Nakon što su ovih dana dva istarska sira, Pegula i Rici, osvojila vrlo visoka mjesta na prestižnom međunarodnom natjecanju u Americi, posjetili smo proizvođače u poznatoj sirani Vesna u Loborici. Majka Vesna, kćer Fuma i sin Tone proizvode, od skute do tvrdih sireva, ukupno 17 proizvoda, a zapošljavaju 20 radnika. Na godinu proizvedu čak 100 tona sira i drugih mliječnih dobrota, a prije 37 godina krenuli su s - jednom kozom.

Ulazimo u komoru koja sadrži, golim oko, više stotina komada svakojakih sireva.

- Neću vam reći koliko je stupnjeva, to je tajna zanata, ali uglavnom ispod 15. Mlijeko nam svakodnevno stiže cisternom od lokalnih kooperanata iz cijele Istre, te se odmah ujutro prepumpava u kotlove za proizvodnju. Sir izlazi van te nakon završetka proizvodnje odlazi u salamuru, otopinu vode i soli, gdje stoji 48 sati, da bi kasnije završio u komori za zrenje. Mladi sir koji je tek izašao iz salamure se postepeno okreće i penje na drugo mjesto. Komora praktički funkcionira tako da sirevi neprestano kruže, svaki dan jedan škalin gore, objašnjava nam Tone Grubešić, alfa i omega loboričke fabrike sira.

- Kad je riječ o zrenju, ono može trajati od tri dana do dvije godine, ovisno što želimo dobiti na kraju, koji je proizvod u pitanju. Recimo, nakon tri dana imamo mladi slani sir u tipu škripavca, nastavlja Tone. Potom je tu Vesnin kravlji sir koji zrije minimalno tri mjeseca. Nakon njega dolazi miješani kravlji i ovčji ili, pak, Pegula koji zrije minimalno šest mjeseci. Ovčji sir zrije oko pet mjeseci. Tu je i Rici, kojemu treba godinu dana, te na kraju Karig koji zrije čak dvije godine.

Na spomen Pegule i Ricija prisjetili smo se i povoda našeg posjeta. Naime, Pegula je jedini hrvatski sir na tom prestižnom postolju - drugi najbolji sir na svijetu u kategoriji tvrdih miješanih, odležanih manje od šest mjeseci. Osvojio je visokih 98,5 bodova, a ispred njega je samo sir Sagittarius iz Kalifornije. S druge strane, Rici je dostigao sedmo mjesto u svojim kategorijama.

- Za par dana je i dodjela nagrade, ali previše je posla, pa ću to ipak preskočiti, priznaje Tone kojeg odmah pitamo kako je uopće slao sir preko oceana.

Sir šampion Pegula je, pak, posebna priča, koju nam Vesna i Fuma pričaju dok nema Tona.

- U kratkim crtama, on je, vraćajući se iz noćnog izlaska, ujutro došao doma i odmah prionuo poslu u sirani. Međutim, pomiješao je mlijeka, umjesto kravlji dodao je kozji. Na kraju je ispao totalno drugi proizvod prigodnog imena Pegula (peh, op.n.), priča nam Tonova sestra Fuma koja, uz brata i majku, nastavlja ovu obiteljsku tradiciju.

Proces sudjelovanja podosta je kompliciran, priča nam, kao i samo interkontinentalno slanje sira, uglavnom zbog američkog zakona o bioterorizmu. Registracije, popunjavanje obrazaca, certifikati, sva sila birokracije. Sir mora biti propisno zapakiran, deklariran i posjedovati sve popratne dokumente, njih šest, sedam, više nego da putuje čovjek. Uz to, treba biti u termoizoliranom paketu. No, nakon tri dana mliječne delicije Pegula i Rici stigle su u američki Wisconsin i očarale nepce iskusnih poznavatelja sira.

Grubešići su se, napominje Tone, u odabiru što će poslati na natjecanje vodili prvenstveno prijašnjim rezultatima na domaćim sajmovima, kao što je Festival sira u Savičenti. Tamo su Pegula i Rici također zablistali, a sada su napokon dobili i međunarodnu potvrdu.

The World Championship Cheese Contest najjače je svjetsko tehničko ocjenjivanje sireva, maslaca i jogurta. Natjecanje se održava od 1957. u Wisconsinu u SAD-u, a međunarodna ekipa sudaca svake godine ocjenjuje uzorke sireva iz cijeloga svijeta.

Oduzimaju se bodovi za tehničke mane, a ocjenjuju se okus, tijelo, tekstura, slanost, boja, finiš, pakiranje i ostale karakteristike sireva.

"Da vam pravo kažem, još uvijek ne znam koji će biti efekti ove nagrade. Možda veći izvoz. Već nam se počinju javljati za suradnju, uglavnom restorani i veleprodaja. Širenje proizvodnje ne dolazi u obzir, samo održavanje kvalitete, a trenutno planiramo neke novotarije u obliku jogurta, što ljudi ipak više konzumiraju", najavljuje Tone, no ne želi previše otkrivati.

Po izlasku iz proizvodne sale srećemo Vesnu, vlasnicu i osnivačicu obiteljskog obrta čije ime nosi sirana, a koja je 2016. godine, podsjetimo, proglašena kao najuspješnija poduzetnica Hrvatske. Sve je počelo sasvim slučajno, spontano, tvrdi ona.

"- Nismo ni sanjali da ćemo doći do ovog danas. Ovako vam je to bilo. Kćer Fuma je daleke 1985. godine za četvrti rođendan na poklon dobila jednu malu kozu, Brenu. Svi smo ju zavoljeli, pa se ubrzo izrodilo još njih, da bi na kraju došli na 100 koza. Budući da smo imali viška mlijeka, počeli smo raditi sir, u kućnoj izradi, naravno. Potom smo, 1990. godine od mojih roditelja dobili kravu. I tako se nakon četiri godine popeli na 20 krava u štali. To je bila prijelomna točka kada smo počeli s ozbiljnom proizvodnjom, prisjeća se Vesna.

Naš trio svoje proizvode prodaje u vlastitom restoranu u Loborici, odmah preko puta sirane, te u dva dućana u Puli - na gradskom merkatu i onome na Verudi. Uz to, imaju i dva kombija za ambulantnu prodaju koji su prije koronakrize bili u punom pogonu.

Ipak, nas zanimaju svi detalji, pa tako i odakle dolaze imena nagrađenih sireva. Malo po malo, kroz priču, dolazimo do saznanja da su toj loboričkoj obitelji mlijeko i sir ipak u krvi. Naime, njihova je nona Anica bila mljekarica, a prapranono Rici proizvodio je sir.

- Svaki je dan iz Loborike nosila 80 litara mlika u Pulu, i to na bičikleti. Po kiši, buri, snigu, i suncu. Imali su krave, a Rici, po kojem je dobio ime drugi pobjednički sir i čija slika krasi ambalažu, ostavio nam je recept na papiru koji smo slučajno pronašli u staroj škrinjici. Naravno, malo smo ga prilagodili i dobili izvrsan sir, otkriva Tone.

Povezane vijesti

• U prometnoj nesreći lakše ozlijeđena djevojčica
• Loborika je danas domaćin Dana hrvatskih sireva
• I Veli Jože žminjskog Latusa među zlatnim sirevima