Početak samita u Glasgowu bio je rezerviran za okupljanje svjetske političke elite, u naslikavanju i površnom razgovoru o tome u kojem smjeru guraju ovaj svijet, u provaliju ili će se zaustaviti na rubu. Nad svime time se nadvija vrlo ozbiljno pitanje - hoće li klimatske promjene dovesti do urušavanja naše civilizacije? Više nisu samo dežurni katastrofičari ti koji govore o mogućem sudnjem danu, i znanstvenici sve jasnije i agresivnije spominju takve scenarije. No, svjetski politički lideri u Glasgowu kao da ne čuju te glasove. Fosilna se goriva presporo napuštaju, a politička obećanja o boljem sutra djeluju tek kako popravljanje frizure na ćelavom tjemenu.

Hoće li svijet i nakon Glasgowa nastaviti srljati u, kako neki tepaju, katastrofu, upitali smo Vjerana Piršića, ekološkog aktivistu s Krka i predsjednika udruge Eko Kvarner.

- Najvjerojatnije da. Hajmo sagledati stvari maksimalno racionalno, a minimalno emotivno. Realno je da postoje klimatološki matematički modeli koji veoma precizno objašnjavaju što se događa, dok s druge strane imamo situaciju da ne postoji dovoljna politička volja za realizaciju bilo kakvih realnih promjena. Postoji u Europi i Washingtonu, ali ne i u Indiji, Kini… Da se metaforički izrazim, mi jurimo prema provaliji, znanstvenici kažu da trebamo kočiti, neki političari govore da barem pritisnemo kvačilo, a dobar dio njih kaže da nastavimo u istom pravcu i istom brzinom.

Šansa za preživljavanje

- Je li to kao da pušač, kojem je dijagnosticiran rak pluća i ostalo mu je svega šest mjeseci života, kaže da će u idućih godinu dana smanjiti dnevnu konzumaciju cigareta?

- Metaforički da se izrazim, preostalo nam je možda svega nekoliko desetljeća života. No, pušač kojem je ostalo šest mjeseci života nema mogućnost popraviti svoje zdravstveno stanje, a mi još imamo šanse preživjeti.

- Je li napredak već to što su svjetski čelnici u Glasgowu obećali da će do 2030. zaustaviti krčenje šuma?

- Ja bih postavio jedno cinično pitanje: Hoće li uopće biti šuma do 2030.? Kad vidimo koje "junačke" napore rade Hrvatske šume kod nas i što se događa u Brazilu, Sibiru, doista se postavlja pitanje hoće li biti šuma. Postoje vrlo precizni načini kako se možemo izvući iz ove gabule, ali ne postoji dovoljno jaka politička volja da se to napravi. Lobiji igraju svoje - ExxonMobil i dalje plaća lobisitima ogroman novac za studije i lobiranje. Ti načini za izvlačenje iz gabule su zapravo jako logični - prijeđimo na obnovljive izvore energije, sadimo više drveća… To je javni interes. Problem je što su parcijalni interesi fosilnih lobija ili lobija nafte, ugljena i plina i nekoliko ljudi koji su bukvalno zaostali u ne znam kojem stoljeću jači od interesa da se spasi ovaj planet i postojeća civilizacija.

- Spomenuli ste Hrvatske šume kao negativni primjer. Premijer Andrej Plenković se očito ne slaže s time pa kaže da hrvatsko šumarstvo ima stoljećima dugu tradiciju održivog upravljanja.

- Hrvatsko šumarstvo ima stoljetnu tradiciju održivog upravljanja, još od 18. stoljeća, ali to ne znači da recentna Uprava Hrvatskih šuma to poštuje. Dakle, problem je sadašnja politika Hrvatskih šuma. Zeleni odred, jedna nevladina organizacija, jasno ukazuje na to da Hrvatske šume rade nešto što se ne može nazvati održivim šumarenjem. Netko tko ima stoljeća tradicije ne mora značiti da poštuje održivo. Uostalom, tko kaže da on nije zaostao u promišljanju održivosti? Jer nešto što se prije 20 godina smatralo održivim danas to nije. Imate dobar primjer na Brijunima kada je došao Robert Koch, najbolji svjetski bakteriolog, da riješi malariju i izlio petrolej u bare. To bi danas bila devastacija okoliša. Dakle, nešto što je prije sto i više godina bilo prihvatljivo danas nije. Isto je i s Hrvatskim šumama.

Prešućivanje bitnog

- Plenković kaže da Hrvatska namjerava kompenzirati utjecaj na emisije ugljikovog dioksida tako što će do 2030. zasaditi više od milijun dodatnih stabala godišnje.

- To bi bilo dobro, pogotovo kad bi sadili autohtone vrste, a ne kao što nam Hrvatske šume guraju alohtoni bor na Krku i cijeloj obali. U svakom slučaju, dobro je ovo što kaže premijer, to valja podržati. S druge strane, Plenković kaže i da imamo dobre brojke što se tiče štetnih emisija, no Hrvatska uvozi energiju, i to prljavu, koja dolazi iz bosanskih i srpskih termoelektrana na lignit, najlošiji ugljen. Premijer, kad govori o tim dobrim brojkama, prešućuje te ključne stvari. Jedna termoelektrana iz koje dobivamo energiju nalazi se svega 60 kilometara od hrvatske granice. To bi isto trebala biti ekološka bilanca Hrvatske. Ne možemo uvoziti prljavu energiju i pritom zanemarivati odakle je ona došla i praviti se da ne znamo što se događa preko granice. Također, ne treba smetnuti s uma da Hrvatska uvozi i ostale proizvode koji utječu na ekološki otisak. Drugim riječima, nije sve tako idealno kako to prikazuje premijer, koji nastupa više PR-ovski nego realno.

