Sišao sam u Dragu da bih utvrdio ono što sam već znao. U Istri se hrana više ne proizvodi, ona se kupuje nakon što se uvozi. U Istri imamo ulje, vino, tartufe, pršute i boškarine, ali oni nisu hrana već suveniri koji se prodaju turistima

Unatoč kiši koja nas je pratila uz kratke prekide od Beramske vale do Lima, s prijateljem Alenom Barbićem iz Poreča prešao sam biciklom cijelu Limsku dragu. Teren natopljen kišom je izuzetno zahtjevan a dio Drage je pokriven neprobojnim gustišem pa u traženju izlaza bicikl postaje teret. Nosiš ga umjesto da te on nosi. Od Berma do negdje ispod Tinjana je najteže a čim se iza guste šume na vrhu pojavi tinjanski zvonik sve ide lakše. Nismo mjerili točno prevaljenu dužinu, zadržali smo se na približnom podatku da je Draga od Berma do Lima duga nekih 25 kilometara. Dolina je sva pokrivena složenom mrežom poljskih puteljaka, u njoj se lako izgubiš, voziš i odjednom se nađeš pred zelenim zidom kao da si u džungli.

Ravnica se stapa s tišinom

Na tom putu snimio sam kažun staro skrovište pastira. Draga je sva obilježena sličnim spomenicima mukotrpnog rada naših predaka. Kiša je pojačala pa ako se nešto dogodi imamo se gdje skloniti. Iz satelita Draga sliči brazdi koja od Berma do visine Kanfanara slijedi pravac sjever-jug i onda naglim zaokretom nastavlja do mora u smjeru istok-zapad. Prvobitno značenje riječi draga nije vallis ili dolina, nego trag, brazda povučena na terenu. Etimološki potječe od staroslavenske riječi dorga koja definira put jednako ruskoj imenici doroga. Put od Berma pokraj Pazina, kojeg su nekad zvali Središće (njemački Mitterburg) do Lima, do potopljenog djela kraške brazde, je put od kontinenta do mora, krivudav ali lagan za hod, brdovita Istra je iznad tebe. S jedne i druge strane Drage pratiš oscilacije nemirnog prostora koji se neprestano diže i spušta. U dolini ravnica se stapa s tišinom, staneš i možeš osjetiti treptaj padajućeg lišća.

Moram priznati da sam se odlučio na taj put polazeći od krive premise. Bio sam uvjeren da je naziv draga izveden iz pridjeva koji kod nas u Istri označava nešto što je drago, odnosno vrijedno. Krivo sam zaključio da je Draga vrijedna jer je u njoj zemlja masna, vlažna i duboka pa je izvor sigurne hrane za razliku od škrte i suhe zemlje na kraškom tlu iznad nje. Mi danas ne pridajemo nikakvu vrijednost hrani, ona nam se nudi u dućanu, na dohvat ruke, cijeli je prostor zapadne civilizacije ispunjen hranom. Govorio mi je stari Žminjac Primo Rovis koji se u djetinjstvu napatio gladi: "Svijet nije nikad bio toliko bogat!". Draga je za dugi niz generacija istarskih težaka bila izvor hrane i zato je draga-vrijedna.

Suveniri, a ne hrana

Sišao sam u Dragu da bih utvrdio ono što sam već znao: u Istri se hrana više ne proizvodi, ona se kupuje nakon što se uvozi. Imamo ulje, vino, tartufe, pršute i boškarine, ali oni nisu hrana već suveniri koji se prodaju turistima. Sjećam se da sam jednom posjetio općinu Kaštelir Labinci u kojoj krumpir zovu granper. Oni su nekad bili najveći istarski proizvođači krumpira. Ako se ne varam proizvodili su oko polovice istarskog krumpira. Danas prevladavaju maslina i vinova loza, krumpir se sadi samo za kućnu potrebu, da bi se maneštra pravila domaćim sastojcima. Dok smo se vozili između Tinjana i Kringe Alen je stao pred širokom, tek izoranom njivom i rekao: "Vidi kako miriše i kako širi toplinu". Uistinu, nosnice su se odjednom ispunile primamljivim mirisom. Oranica ima malo, jako malo, najviše između Tinjana i Kringe. Od Vidulinske drage pa sve do mora rad na zemlji je gotovo iščeznuo. Veći dio Prikodražana, od Barata do Korenića i Mrgane prestali su obrađivati zemlju. Jednako se dogodilo na drugoj strani, žminjskoj. U nekoliko desetljeća dogodila se prekretnica i ono što je bilo vrijedno postalo je bezvrijedno. Krivo tumačenje imenice draga vezano je za moje djetinjstvo kada sam pratio oca veterinara koji bi me često vodio bijelom cestom preko drage od Vidulina do Barata. Dolina je bila ispunjena zelenilom krumpira i trukinje, sve je oko nas bilo obrađeno i otac bi mi rekao: "Vidi, ovo je trbuh Istre, tu je hrana sigurna".

