Urednik godišnjaka Jurina i Franina za 2022. godinu Vlado Mandić najavio je, kako kaže - s guštom, da je završena grafička priprema godišnjaka, koji bi svjetlo dana trebao ugledati već početkom studenoga. Ovaj stoti svezak popularnog istarskog kalendara, popularnog štiva, ima novoga urednika, Vlada Mandića, i novog nakladnika, porečku tvrtku 5do12 Vladimira Bugarina. Bugarin je preuzeo nakladništvo nakon preminulog Draga Orlića i njegove tvrtke Errata corrige. Drago je pak uredničku i nakladničku palicu preuzeo od Miroslava Sinčića. Sinčić i buzetska tvrtka Reprezent uredio je godišta od 2001. do 2018. godine, da bi Orlić i njegova tvrtka Errata corrige uredio i izdao tri sveska, za godinu 2019., 2020. i 2021.Razgovaramo s nakladnikom i s urednikom Jurine i Franine.

Orlić nije doživio stoti broj

- Vlado, zašto si odlučio postati nakladnikom Jurine i Franine? Do sada tvoja firma nije bila i nakladnička?

BUGARIN: - Je, je, 5do12 je registrirana i za izdavaštvo. No, s tim segmentom smo se do sada manje bavili. Posljednja knjiga bila je knjiga o Antonu Štifaniću koju je, po mom sudu, maestralno napisao Elio Velan. Prije toga sudjelovali smo u još nekim projektima, uglavnom s Orlićevim i Velanovim knjigama.

- Bilo je pet do dvanaest kada je Drago Orlić uspio isposlovati daljnje tiskanje kalendara, tada pod njegovom nakladničkom tvrtkom Errata corrige. Sve simbolično: i spravljeno na vrijeme! I još jedna simbolika: tri V, tri Vladimira - Bugarin, Torbica i Mandić. Torbica na čelu županijskog Odjela za kulturu, Mandić urednik kalendara i Bugarin nakladnik. Kako si surađivao s Orlićem? U njegovom timu bio si likovno-grafički urednik. S Orlićem si, konačno, dugo godina surađivao u La kosti. Kakav je Orlić bio kao poslovni suradnik i prijatelj?

BUGARIN: - Da tri V, još nam samo fali Vojko V, pa da si malo svi skupa i zarepamo. Glede nastavka izdavanja kalendara Jurina i Franina samo ću citirati jednu jako, kako bi rekli po hrvatski - indikativnu Orlićevu rečenicu: Ne moremo puštiti da se Jurina i Franina zatare! Uvjerio nas je, Mandića i mene, a i ostale članove redakcije, da Jurina i Franina zbog tradicije, kontinuiteta hrvatske riječi u Istri i imidža - opet hrvatski izraz - mora nastaviti izlaziti. Barem do svoje stote godine. A ta će godina biti upravo s ovim brojem. Nažalost, Orlić to nije doživio. A jako je htio. I kako da mi sada prekinemo njegovu, nazovimo to, plemenitu upornost, gotovo tvrdoglavost? Iako izdavanje knjiga i nije neki biznis u materijalnom smislu. Znaju to i veliki i mali izdavači. Srećom, Županijski odjel za kulturu je prepoznao kvalitetu obnove i održanja ovog projekta. Jurina i Franina je zapravo naša povijest. Ja se nisam, jer nemam tih znanja, nikad bavio problematikom hrvatske riječi u Istri, no čini mi se da je ova knjiga, kalendar, časopis, ne znam točno kako je nazvati, bila desetljećima možda jedina, osim vjerskih, prisutna literatura u domovima istarskih obitelji. Posebno u ruralnijim krajevima Istre.

Pitaš me kao je bilo surađivati s Orlićem? Kao što znaš, mi smo, Goran, on i ja desetljećima radili La kost. Koncept je bio jednostavan: Goran je osmišljavao i predlagao teme, ja sam bio fizički radnik, ali Orlić je stajao iznad nas i klimao ili odmahiva glavom. No, on je, za razliku od nas, imao - imidž. Imali smo mi jednog, da opet upotrijebim našu riječ - fana, Istrijana u Zagrebu, Egidija Budicina, akademskog slikara i predavača na fakultetu. I zvao je, uglavnom mene, svakog četvrtka pun hvale za La kost i da svaka čast Orliću za ideje, satiru, fotomontaže, križaljku, strip, realizaciju... Za sve! I uvijek govorio da mu moramo čestitati. Uvijek smo mu i čestitali. Tek u jednom segmentu je bio malo tanak. Računala, interneti, photoshopovi, CDR-ovi, elektronička pošta, scanneri... nisu bili njegovi saveznici. Kad su se pojavila sva ta čudesa i kad više priloge nismo radili "na ruke" i počeli ih slati u redakciju u Pulu elektroničkom poštom, barem prvih godinu dana nas je uvjeravao da bismo ipak sve trebali fotokopirati i slati u Glas Istre autobusom. Za svaki slučaj.

