednja dnevna ceremonija, obavljalo u zalazak sunca. Časnici su, iako uglavnom bez većeg ratnog iskustva, vodili vojne vježbe i provodili dnevne obveze, a zbog odvojenosti od zapovjedništva bili su u komfornijem položaju. Nedjeljom je nakon tjedne inspekcije poslijepodne za vojnike obično bilo slobodno, osim za one u straži ili u kazni.

Stanovništvo Pule u 19. stoljeću suočavalo se sa sveopćim malodušjem i epidemijama teško izlječivih bolesti. Vlažni uvjeti, velike temperaturne razlike i loši uvjeti života dovodili su do širenja raznih oblika zaraze. Tome je pridonosio ubrzani priljev novog stanovništva, kao i izmjene posada po vojnim objektima. "Loš zrak" značajno je utjecao na njihovo zdravstveno stanje. Vojnici smješteni u vojarnama na području gradske jezgre, kao i oni po utvrdama u okolici, obolijevali su od malarije, kolere, tuberkuloze, dizenterije, različitih crijevnih zaraza i kožnih oboljenja. S vremenom, uvjeti života u gradu znatno će se poboljšati. Sanirali su se otpadne vode i močvare, a prevencijom i liječenjem narodnom medicinom smanjilo se širenje zaraza pa je početkom 20. stoljeća broj oboljelih bio neznatan. Velik broj vojnika oboljelih od malarije bilježi se 1863. godine - 48,6 posto, a godinu poslije - 51,4 posto. Ratne 1866. godine više od 55 posto ili 4.382 vojnika oboljelo je od malarije. U većim utvrdama postojale su ambulante s liječnikom i medicinskim osobljem, a kako je izgledao ormarić s lijekovima tog vremena, također se može vidjeti na ovoj izložbi, koju svakako vrijedi posjetiti.

Oružje i alati

Na izložbi imate priliku vidjeti kako su izgledali neki od alata s kojima se gradilo: teodolit - geodetski instrument za mjerenje vodoravnih kutova ili vodoravnih i okomitih kutova, kliješta, lopata, šestar ili ručna pila. Od oružja tu su austrijski konjički pištolj, austrougarski revolver i pištolj, pribor za čišćenje puške, austrougarska bajuneta za pušku, austrougarska duga pješadijska puška, nož austrijskih pionira, austrougarska kratka pješadijska puška, karabin, streljivo za različite vrste topova, austrougarska granata te topovska kugla.

Kupanje i pečenje rakije

Uvid u život i aktivnosti vojnika daju brojne fotografije koje ih pokazuju kroz gradnju, postavljanje topa ili temelja obalne utvrde, polaganje topovske cijevi u obalnu oklopnu utvrdu, ali i aktivnosti u slobodno vrijeme, od kupanja pa do pečenja rakije. Ima tu i karikatura, kao što je vježba utvrdnog topništva, uz komentar "Već sam umoran" ili vojnika tijekom vježbe pod nadzorom časnika.

Povezane vijesti

• Na pulskom Kaštelu: OTVORENJE IZLOŽBE "MOJ ZAGREB" MARIJE BRAUT
• Izložba fotografija poznate zagrebačke umjetnice otvorena u prostorima Povijesnog i pomorskog muzeja Istre: LIRSKE CRNO-BIJELE FOTOGRAFIJE PRVE DAME FOTOGRAFIJE
• Povijesni i pomorski muzej Istre: VEČERAS OTVORENJE IZLOŽBE "O BELLA CIAO"