Trag nekadašnje intenzivne poljoprivredne proizvodnje čuva se u katastarskim knjigama. Za razliku od Istre iznad Drage, u njoj država nema niti pedalj vlasništva, svaki je komadić Drage i dalje privatni posjed stanovnika okolnih sela. Socijalistička nacionalizacija nije sišla u nju, drugovi nisu očito marili, možda su bili previše lijeni da bi se spustili niz bijele putove u srce istarskog trbuha. U povijesti kroz nju je prolazila granica između Pazinske grofovije i Mletačke Istre pa se je u njoj ratovalo, bježalo i švercalo. S poljoprivrednog kuta gledanja Draga i dalje ostaje podijeljena prema redu sela i većih naselja iznad nje i koji su iz nje crpili hranu pa zato imamo u slijedu od istoka prema zapadu: Tinjansku dragu, Križansku, Brižansku, Vidulinsku i potom zadnji dio do Lima koji pripada Prikodražanima od Korenića do Mrgane.

Od crkvice ispod Dvigrada pa sve do mora uhvatila nas je jaka kiša koja je stala tek kas smo stigli na rubu asfaltne prometnice koja se uspinje prema Krunčićima. Put je trajao pet sati, mogli smo daleko brže ali, što ćeš bolje nego stati ispod krošnji stabala i uživati u svijetu praiskona da bi još jednom zaključio da je Istra lijepa, prelijepa, da nema na svijetu ljepše zemlje. Neka se svijet mijenja, Draga će ostati, vjerojatno će priroda obnoviti staru gustu šumu iz XVII stoljeća, možda će se jednog dana vratiti kradljivci stoke poput Vlaha Borisa Sorčića kojeg su mještani Dvigrada izgnali iz grada pa je lutao šumama, krao stoku i noću je dovodio u Lim gdje su ga čekali brodovi koji su isplovljavali prema zapadnoj obali Jadrana.

Krajcarof Brih

Morao sam se neizbježno dignuti iznad Drage da bih nešto bolje predočio sliku staroslavenske dorge koja i dalje opstaje u meni jednako kao imenica i pridjev. Draga kao vrijedan put? Odlučio sam se za malo naselje Krajcar Breg koji je podignut na samom rubu Drage pored željezničke pruge nedaleko stanice u Pifarima.

- Mi nismo Bezaki već Brižani, naše mjesto zovemo Krajcarof Brih, imali smo svog župana koji je čuvao našu katastarsku mapu, veli mi Darko Udovičić iz obitelji koja je trajno obilježena nadimkom Zadrani. U svom dvorištu pokazuje mi originalni kameni stol župana zaštićen hladovinom krošnji ladonje.

- Ladonja je simbol vlasti, nisi je smio posaditi bez dozvole župana. Katastarska općina Krajcar Breg organizirana je u posjedovne čestice a ukupna površina zemlje iznosi nekih 250 hektara. Jedna trećina zemlje nalazi se u Dragi, našoj, Brižanskoj. Iz nje smo crpili na tone krmpira, trukinje i cuki. Danas se rad ne isplati, uostalom ako nešto posadiš dobar dio pojedu divlje svinje, objašnjava Darko. Kuća Klaudia Krajcara oslikava novi trend: raspolaže s lijepo uređenim apartmanima za turiste, ima bazen. Klaudio priča o bijelom putu koji se spušta do Drage

- Pokojni Vinko Krajcar, inženjer u Kamen Pazin, bio je duša našeg sela, pokretač svih javnih aktivnosti. Dok je on bio živ put u Dragu je bio uređen kao autoput, sad nažalost propada. I sam Klaudio radi u pazinskom Kamenu, supruga je zaposlena u Žminju, sin se uspješno bavi hortikulturom; tvrdi da je seoski turizam dobar tek kao dopunski izvor prihoda. U Darkovoj štali ima pet krava, ali sprema ih se prodat jer kaže da mu stvaraju gubitak, nestanak stočnog fonda je konstanta u svim selima Žminjštine.

Krajcarof Brih nalazi se na krajnjoj, zapadnoj točki nekadašnje habzburške Pazinske grofovije. U Dragi je vidljivo korito presušenog potoka koji je označavao granicu s Mletačkim posjedima u Istri. Povijesno to je područje pripadalo lupoglavkoj gospoštiji kojom su upravljali austrijski, štajerski plemići poput poznate plemičke obitelji Herberstein.

- Moji su pretci stigli iz okolice Zadra negdje 1630. godine, brodom tokom intenzivne kolonizacije Istre koja je uslijedila nakon strašnog Uskočkog rata između Venecije i Austrije (1615-1617). Stigli su brodom i iskrcali se u Limu, kaže usmena predaja da su sa sobom, na putu novog početka, ponijeli trideset ovaca. Staro naselje nalazilo se niže na pola puta prema dnu Drage ali je negdje 1616. tokom pohoda mletačke vojske, spaljeno i sravnato sa zemljom. Na staroj lokaciji nalaze se ruševine crkve Sv. Guština. Moji preci, Zadrani zajedno sa Krajcarima pokupili su ostatke ruševina i tim kamenom izgradili novo naselje na sadašnjoj lokaciji, priča mi Darko. Krajcarov Breg i dalje predstavlja jedan od simbola vrijedne i radišne Žminjštine, preko njega prolazi cesta koja vodi do Svetog Petra u Šumi. Na drugoj strani Drage stoji Kringa, sunčan je dan i možeš je dohvatiti rukom. (Napisao i snimio Elio VELAN)

Povezane vijesti

• U Limu održano osmo svjetsko prvenstvo plufista
• Limski kanal: Australski instruktor spasio neiskusnog skakača
• Limski zaljev za ljubitelje šetnji i sportskog penjanja