Dolec ispod Sv. Ivana i Pavla, Zgrabljići, Žminj, Kresini, Sv. Petar u šumi, Dobrili…samo su neki od naziva mjesta i zaseoka koji svjedoče zločinima iz Drugog svjetskog rata. Nakon kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., Rommelove trupe početkom listopadske ofenzive okupirale su ove krajeve. Nakon 23 godina fašističke okupacije započelo je najkrvavije razdoblje u povijesti Istre. Paleži, strijeljanja, bacanja u jame, deportacije u njemačke koncentracijske logore…Moglo bi se reći da je gotovo svaka istarska kuća pretrpjela svoju veliku ljudsku dramu.

Jednu od tih ispovijesti čuli smo u zaseoku Dobrili od Ljube Milohanić. Zvuči neobično, ali u tom košmaru i kaosu stravičnih nacifašističkih zločina Ljuba nam otkriva i jedno ljudsko lice rata, događaj kojega treba promatrati s aspekta fenomena ratnika ili vojnika koji bespogovorno izvršavaju naredbe svojih nadređenih potiskujući pri tom sve humane osobine čovjeka u sebi.

Udovica Ljuba, vižljasta vitalna za svojih 77 godina sama održava kuću i domaćinstvo. Dok nam prepričava taj zapanjujući događaj i nudi nas krekama (šljivama) modre joj se oči iskre i ona se smješka kao da ne prepričava isječak iz svog tužnoga života.

- Rodila sam se 12. listopada1943. godine, a oca su mi i materina zrmana ubili Nijemci 7. listopada 1943, pet dana prije moga rođenja. Ne znamo mjesto gdje su ih upucali, ali pričalo se da je to bilo na povratku s ispaše krava. Dok sam čuvala krave kao dijete jedna mi je susjeda rekla da će mi pokazati to mjesto koje je krvlju natopilo zemlju i nikad trava tu više nije niknula, ali je ona ubrzo umrla i nisam nikad doznala gdje je. Zbog čega su ih ubili, ostalo je pod velom tajni. Mati nije nikad saznala odgovor, ali bila su to vremena kada su padale glave bez razloga. Nakon smrti oca mati je ostala sama sa mnom nejakom na grudima. I onda su jednog dana, možda mjesec nakon ubojstva oca, banula na vrata dva njemačka vojnika. Tog su dana Nijemci po kućama tražili partizane i njihove pomagače. Ova dvojica su se u našoj kući razdvojila. Jedan je mati prisilio da pođe na tavan, a on je krenuo za njom, dok je drugi s vilama stajao nad mojom zipkom. Ukoliko bi otkrili partizane da ih mati skriva, odmah bi me probio s vilama. Oruđe koje je mojoj materi bilo izvor života, trebalo je postati izvor smrti njezina čeda. Nije isto od koje ćeš smrti umrijeti. Na tavanu mati nije nikoga skrivala, pa se s vojnikom spuštala u kužinu gdje sam ja ležala u zipki. Kad su silazili niz stube mati je primijetila, pričala mi je o tome više puta kasnije u životu, da je Nijemac koji je stajao uz moju zipku plakao. Rekla je da su mu tekle suze velike kako bobe od grojza, bez stanke prepričava Ljuba, pa pojašnjava taj čudni prizor.

- Iznad moje zipke visjela je jedina fotografija mojih roditelja nastala na dan njihova vjenčanja. Nijemac je to gledao, gledao… i valjda prepoznao u mom pokojnom ocu čovjeka kojega su nedavno ustrijelili. Rekao je to svom kolegi, pa je i on to pogledao i zatim su skupa plakali. Bili su mladi, rekla je moja mati, pa bi svrnuli pogled na mene i majku, i to je sigurno u njima probudilo onoga čovjeka iz svakodnevna života koji živi ispod uniforme krvožednih vojnika. Oca, sina, prijatelja…Vrag bi ga znao. Možda su i oni imali negdje u Njemačkoj neko malo dijete i suprugu pa ih je pogled na mene podsjetio kako bi njihovu djetetu bilo da ostane siroče. Nakon toga dana nikada više ih mati nije vidjela, ali mi je dugo godina poslije, kad bi se sjetila tih suza neprijateljskih vojnika kako im se kotrljaju niz obraz znala reći da oni nisu krivi što su pucali i ubijali, jer su samo morali izvršavati zapovijed nadređenih, inače bi i sami skončali kao moj otac, završava Ljuba Milohanić ovu ispovijest iz ratnih dana kakvu ćete rijetko čuti. Neprijateljski su vojnici iz neke daleke zemlje osvajali ove nepoznate krajeve i gledali u svakom Istraninu opasnog bandita! No ovaj kratki, ali emotivno snažan događaj možda bi u ovo mirnodopsko doba, nakon 77 godina, na trenutak mogao ublažiti još vidljive ožiljke na tlu zakrvavljene Istre i poslužiti kao svijetli primjer i poruka da se ratovima i mržnji može usprotiviti samo ljubavlju i humanošću.

Ljubina mati se nije kasnije nikad više udala, pa su ona i Ljuba zajedno nastavile raditi u polju i brinuti o stoci. I nesretna sudbina Ljube kao da je bila zapisana u zvijezdama onog nesretnog dana kad su joj ubili oca jer je i sama ostala udovica te podizala svoju djecu.

- Nije lako, ali kad se mora se mora, opet će sve nekako razdragano uz osmijeh ona dok nam srčano, gostoljubivo istarski ponavlja pitanje hoćemo li kruške, smokve i šljive nabrati pa ponijeti, jer padaju na tlo sa grana. A meni pada napamet kako se takvo domaće i nešpricano voće skupo prodaje na tržnicama u primorskim gradovima. Nećemo ponijeti, velim, jer je najslađe ovako oprano kišom, netom ubrano s voćke dok ga jedemo na istarskoj zemlji obrađenoj žuljevitim rukama.

Povezane vijesti

• Ni ga ča je Pazin, srce i duh Istre
• Prije 76 godina nacisti su ušli u Pazin i UBILI OKO 180 LJUDI
• Posjetili smo "nedvojbeno" boravište prapovijesne nemani u selu Dobrili kod Pazina