"Bilo je podne kada su se začuli pucnji u naselju i okolici. Uobičajeni žurni bijeg u samostan gdje se našlo što muškaraca (oko 30), što žena i djece, oko 100 do 200 osoba. Na prozorima samostana nije bilo bijele zastave. Otac Emanuele opazivši njemačke vojnike kako prolaze preko stuba i po Trgu sv. Franje, pozvao je jednog muškarca (Gravina) i jednu ženu (gospođu Ghersetti-Andriani) koji su znali njemački da bi pregovarali s njemačkim vojnicima", zapisano je u kronici pazinskog franjevačkog samostana s nadnevkom 4. listopada 1943.

Zamjenik gvardijana pazinskog franjevačkog samostana otac Emanuele Ongaro ubijen je pred samostanskim vratima trudeći se posredovati za ljude koji su utočište potražili pod samostanskim krovom. Trag metka i danas je vidljiv na okrhnutom dovratku samostanskih ulaznih vrata.

"O. Emanuele krenuo je na samostanska vrata ispred tumača, a uto je ulicom koja vodi prema Buraju dolazio jedan SS-ovac. Gvardijan se okrenuo da upozori pratnju, a vojnik u isti čas upre oružje. Fratrovi prevoditelji podignutih ruku pobjegnu u samostan, a on ostajući sam učini još nekoliko koraka. Začu se pucanj i fratar pogođen metkom u lijevo oko padne potrbuške na samostanskom pragu u lokvi krvi", zapisao je u kronici, o. Oton svjedočanstvo gospođe Ghersetti-Andriani.

Muškarci su bili postrojeni uza zid pred samostanom, žene su bile poredane pred crkvenim vratima. Pala je zapovijed da sve žene uđu u samostan, a muškarce su odveli Burajem do glavne ceste. Ovdje su svi morali polijegati na zemlju kako bi izbjegli borbu između Nijemaca i "pobunjenika".

Kad se borba stišala odveli su ih na čišćenje krumpira u jednu zapaljenu kuću. Nakon toga odveli su ih na uklanjanje barikade na prečici prema Starom Pazinu, a potom ih je jedan tenk otpratio u dvorište kuće Runko. Dugo su čekali odluku, očekivali su smrt. Kad se spustila noć, pušteni su, pa su se vratilu u samostan.

U samostanu je ostalo oko 130 ljudi koji su ovdje nastojali živjeti kao u svom domu. Neprekidno su se kuhali krumpir i maneštre, a dijelio se ono malo kruha koliko se uspjelo ispeći, jer kvasca nije bilo.

Jelo se zajednički i na smjene jer prostora nije bilo dovoljno, a u fratarskim sobama spavale su po dvije tri obitelji, spavalo se po hodnicima po svim prostorima. Svi su bili obuzeti strahom i tjeskobom, a zajednički je život donosio kakvo-takvo olakšanje.

Tijelo ubijenog gvardijana prenijeto je u hodnik kuće Mizzan, blizu samostana, zajedno s tijelom ubijenog pulskog profesora, a 6. listopada je sahranjeno.

Otac Emanuele pokopan je zajedno s profesorom iz Pule u improviziranu grobnicu u samostanskom vrtu u "sjenu visokog bora s lijeve strane male fojbe". Pokopan je bez lijesa i svećenika, na drvenim nosilima, a ispratilo ga je tek nekoliko rasplakanih osoba. Prema kroničarevom znanju o. Emanuele Ongaro bio je tada jedni svećenik u Pazinu, jer su župnik i kapelan bili u zatvoru ili, kako se tada govorilo, bilo im je zabranjeno voditi sprovode ubijenima. Oko 180 osoba je tih dana pokopano bez svećenika na pazinskom groblju ili oko njega.

Akcije u gradu trajale su do 9. listopada, kada su njemačke SS trupe krenule prema Učki, a ljudi su se iz samostana postupno počeli razilaziti kućama. Oni koji su ostali bez domova potražili su drugi smještaj, a njemačke su vlasti počele stanovništvu besplatno dijeliti hranu.

U Pazin su 22. listopada 1943. iz Trsta došla dva fratra, a s ocem Ottonom Zanellatom razgovarali su o pogrebu o. Emanuelea, koji treba odmah obaviti ili, zbog infekcije, čekati godinama. Odlučili su da se pogreb obavi sutradan 23. listopada. Cijeli dan su tražili daske za lijes koji je u 16 sati bio zgotovljen.

"Prava je sreća naći mrtvački lijes. Koliki su bili pokopani u zajedničke grobove bez lijesa", zaključuje kroničar. Na pogrebu o. Emanuelea Ongara dobročinitelja bilo je mnogo ljudi.

"Tijelo pokojnika, koje protiv očekivanja nije imalo nikakav zadah, stavljen je u jednostavan lijes obložen vlažnom zemljom i sprovedeno u tužnoj povorci ravno na groblje, bez svraćanja u crkvu (to nije bilo moguće zbog zaraze). Tijelo je položeno u grobnicu otaca franjevaca na pazinskom groblju", piše u kronici pazinskih franjevaca.

