(Foto: Promo)
Proteklog je vikenda u prostoru Galerije El magazein u Vodnjanu otvorena izložba »Immanenze« - jedan od rezultata projekta kojim se dvije naoko nepovezane umjetnice, jedna iz Italije, druga iz Portugala, bave već neko vrijeme.
Radi se o Alessandri d’Agnolo iz Venecije, i Graciele Machado, iz Porta. Ono što ih povezuje, nije niti samo projekt, niti, zanimljivo to što projekt »Immanenze« nekoliko godina rade u Istri, i radi se - o Istri, već i to što su od svojih studentskih dana povezane, obzirom da su se upoznale na Slade School of Fine Arts u Londonu. Znaju se već 30 godina, a rade na zajedničkim projektima i izložbama već kojih dvadesetak godina, prenose.
Projekt »Immanenze«, čiji bi se naslov na hrvatski mogao prevesti u »stalnost« ili »konstanta«, ideja je koja je na neki način nastala dok su autorice, godinama unatrag, krenule istraživati obiteljske albume obitelji nepovezanih s Istrom i njima samima nepoznatih. Tražile su u tim albumima starih fotografija poveznice, i korjene onoga što čini nečiji identitet.
Konačno, rezultat tog projekta je bio projekcija tih fotografija na zrcala i zidne tapete.
- Ovaj projekt je povezan s tim. Htjele smo pričati o obiteljima u Esodu - svi su oni koji su bivali pogođeni time, zauvijek ostali povezani sa svojim prapostojbinama - s određenim mjestom u Istri. Kada se pogleda individualne fotografije, nije moguće odvojiti ljude od samih gradova i sela u Istri, objašnjava Graciela Machado, upućujući na to da se na svakoj fotografiji uistinu prepoznaju lokacije, gradske lože, obiteljske kuće, pergole diljem Istre. Svatko tko dobro poznaje Istru ili živi u tim mjestima, mogao bi prepoznati točno gdje je koja fotografija, koliko god požmarena ili izblijedjela, napravljena.
Graciela nadalje tvrdi da je to njima bio način da se vrate u prošlost, te da razumiju točno što je ono što ljudski rod povezuje najviše.
- Kada netko ode iz svojeg kraja, zauvijek nosi sa sobom sjećanje na prošlost, kaže Machado te dodaje da je svaki taj tračak sjećanja i dokument - odražen najbolje u fotografijama.
Gledajući na istarski svijet i ljude kroz oči fotoobjektiva, ili preciznije, onoga što su tadašnji žitelji htjeli imortalizirati - svoju obitelj, svoj dom, drage im prijatelje, objašnjava umjetnica, dobivamo najviše podataka o onodobnom životu, o poveznicama, o zajednicama.
Još je jedan od glavnih lajtmotiva njihovog zajedničkog projekta i Istarski kamen. Skupljaju ga, i od njega su napravili jedan poseban izložak - karet komada kamena na svaki od kojih je utisnuta jedna od fotografija koje su pomno istražili i birali.
- Pošto je kamen jedna od esencijalnih materija prisutna oduvijek u našim životima na Mediteranu, htjele smo na taj način povezati ih ponovno, kaže Graciela.
Veza mediteranskog življa s kamenom, uistinu, nadilazi Istru; od samog Portugala (mediteranska zemlja izvan Mediterana), preko Italije, preko Istre, pa sve do Levanta, od brončanog doba, pa i ranije, živi se na škrtom Sredozemlju uz taj kamen - od njega se grade kuće, zidine, vadi ga se iz polja da bi se moglo obraditi polje; kamenom je David pogodio Golijata, iz praćke.
Umjetnice su shvatile konekciju ljudi i kamena, za koji one smatraju da je nekakav »common ground«, nešto zajedničko svima diljem Sredozemlja, nešto što se može shvatiti otkuda god netko dolazio iz tih priobalnih krajeva.
- To je poveznica sa zemljom koja nas svih povezuje, složile su se umjetnice.
Sada kada su napravile ovaj korak, doduše, neće mirovati; žele napraviti jednu veliku monografiju o orijentaciji crkava Vodnjanštine, a dio opusa predstavljenog na izložbi »Immanenze« jest posvećen i tim istim crkvama i crkvištima koje su u raznim metodama prenijele na platno, očito veoma inspirirane ne samo njima već i krajolikom. Već se na izložbi mogao dobiti prvi uvid u projekt, dvojno istraživanje kojeg potpisuju Mladen Černi i Sandro Manzin, koji se respektivno bave »Važnosti orijentacije crkava« i »Duhovnim itinerarima Vodnjanštine: isprepletenosti pobožnosti, umjetnosti, povijesti i tradicije«. Uvide i analize prate i bibliografski unosi, pa je ovo već solidan temelj po kojem se ta monografija može napraviti.
Graciela Machado opijena je ljepotama Vodnjana.
- U Vodnjanu ima nešto posebno. Ne samo pogledi i zdanja, uređenost grada - čak i napuštena, ili zapuštena mjesta skrivaju čaroliju. Ništa nije ovdje artificijalno stvoreno ili doktorirano, nije vještački. Zapravo, ovdje vlada ljepota, a mislim da ljudi ovdje shvaćaju što je ta »prirodna« ljepota koja ih okružuje, pa ju čuvaju i brinu se o njoj za buduće naraštaje, smatra Portugalka.
Izložbu je u El magazeinu otvorila povjesničarka umjetnosti Maria Giovanna Vielli, a zainteresirani, kojih se unatoč malenom prostoru galerije i ljetnoj sparini, okupio izniman broj, mogli su si ugrabiti već spomenut deplijan, te uživati u zakusci i druženju s autoricama.