- Najavio je i prestanak rada termoelektrane Plomin do 2033.

- Koliko mi je poznato, dosta se velika rasprava vodila o Bruxellesu po tom pitanju. HEP je tražio da Plomin traje do 2040., a Bruxelles do 2030. Ovo što premijer spominje gašenje Plomina 2 do 2033. je, rekao bih, tipičan plenkovićevski kompromis. Realnost je, međutim, da će Plomin 2 zbog visokih emisija CO2 prestati s proizvodnjom daleko prije 2033. Što bi tek bilo da se mi u Istri i na Kvarneru nismo izborili da se ne gradi Plomin C?

- Vratimo se na globalnu razinu. Što očekujete da će se dogoditi nakon Glasgowa?

- Tamo će napraviti jedan PR-ovski dokument koji nitko neće poštivati, kao što se dogodilo i s Pariškim sporazumom. Dio neodgovornih političara, poput britanskog premijera Borisa Johnsona, ovaj će samit proglasiti pobjedom, dok će oni realniji, poput glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa, reći da smo zapravo počinili kolektivno samoubojstvo.

- Ali prije ste rekli da još uvijek postoji šansa za našu civilizaciju, da nije sve propalo.

- Nastavak priče je da će znanstvenici sve više vrištati i da će nam praksa pokazivati da su potpuno u pravu. Možemo očekivati sve jače i sve češće ekstreme. Nije poanta hoće li prosječna temperatura biti povišena, već koliku ćemo štetu doživljavati od vremenskih ekstrema. Ono što se događalo jednom u 50 godina počet će se događati jednom u pet godina, a zatim i u pet mjeseci. I onda ćemo u jednom trenutku doživjeti dovoljnu kritičnu masu problema kada će možda biti prekasno za bilo kakvu reakciju. U Glasgowu su sklopili sporazum o smanjenju emisija metana, što je super. Ali u dvorištu nam je tempirana bombu, a to je metan u permafrostu, odnosno smrznutom tlu u Sibiru i Kanadi.

- Što će se dogoditi ako se permafrost otopi?

- Ako se temperatura previše digne, odjednom će se osloboditi ogromna količina metana i cijeli će proces postati nepovratan. Imamo više scenarija, upozoravaju ljudi iz IPCC-a (Intergovernmental Panel on Climate Change), čiji matematički modeli donose varijante onoga što će se događati. Prvi scenarij je da ćemo nastaviti kao do sada, ali malo ublaženo, PR-ovski ispeglano, i onda će nam se dogoditi da se recimo permafrost naglo otopi i da dobijemo preko noći pičvajz od klime, odnosno "Mad Max" scenarij ili scenarij sudnjeg dana, koji će biti relativno brz. Varijanta je i da se otopi led na Grenlandu i da zaustavi Golfsku struju. To su najgori mogući scenariji. Malo blaža priča je da će se klimatski ekstremi povećavati, no u jednom trenutku će se ipak skupiti dovoljna kritična masa da se smanje emisije CO2 i CH4. Najbolji mogući scenarij je da ćemo svi doći pameti, ali to je čista metafizika i može se dogoditi jedino da duh sveti uđe u sve one na samitu u Glasgowu i njihove partnere po svijetu te da ih sve promijeni. Ova tri scenarija koja sam spomenuo su ključna. Ima tu još puno nijansi sive. Ono što bismo trebali odmah napraviti jest bukvalno ubrzano zamijeniti fosilna goriva s postojećom tehnologijom obnovljivih izvora energije. Trebamo samo postavljati solarije, vjetroelektrane, koristiti geotermalnu energiju, biomasu… To su gotovi projekti koje moramo samo ubrzati. Uz sve to, moramo saditi stabla. No, ključno je to da moramo promijeniti civilizaciju, iz potrošačkog društva prijeći na cirkularnu ekonomiju. Mi još uvijek živimo američki san - dvije kuće, tri automobili, LCD televizori… Živimo u potrošačkoj civilizaciji, gdje je bitno stalno kupovati nove predmete, trošiti ih i bacati. Upravo sam bio kod vulkanizera i mijenjao gume. Već dugo kola priča da postoje automobilske gume koje mogu trajati 10, 15 godina, ali se ne koriste. Nekada smo imali frižidere Obodin koji su trajali desetljećima. Primarna treba biti trajnost robe koju proizvodimo, a ne interes trgovaca da svake dvije godine kupimo novi mobitel.

Povezane vijesti

• Američko izvješće kaže da klimatske promjene štete gospodarstvu, suprotno Trumpu
• Samo jedna od deset aviokompanija ispunjava globalne klimatske ciljeve
• BORIS JOHNSON: JEDNA JE MINUTA DO PONOĆI, A MI MORAMO DJELOVATI ODMAH!