Nad njegovim grobom na pazinskom groblju "Moj mir" danas piše da je o. Emanuele Ongaro rođen 24. ožujka 1884. u Fontanafredda, Padova, a umro, ubijen, 4. listopada 1943. Uz to na skromnoj grobnici se navodi: "Svećenik pobožan, velikodušan i učen žrtvovao je vlastiti život za spasenje braće, sugrađana, Pazina".

Nažalost danas se mučeničke smrti o. Emanuele Ongara malo tko sjeća, kao što u zaborav tonu i sjećanja na mučeničke smrti svećenika Marka Zeljka, Šime Milanovića, Šime Frulića, Mirka Vekjeta, Šime Červara i dugih koje su ubili nacisti. Možda zato što su ih, očito po nečijem mišljenju, ubili pripadnici pogrešne vojske? Da su ih ubili oni s druge strane, možda bi kao i neke njihove kolege već bili uzdignuti na čast oltara. Bez obzira na to o. Emanuele Ongaro zaslužuje mjesto u kolektivnoj memoriji grada Pazina. Možda bi trebalo razmisliti o mogućnosti da se trg pred franjevačkim samostanom, danas Trg hodočanika, nazove njegovim imenom i da mu se na ulaz u franjevački samostan postavi spomen ploča.

Istog dana 4. listopada 1943. prema sjećanju Darija Ferenčića na Štranjgi, raskrsnici cesta za Pulu i Poreč, nalazio bunker u kojem je u trenutku približavanja Nijemaca Pazinu bio jedan talijanski vojnik koji se pridružio partizanima. Na čelu motorizirane njemačke kolone koja se iz smjera Berma približila Pazinu bio je motociklist, kojeg je "taj jadnik", kaže Ferenčić, pokosio rafalom, a to je, prema njegovom mišljenju bila iskra koja je izazvala kasnija događanja u gradu.

Iako mu je bilo 10 godina kristalno se sjeća tih događaja. Njemački su vojnici nakon toga, smatra Ferenčić, 24 sata dobili odriješene ruke da rade što žele. Kroz to su se vrijeme, dodaje, dogodili mnogi zločini, ubojstva i palež. Nekoliko je kuća spaljeno, a pošteđene su one čiji su vlasnici bili skloni fašistima. Očito su, smatra, Nijemci raspolagali informacijama o političkim opredjeljenjima Pazinaca. Tako je kuća djeda i bake Darija Ferenčića spaljena, a njihovih susjeda Talijana pošteđena.

Spaljena je tada i kuća Ranerovih, za koje Ferenčić kaže da su bili "ortodoksni Hrvati" i pristalice partizanskog pokreta, preživjeli su jer su s partizanima, prije dolaska Nijemaca, napustili grad. Neki koji su ostali u Pazinu stradali su, imena mnogih od njih zagubljena su u sjećanjima, a na pazinskom groblju "Moj mir" na taj zlokobni 4. listopada 1943. podsjećaju tek rijetke sačuvane nadgrobne ploče. Na kojima uz o. Emaneule Ongara nalazimo ime Stanka Banovca (20 godina), Federica Tortorrelija (22 godine) i obitelji Russo. Ta je obitelj iz južne Italije doselila u Pazin gdje je držala gostionicu i mali dućan. Oni su, otac Severino (50 godina), sin Antonio (18 godina) i kći Laura (19 godina) izašli s bijelim zastavama iz kuće, a Nijemci su ih rafalom pokosili.

U dvorištu Ranerovih ustrijeljen je prijatelj Darija Ferenčića, Mario Valli. Bilo mu je tek 13 godina. Nijemci su ga izvukli iz kuće. Nije se dao, a majka Rosina mu je rekla "Hodi, neće ti oni ništa". Došli su nekoliko desetka metara od kuće na Štranjgi i tu su ga s još sedam ljudi za odmazdu strijeljali. Majka mu je kasnije poludjela.

Istog dana druga njemačka motorizirana kolona dolazila je prema Pazinu iz smjera iz Cerovlja, a na prilazu gradu u željezničkoj čuvarnici u Dubravici s bakom i djedom našao se Dario Ferenčić. Ondje je njegova baka Eufemija gostioničarka, izašla pred njemačku kolnu s buteljama vina. Svi su se skamenili od straha, sjeća se Ferenčić, kojem je to bio prvi susret s njemačkim vojnicima, ali Nijemci su popili vino i nikomu nisu naudili, već su nakon toga nastavili prema Pazinu. U Pazinu, kako se sjeća Ferenčić tih dana nije bilo borbi jer se svi naoružani priključili partizanima i prije ulaska Nijemaca napustili grad.

Povezane vijesti

• U pazinskom kaštelu završen 7. TradInEtno festival
• Ni ga ča je Pazin, srce i duh Istre
• SUDBINA ŽENE IZ DOBRILI KOD PAZINA Ljuba Milohanić: "Njemački vojnici tražili su partizane u našoj kući, pa zaplakali nad mojom zipkom"