Dana 15. siječnja, Katolička crkva obilježava blagdan sv. Pavla pustinjaka, Pavla iz Tebe, a u ponedjeljak, 17. siječnja, blagdan sv. Antuna opata, nazvan i zimski sv. Ante, sv. Antun od blaga, čiji su životi uzajamno povezani.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. Kao mladić živio je u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona ostao je u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina, do smrti, a pred kraj života pridružio mu se najpoznatiji pustinjak u povijesti Antun Pustinjak.

Red bijelih fratara

Kada je riječ o sv. Pavlu pustinjaku i pavlinima (Ordo fratrum s. Pauli Eremitae: Red braće sv. Pavla pustinjaka, u narodu nazvani bijeli fratri po boji odjeće), treba reći da je ovaj katolički muški monaški red osnovan u 13. stoljeću ujedinjavanjem različitih zajednica pustinjaka kojima je uzorom bio sv. Pavao pustinjak. Udružio ih je ostrogonski kanonik Euzebije i napisao im redovničko Pravilo. Nastali su 1215. godine u Ugarskoj kada je pečuški biskup Bartol s raspršenim pustinjacima po južnoj Ugarskoj i Slavoniji organizirao prve zajednice. Red je ustrojio ostrogonski kanonik Euzebije (+ 1270.), koji je, postavši pavlinom i prvim priorom, zatražio potvrdu iz Rima. Papa Urban IV. (1261.–1264.) potvrdio je red, a na nagovor sv. Tome Akvinskoga uzeli su pravilo sv. Augustina te ime po jednom od prvih eremita, sv. Pavlu pustinjaku. Na vrhuncu svojeg razvoja imali su 207 samostana u europskim zemljama, od toga 127 u Hrvatskoj i Ugarskoj. Od 1577. godine sjedište vrhovnoga poglavara reda bilo je u Lepoglavi.

Godine 1699. Hrvatska pavlinska provincija odvojila se od Ugarske. U Hrvatsku su pavlini najprije došli u Dubicu (1244.), zatim su sagradili samostan u Remetama kraj Zagreba (1278.), potom su se naselili kraj Čepićkoga jezera (1287.). Kasnije su podignuli samostane u Lepoglavi (1400.), Kamenskom (1404.), Crikvenici (1412.) i Sv. Petru u Šumi (1459.).

U Hrvatskoj su pavlini od sredine 13. stoljeća osnovali mnogo samostana, a najpoznatiji je bio onaj u Lepoglavi, koji je 1581. godine postao glavnim sjedištem reda. Svojom su djelatnošću uvelike pridonijeli hrvatskom gospodarstvu, školstvu, književnosti, likovnoj umjetnostima, glazbi, graditeljstvu i drugom.

Pavlini u Hrvatskoj

U Istri su pavlini imali desetak samostana, a u 18. stoljeću postojala je i posebna Hrvatsko-istarska pavlinska provincija za područje Senjske biskupije i Istre. Car Josip II. prvo je ukinuo pavlinski red u Istri 1782. godine, a zatim 1786. godine i u cijeloj Hrvatskoj. Pavlinski red je ipak opstao, zahvaljujući samostanu u mjestu Czenstohowa u Poljskoj; taj je samostan bio izvan dohvata Josipa II., jer se nalazio u dijelu Poljske koji je tada bio pod vlašću Rusije.

Iz Poljske (Częstochowa) pavlini su ponovno došli u Hrvatsku 1972. godine i preuzeli samostan Kamensko kraj Karlovca. Samostan je opustošen i razoren 1991. godine za srpske agresije, zbog čega su pavlini otišli u Sveti Petar u Šumi, 7. srpnja 1993. godine. Od 1995. u karlovačkom kraju obnavljaju i vode samostane Kamensko i Svetice.

Najstariji je njihov samostan u Istri onaj Sv. Marije u Čepiću (Lacum Istriae), gdje se pavlini pustinjaci i njihovi posjedi spominju 1287. godine u darovnici kožljačkih gospodara. Čepićki područni samostan bio je Sv. Marija na Klavaru u Plominskoj luci (na mjestu današnje termoelektrane), ustanovljen 1462. godine. Iz tih su se samostana pavlini 1782. godine povukli u Novi Vinodolski i Crikvenicu. Drugo je pavlinsko središte bio Sv. Petar u Šumi, nekoć benediktinski samostan što ga je car Fridrik III. Habsburgovac 1459. godine darovao pavlinima. U njemu je bila kuća novicijata i osnovna škola. U 17. stoljeću obnovio ga je Šimun Bratulić, general reda i zagrebački biskup. Područne kuće toga samostana bile su Sv. Siksto kraj Barata (iz 1611.) i Sv. Marija u Koruni (iz 1640.). Godine 1467. pavlini su došli u nekadašnji benediktinski samostan Sv. Elizabete kraj Motovuna i tu živjeli do 1637. godine.

Darovani posjedi

Njeguju pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i anđelima čuvarima. U prošlosti su im glavni zadaci bili pisanje propovijedi i kronika, zbog čega su često bili prisutni na dvorovima vladara. Jedna je od glavnih karizma pavlinskoga reda molitvena zaštita nerođene djece.

Premda pustinjački red, darovima plemstva dobili su velike posjede pa su postali snažan i bogat red. Svojom su razgranatom djelatnošću pavlini znatno pridonijeli razvoju gospodarstva, književnosti, školstva, likovnih umjetnosti, graditeljstva i glazbe. Gdje god su se osnivali njihovi samostani došlo je do pretvaranja teritorija u dobro obrađene i voćkama zasađene posjede.

