Julijana je fina starija gospođa koja je jednog jutra odvrnula špinu i voda iz nje nije potekla. Lupkala je po cijevi, ali špina nije reagirala. Ni kap vodice se nije smilovala procuriti iz cijevi. Umah, kao grom iz vedra neba, zveknula ju je pomisao kako nije platila račun za vodu i da su joj momci iz Istarskog vodovoda sigurno zavrnuli sat i onemogućili dotok vode do stana. Sivom korom mozga su joj protrčali mravci, tisuće i tisuće njih. Nije ih mogla zaustaviti, a onda su, iznenadno, nestali u trenu, jednako kako su i ušli.

Pribrala se i počela razmišljati što će sada. Ne može se umiti, zube oprati, kavu skuhati, vode se napiti, jelo pristaviti, pod prebrisati, veš oprati… Nikada u svojih gotovo osam desetljeća nije pomišljala kako li izgleda život bez vode, a sada joj je u sekundi postalo jasno da je gotovo nemoguć i voda joj je postala još potrebnija.

Julijanu, visoku i elegantnu ženu biserno plave kose i modrih, veselih očiju, pamtim iz doba Juge kao jednu šarmantnu damu, i teško da joj se netko tada mogao obratiti sa drugarice Julijana. Pamtim je i po elegantnom hodu, a svaki bi susret s njom završio njezinim širokim osmijehom, a oči zaigrale iako joj nije uvijek (kao ni drugima) bilo do smijeha. Ma koliko god da su i u ono doba ljudi imali vlastitih, nemilih problema, nosili su se ponosno s njima, a život u zajednici bio je ljudskiji, tolerantniji, zabavniji i bezbrižniji pa bi se tuga ili brige raspršili kao lišće na vjetru, nakon čega su ljudi kao golo stablo opet bili spremni za novi život. Družili su se više, odlazili na sindikalne izlete i fešte, uzajamno si pomagali bez očekivanja revanša, jer to se podrazumijevalo, dijeliti radost i tugu. Firme su radnicima dijelile stanove, bilo je besplatno zdravstveno osiguranje, besplatno školovanje… i gotovo da nije bilo sirotinje, a penzioneri su uživali u svojim solidnim mirovinama kao zrelim plodovima svog mukotrpnoga rada. Bili su cijenjeni i poštivani u društvu. Firme iz kojih su odlazili u mirovinu su ih godinama pozivale na zajednička druženja, a mnoge bi im slale prigodne pakete ili novčane darove povodom proslava obljetnica poduzeća.

A danas? Danas se već sve pomalo ugasilo, ostale su tek iskrice poštovanja. Nema ni darova, ni poziva na zajednička druženja, a i firme su nestale. I čovjek, ono što je najgore od svega. Sve te generacije dobrih ljudi iz nekih starih vremena, iz nekog drugog sistema, kao da su postale balast ovoga društva, teret kojega bi najradije strpali u velike spremnike za otpad i odveli na odlagališta pa ih se na taj način riješili zauvijek, jer nisu više produktivni i zauzimaju previše mjesta. Beskorisni su. Mirovine su većinom ispod prosjeka najniže isplaćene plaće u Hrvatske, žive u zoni siromaštva, a računa koji im stižu na naplatu je nebrojeno. Ustvari, nemaju pojma niti što sve plaćaju. Ne znaju to ni nabrojati, kao ni liječničke dijagnoze koje ih polako glođu. Pa ti onda živi, a sve valja platiti, jer se može desiti da ti okrutno, često puta i bez najave, zavrnu jednu sklopku i opa, uskrate te za elementarna, ona egzistencijalna prava. Struju i vodu.

Takva je nevolja snašla i Julijanu, koja iz mjeseca u mjesec krpa kraj s krajem i radi prioritete među računima - kojeg prije platiti? Pa tako kalkulira iz mjeseca u mjesec. Voli, ne voli, voli, ne voli, plati, ne plati, plati, ne plati… Ponekad preskoči račun za struju da bi platila onaj za vodu, pa preskoči onaj za TV da bi platila za slivne vode, pa onaj za slivne vode da bi platila onaj za pričuvu, pa preskoči ovaj za pričuvu da bi namirila dopunsko osiguranje… pa je tako u tom preskakanju, igri neimanja, preskočila platiti račune za vodu zbog čega su joj vodu i uskratili. Ili kako kažu u Istarskom vodovodu, najprije su joj limitirali isporuku vode. Stavili neku crnu gumicu u cijev da joj priječi normalan dotok, i tako joj kaplje kap, po kap i podsjeća na bijedu i dugovanje. Dugovanje one vode koju nitko nije svojim rukama i mukama proizveo, već koju su nam dragi Bog ili majka Priroda darovali, i za koju je poglavica indijanskog plemena Siuoxa, Bik Koji Sjedi, jednom zgodom rekao bijelom čovjeku: "Pa ne može se prodati nešto što ne pripada čovjeku".

