SKORO OKRUGLO
U malom selu na Gračašćini Leopold Gojtanić proslavio 99. rođendan: SVIH TIH LET NISAN METKA OPALI, SAMO SAN NAUČAVA, I TAKO PROŽIVI SA SVIM NARODIMA DOBRO
Slavljenik Poldo u Drugom je svjetskom ratu iz malog istarskog Katuna kao regrut dočekao je američku invaziju na Siciliju, završio kao zarobljenik u Alžiru, da bi mu ondje američki kapetan istarskih korijena dao američku uniformu, i na njegovo traženje britanskim zrakoplovom poslao na slobodni partizanski teritorij u Topusko
Već sedam godina na vrata trenutno najstarijeg stanovnika s područja općine Gračišće, 99-godišnjeg Leopolda Gojtanića, 12. ožujka kuca gračaški općinski načelnik Ivan Mijandrušić, noseći mu prigodne rođendanske darove u obiteljsku kuću u Katun Gračaški.
- Jedan Labinjan ima sto godina, ste čita (neki dan u Glasu Istre)? Drugo leto ćemo naprov krstit (rođendan op.n.), kazao mu je uvodno za rođendan načelnik Mijandrušić čija je pokojna majka prva zrmana od slavljenika Leopolda. Ali to nije razlog zbog čega načelnik posjećuje Polda, kako ga svi zovu, jer godinama redovno, najčešće s pratnjom, obilazi najstarije žitelje.
22. kumpanija minatori
U Gojtanićevu kućanstvu ponovo su nas primili gostoljubivo s bogatom trpezom na stolu. Otkako mu je supruga Slavica umrla 29. lipnja 1996. živi sam, a o kućanstvu se brine susjeda. Razgovor sa slavljenikom odmah je skrenuo u narativ iz mladih dana odnosno na događaje koji su mu se ponajviše usjekli u pamćenje, u vrijeme Drugog svjetskog rata i poslijeraća.
- 21. 1. 1941. dobi san poziv za redovnu talijansku vojsku, san poša u Veronu, 22. kumpanija minatori. Tu san stori pet meseci škole za postavljanje, rušenje i čišćenje mina, a i autoškolu. 1942. san ša u Sičiliju da miniramo sve mostove, međutim, odustalo se od toga, a uslijedila je američka invazija na južnu Italiju. Ondje su razoružani i odvezeni u vojne logore za talijanske zarobljenike u Alžiru, u pustinji.
Tražio jugoslavenski kamp
- Ja san dobi odijelo, ali se nisan tija obuć. Čisto gol samo u crnim gaćama san hodi nekih 50 metara i onda me zaustavi jedan američki vojnik i me pita da kuda iden. San reka da tražin jugoslavenski kamp, neka sjednem u njegov auto i me popelja u grad. Tamo me je američki kapetan pita otkud san. San reka iz Istre. Onda mi je pruži ruku i me je poljubi i lipo po naše, domaće, istarski mi govori: "Moj mama i tata su iz Istre", sjeća se Poldo američkog zapovjednika koji mu je u idućem razdoblju provedenom u kampu bio poput oca s kojim je zajedno i ručao.
Ondje je dobio novu vojnu odoru, i tako postao američki vojnik. Smješten je u dio kampa gdje su, kao vojnici savezničkih sila, bili smješteni Poljaci. "Kad me pita da li bin poša med Poljake, san reka da bin, da njih još razumin. Drugi dan me pita, kako su me primili, san reka jako dobro, ali i da tamo u talijanskom logoru ima još mnogo Istrana", nastavlja Poldo, pa se tako izborio da i njih presele u bolji, poljski logor.
Naučavao mlade minere
Nakon godina u talijanskoj vojsci i pet mjeseci Alžira zatražio je da ga vrate nazad u Jugoslaviju koja se tada stvarala, iako mu je taj američki kapetan nudio posao voditelja u tvornici tekstila u Sjedinjenim Američkim Državama. S malim britanskim vojnim zrakoplovom u ljeto 1943. prebačen je na slobodni partizanski teritorij u Topusko gdje je, kao iskusni inženjerac, mladim minerima držao nastavu: "bilo je Slovenci, Srbi, Hrvati, Slovenci...". U jednom razminiravanju bio je ranjen u nogu.
- Svih tih let nisan metka opali, samo san naučava, i tako proživi sa svim narodima dobro, jer svi narodi imaju pravo da žive, zaključuje. Po oslobođenju Karlovca bio je vojni referent zadužen za opskrbu oružjem i sekretar u štabu korpusa, a zatim je zatražio da ga vrate u Istru. U rodni Katun stiže nakon pet godina, krajem srpnja 1945., iznenadivši oca i majku koji su gotovo izgubili nadu da će se ikad vratiti (brat je skončao u njemačkom logoru). Saznao je tada da mu je supruga odvedena u zloglasni logor Dachau iz kojeg se uskoro vratila, ali narušena zdravlja, zbog čega nisu mogli imati djece.
Pismo papi da ukine sve vojske
- Kad si živ ostao, sad si otpisan od vojske, slobodan si, javi se u komitet za službu, rekli su mu u komandi mjesta Pazin nakon što su pregledali sve dokumente koji su svjedočili o teškom ratnom putu. Tako da je kasnije bio rukovoditelj brojnih istarskih tvrtki koje su se osnivale nakon rata - bio je direktor ciglane u Cerovlju, šef trgovine građevnog materijala u Pazinu, sekretar trgovačkog poduzeća Istracommerce, a radio je i u Tvornici cementa u Puli te na državnom dobru u Motovunu.
"Treba verovat ono ča vidiš, a ne ono ča slušaš", poručuje mudro ovaj čovjek velikog životnog iskustva koji ni danas nije izgubio volju za druženjem, ni ideale iz mladosti - i dalje je uvjereni antifašist i pacifist, pa je tako prije koje godine poslao pismo papi s porukom da se ukinu sve vojske svijeta.
Obučeni diverzant
Poldo je rođen u Katunu Gračaskom, a nakon završene osnovne škole u obližnjem Lindaru, u Pazinu je za vrijeme talijanske okupacija završio srednju ekonomsku i srednju poljoprivrednu školu te se kraće vrijeme bavio zidarstvom. Zreli život je za Leopolda počeo 1940. godine ženidbom Slavice Šaine, kasnije učiteljice škole u Mandalenčićima. Već godinu dana kasnije regrutiran je u redovnu talijansku vojsku, a raspoređen na petomjesečnu inženjerijsku obuku za minera u Veroni.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
