(M. RIMANIĆ)
Na pitanje kakav je recept za dug život kaže: "Recept je poznat već milijune godinama, a to je poštivanje prirode. Danas ljudi obolijevaju jer ne žive u skladu s prirodom. Kada bi hrana bila zdrava i ljudi bi bili zdraviji"
Gračiški načelnik Ivan Mijandrušić posjetio je jučer u povodu 98. rođendana Leopoda Gojtanića iz Katuna Gračaškog, najstarijeg žitelja Općine Gračišće. Uz želje za dobro zdravlje zaželio je Poldu da se i iduće godine ponovno nađu na proslavi rođendana. Darovao mu je dvije boce vrhunskog vina, ali i dekicu da se Poldo u svom naslonjaču može ugodnije osjećati.
Izbjegava vijesti
Gojtanić je goste, načelnika Mijandrušića i pročelnicu Marinu Benković, dočekao u dobrom raspoloženju uvijek sprema na razgovor i priče o svom dugom i uzbudljivom životu, a zahvaljujući relativno dobrom zdravlju, osim što slabije čuje, zanimljiv je sugovornik.
Unatoč poznim godinama svaki dan izlazi iz kuće i ponešto radi po dvorištu, doduše ne više kao nekada, ali kako kaže, oko kuće uvijek ima posla. No, najviše pozornosti posvećuje svom vinogradu u kojem je koncem prošlog tjedna bio u rezidbi. Nekada je imao četiri tisuće trsova, ali otkako je vino teško prodati, zadržao je oko tisuću trsova, toliko da može pripraviti vina da počasti prijatelje, a ponešto i proda. Uzgaja borgonju, teran, malvaziju i muškat i to francuski mušakat, naglašava, a sadnice mu je još u vrijeme zadruge iz Francuske donio Antun Krajcar. Kako bi sve to uspio obaviti, ustaje ujutro oko sedam, onda doručkuje i ako vrijeme dopušta izlazi iz kuće. Radi koliko stigne, jer u ničemu pa tako ni u poslu, kaže, ne treba pretjerivati. Liježe oko 22 sata nakon što na TV pogleda neki dokumentarni film ili koju zabavnu emisiju. Vijesti izbjegava gledati. Otkako je došlo do problema s migrantima televizor, napominje, češće drži isključenim nego što ga gleda.
- Ne moren vidit te brižne ljude, tu brižnu dicu kako ih matere nose na rukah. Pisa san Josipoviću, kada je bi predsjednik, a i papi. Pisa san in da nanaka jena država nebi tibala imat vojsku i da bi svi narodi tibali bit prijatelji, kaže Gojtanić, dodajući kako se tijekom svog života susreo s raznim ljudima, pripadnicima raznih naroda i sa svima je bio u dobrim odnosima. Nikada s nikim nije imao problem zbog nacionalne pripadnosti. Sličan stav ima i prema novinama. Nekada je redovito čitao novine, ali u posljednje vrijeme to rjeđe čini. Iako svaki dan kupuje novine u njima nalazi sve manje tekstova koji ga zanimaju.
Miner u Veroni
- Pročitan tu i tamo nešto ča se dogodi, ali danas je u novinah napišeno čuda gluposti, kaže Gojtanić i dodaje: - Prihajali su poli mene neki studenti iz Pule i sna in reka "dečki moji sve je glavi". Glava određuje kamo će noga poć. Glava određuje ča će ruka delat. Pogledajte i verujte samo ono ča vidite. Nemojte verovat u riječi, one su često isprazne i njima se, lijepo sročenima, često prikriva istina, kaže Gojtanić na temelju svog gotovo stogodišnjeg iskustva.
Rođen je u Katunu Gračaškom netom po talijanskoj okupaciji Istre. Nakon završene osnovne škole u obližnjem Lindaru u Pazinu je završio talijansku srednju ekonomsku i srednju poljoprivrednu školu. Pred sam Drugi svjetski rat, koji će mu odrediti život, 1940. oženio je Slavicu Šaina, kasnije omiljenu učiteljicu mnogih pokoljenja učenika. Nakon godinu dana braka dobio je poziv za vojsku i tako se 1941. našao na inženjerijskoj obuci za minera u Veroni.
Iskrcavanje saveznik zateklo ga je u Siciliji, gdje je najprije za Talijane minirao, a potom za saveznike razminirao mnoge važne objekte.