Ali, danas znamo kako nam naši "indijanci" prodaju i limenke ispunjene kisikom, a voda je na cijeni kao suho zlato. Nažalost, i ova Julijanina priča nije jedinstvena, pa nije gotovo više ni interesantna kao tema, a malo je i onih kojima je tužna. Platiti se mora, hebiga, rekli bi mnogi, a da se pritom nitko ne bi lecnuo ili upitao zašto jedna starija i osamljena dama nije platila taj račun za vodu čiji su brojevi na fakturi nekim parajlijama veličine mrvica na stolu. Ali, zašto pobogu ti vodoinstalateri iz Vodovoda, u malom gradu gdje Julijana živi, nisu prvo pokucali na njezina vrata, znajući da je umirovljenica koja živi sama, pa joj prišapnuli: "Teta Julijana, to i to vam se sprema". Uzalud nam trud svirači tražiti odgovore za tisuće sličnih Julijana, jer treba shvatiti, treba shvatiti i prihvatiti da živimo u nemilosti brutalnog kapitalizma gdje je čovjek čovjeku postao vuk, homo homini lupus, pa se ti bori s vukovima. A onemoćale starije i ranjive osobe sve više podsjećaju na janjad, žrtvovanu grabežljivom društvu.

I što je bilo kasnije s tom vodom, jesu li joj vodu uključili, je li procurila iz presahle špine i može li se sada s guštom napiti vode bistre pomiješane suzama koje su joj se sjurile niz lice?

Sjedimo na sunčanoj strani Umaga. Uz morsku obalu. Darko i ja. Kapučino nam nosi konobarica. Gotovo je i ne primjećujemo obuzeti razgovorom o Julijani. Darko mi je sve dokumentaristički pričao, a ja sam u glavi vrtjela sličice koje su se slijevale u napisane riječi. Darko ih je u fragmentima nizao u mojoj glavi. Ustvari, taj sredovječan čovjek, koji je unajmio njezinu garažu, jedini se angažirao oko svega punim srcem i materijalno.

- Hoću u novine, rekao je nesretan što se kroz Julijaninu priču zrcali slika siromaštva naših umirovljenika, ali još više onog duhovnog i emocionalnog siromaštva gotovo svih novopečenih bogataša, hibridnih političara i ovih na vlasti u državi gdje empatija i skrb za narod gube svaki smisao. I onda je Darko kronološki pričao i pričao kako je Julijani voda isključena, kako su joj potom (iščupali) odnijeli vodni sat, kako je slao mejlove Istarskom vodovodu, kakve su uvjete postavljali, kako je postepeno podmirivao dugovanje (800 kuna), pa tužio za povratak vodnog sata, pa su tražili iz Vodovoda 300 kuna za povrat sata… Borio se na suhom s bujicom administrativnih pravila. U toj je borbi shvatio koliko je soj socijalno ugroženih, a osobito osamljenih penzionera, bespomoćan i nezaštićen jer se nemaju kome obratiti za konkretnu, opipljivu pomoć.

I onda mu je sinula ideja da na Facebooku otvori profil Croatia Js gdje bi se prenosile informacije poput ove, problemi s kojima se suočavaju naši susjedi, sugrađani… a sve s jednim istovjetnim ciljem da si dobri ljudi iskustveno pruže uzajamnu podršku suradnje, podijele savjete ugroženima na koji način probleme riješiti, pružiti im besplatnu pravnu pomoć i drugo. Jednostavno, da ljudi ljudima, svatko na svoj način, ovisno o situaciji - pomogne. Znači, kako buđenjem ljudskosti u srcima vratiti dostojanstvo ljudima u potrebi i beznađu. Njegova je zamisao zaiskrila i, brojne pratitelje Facebooka dirnula u srce. Čitao mi je Darko objave i lajkiće… Bože koliko je brana preko vode morao prevaliti ne bi li Julijani pomogao da se domogne svoje vode, pomislila sam kad je završio ispovijest.

- Znaš, u novinama ti ne bi objavili ovaj događaj jer ih ima u Hrvatskoj napretek. Gotovo su postali svakodnevnica, rekla sam mu tužno, ali zadivljena nesebičnim angažiranjem ovog 45-godišnjaka.

- Pa i mnogi bi čitatelji bešćutno rekli neka plati račun i problem će riješiti, još sam dodala.

- Hoćeš mi reći da bi reagirali tek kad netko pukne kao onaj u Pakracu, kada je ubio radnika HEP-a zbog isključenja električne energije, pitao je gaseći zadnju cigaru.

- Upravo tako. Nikoga više ne zanima zašto je tko pukao, nego zločin i odakle mu oružje. A da se piše o tim nevoljnicima i da ih se pokuša zaštititi te im ljudski pomagati na svaki mogući način, puno bi se zločina izbjeglo, velim i bodrim Darka neka on nastavi pisati na Facebooku jer očito je da se empatija preselila u virtualni svijet, dok u stvarnosti zatvaramo oči od susjedovih problema. 

Povezane vijesti

• Vode i vodovodi su javno dobro i tako treba ostati
• MŽNL RIJEKA: Jadran i Rovinj istarske perjanice
• Buje: Izbio požar na dimnjaku