Prvi spomen naselja Sveti Petar u Šumi zabilježen je početkom 12. stoljeća, dok se između 1174. i 1176. godine prvi puta u pisanim dokumentima spominje samostan Svetog Petra. Za njega se navodi kako je već 40 godina u funkciji prema čemu bi se kao godina osnutka samostana mogla navesti barem 1134. godina. Prvi samostan pripadao je benediktinskom redu, a njegova izgradnja trajala je sve do 13. stoljeća. Sredinom 15. stoljeća benediktinci zbog neutvrđenih razloga napuštaju samostan, a kao jedan od razloga spominje se smanjenje broja stanovnika u cijelom naselju zbor smrtonosne epidemije. Godine 1459. car Fridrik II. napušten samostan s čitavim benediktinskim posjedom predaje pavlinima pristiglim iz najstarijeg istarskog pavlinskog samostana sv. Marije na Čepićkom jezeru. Sljedeće godine od pape Pia II. dobivaju dopuštenje za osnivanje vlastitog samostana u kojem pavlini osnivaju školu za nove članove reda - novicijat i osnovnu školu za istarsku djecu.

Samostan u Sv. Petru u Šumi

Na izbornim se kapitulima budno pazilo da izbor provincijala za istarsku provinciju bude u korist hrvatskih pavlina. Između ostalih, za upravitelja istarske provincije 1645. postavljen je Ivan Belostenec (oko 1594.-1675.), jedan od najpoznatijih hrvatskih leksikografa i pisac prvog hrvatskolatinskog rječnika. To je doba kada samostan u Sv. Petru u Šumi doživljava velik gospodarski procvat, koji će se kasnije odraziti na njegovo umjetničko oblikovanje. Pavlini su bili povezani s austrijskim kulturnim krugom pa su u samostanu razvili snažnu kulturnu i prosvjetiteljsku djelatnost. Mnoge su sobe služile ne samo kao ćelije nego i za boravak pripravnika i studenata, budući da je samostan bio određen za studij filozofije. U samostanu je 80-ih godina 18. stoljeća djelovala posebna ljekarna, jer su se pavlini bavili i liječenjem. Školovani na starim tradicijama i medicinskoj znanosti koju su u ono doba njegovale zapadnoeuropske medicinske škole, liječili su pripadnike svoje zajednice, poznanike i suradnike. Budući da su tada za pravljenje lijekova prevladavali biljni pripravci, koristili su se i ljekovitim biljem, koje su i uzgajali u svojem vrtu. Može se pretpostaviti da su mnoge ljekovite biljke koje i danas uspijevaju u tom kraju potekle iz rasadnika pavlinskog vrta. Nakon što je odlukom Josipa II. ukinut pavlinski red, samostanska dobra počela su se prodavati na dražbama. Inventar suvremene samostanske ljekarne 1784. godine prodan je ljekarniku Franji Grbcu iz Pićna.

U novom su vijeku pavlini temeljito preuredili samostan, a sadašnja crkva i samostanske zgrade okupljene oko klaustra nastaju koncem 17. i u 18. stoljeća. Crkva sv. Petra i Pavla proširena je, dovršena i posvećena 1755. godine, a u 17. stoljeću počeo ju je graditi pavlin Šimun Bratulić. Prema mišljenju mnogih povjesničara umjetnosti, Sv. Petar u Šumi jedini je pavlinski sklop u Hrvatskoj sačuvan u svim elementima. Čitavo prostrano imanje, zajedno s velikom samostanskom zgradom, kupio je 1807. godine grof Enea Francesco Montecuccoli za 45.400 forinti i pripojio ih Pazinskoj knežiji, koju je tada držao u zakupu od Habsburgovaca. Novi gospodar preuredio je opatiju u privatni stan pa je u crkvenim rukama ostala jedino crkvena zgrada. Od plemićke obitelji Montecuccoli imanje u Sv. Petru u Šumi kupio je Felice de Giorgis (1831.- 1911.).

Pavlinski grb s gavranom i dva lava

Svakog dana, priča predaja, dolijetao bi gavran i donosio u kljunu svetom pustinjaku Pavlu po pola hljeba. U pustinju se povukao još jedan sveti čovjek, Antun opat i pustinjak. Kad je doznao za pustinjaka Pavla, pošao ga je potraži pa se kraj njega i nastanio. Od tada je gavran svaki dan slijetao i donosio u kljunu cijeli hljeb da bude hrana za obojicu. Gavran s hljebom u kljunu stoji na pavlinskom grbu.

Pavao je preminuo u dubokoj starosti. Sv. Antun počeo mu je kopati grob pod palmom. Ali kako je i on već bio star, ponestalo mu je snage. Malaksalu starcu pritekla su u pomoć dva pustinjska lava i svojim šapama do kraja iskopali grob za sv. Pavla. Otud i dva lava u pavlinskom grbu.

Povezane vijesti

• 145. obljetnica otvaranja željezničke pruge Kanfanar-Rovinj: KROZ ISTRU PO NOVOJ ŽELJEZNIČKOG PRUZI PROJURIO PRVI PAROVOZNI VLAK
• Giovanni Domenico Stratico, biskup Novigrada i Hvara: Dostojan Casanovin prijatelj POSTAO UZORNIM BISKUPOM
• VREMEPLOV GLASA ISTRE: Tri puta manje radnika u brodogradnji obavlja isti posao kao i tri puta više prije rata!