Preferans se igra u tri

- Bilo je izuzetno inspirativno i zabavno raditi s Orlićem i La kost, ali i prije u Rivieri glasilo Naš glas, potom 30 dana i bezbroj knjiga koje smo zajedno oblikovali. Prva je, čini mi se, bila još uvijek tražena knjiga starih razglednica Pozdrav iz Poreča/Saluti da Parenzo. Imao je moć kada su bila dva puta za rješavanje bilo koje tehničke ili kreativne dileme, izmisliti i predložiti treći. Upravo će se taj treći put poslije pokazati kao najbolji.

Uostalom, meni su dvije njegove izreke, od milion njih, al pari Shakespeareovoj "To bee, or not to bee". Prva je "Od nje do guzice dva zrna šenice", a druga, manje prosta, "Galebi su daleko od mora - će daž". Pitali su nas i još pitaju, nakon Orlićeva odlaska, zašto nismo nastavili s La kosti. Ne želeći, ni u ludilu, priznati da smo jednostavno stari, potrošeni i štufi, mudro odgovaramo da Tres faciunt collegium i da se preferans igra u tri. Orlić je, osim ča je bio, kao ča znaš, u svemu najbolji, bio i odličan igrač preferansa. Naravno ne kao Gogi i ja. Nas dvojica smo ipak, za razliku od njega, bili đaci pazinske gimnazije.

- Kako surađuješ s Mandićem sada kao nakladnik i opet likovno-grafički urednik? Jesi li zadovoljan obavljenim poslom? Pretpostavljam da je i u ovom izdanju kalendara pomogao Vladimir Torbica, odnosno županijski Odjel za kulturu?

BUGARIN: - Obećali su nam. A valjda nije ono: obećanje ludom radovanje. Znam iz prošlih godina da Errata corrige nije nikada imala problema sa sufinanciranjem Jurine i Franine iz Odjela za kulturu, pa se nadam da neće ni sada. Ne zato što smo im simpatični, već, i prije svega, zato što prepoznaju nastojanja, trud i želju za nastavkom izdavanja tog istarskog kalendara. Možemo konstatirati i da je Jurina i Franina zapravo dio istarskog identiteta. Poput pjevanja na tanko i debelo, fuži, cukerančića i malvazije... Pa nećemo valja stati na broju 99!? Autor ovog novog koncepta od prije četiri godine Drago Orlić zbog toga bi bio jako tužan. I nije to nikako zaslužio.

Kako surađujem s imenjakom? Nismo se prije poznavali. Osim što sam čuo od novinara iz Glasa Istre da je on tamo bio velik autoritet, da je izazivao strahopoštovanje, ali i da je znao svoj posao. Orlić nas je spojio kad smo 2018. počeli raditi Jurinu i Franinu za 2019. godinu po malo novijem konceptu. Ovo novijem treba uzeti s laganom zadrškom. Timski dogovor je bio da oblikovanje treba ostati nešto tradicionalnije i umjerenije. Ja sam, dakle, postao grafički urednik i urednik fotografije, Orlić "gazda", a Vlado Mandić je bio sve ostalo. Prije svega odličan lektor i korektor. Priznajem da sam u prvim minutama imao malu distancu od njega. Njegovi nastupi i stavovi su mi, za moj ukus, bili prilično brzi i glasni. No, to je trajalo jako kratko. Brzo smo, kako se to moderno kaže, kliknuli, shvatio sam da čovjek zna znanje, da je čovjek od zanata i da je to njegov način komunikacije. A njegov talent i brzinu prepoznao sam u praksi kada mi je trebalo malo urediti tekst koji sam napisao za promociju kalendara pa mu ga poslao da ga "malo sredi". Odgovor sam dobio gotovo prije nego sam ga poslao, a tekst je izgledao kao da sam ga ja napisao samo je bio čitljiviji, koncizniji, tekućiji, logičniji i ispravniji. Sada nakon tri godine funkcioniramo kao urice. Iako, to moram reći, ne mogu u izdanju za 2022. godinu od preko sto tisuća riječi prihvatiti jednu jedinu od pet slova. Riječ koju autorica teksta piše, a potom on odobrava je - Tičan. Meni je Tićan

- Vlado, najavi Jurinu i Franinu tvojim poznatim likovima. Konačno, tvoj strip-karikatura je razgovor, komentiranje i mudrovanje stoljetnih Jurine i Franine. Zanimljiva je pojava naslova u latinskom jeziku. Je li ti džoker-latinist bio mons. Anton Hek?

BUGARIN: - Da, za mons. Heka sam davno, još u prošlom stoljeću i u drugoj državi, po preporuci Marije Ivetić, radio fotografije za stalni postav biskupa Jurja Dobrile u Ježenju. Mons. Hek mi je, na prvu, bio izuzetno zanimljiv, osebujan, vrlo blag i jako samozatajan. Ali, čovjek čije sam stavove i mišljenja prihvaćao na prvu. Međutim, simpatija prema latinskim frazama potječe iz pazinske gimnazije i prof. Milana Šurana koji mi je taj jezik i predavao, da bi me u drugom razredu skurio na produžni. Očito je u meni vidio potencijal. Poslije je preselio u Rim i tamo predavao na sveučilištu. Ne znam je li ikad saznao da mu se ipak isplatilo investirati u mene, potjeravši me na dodatno trljanje školske klupe, umjesto da me pusti na kupanje na Zarečkom krovu.

- Vlado, prvi put si urednik kalendara, ali si i dosad sudjelovao u njegovu stvaranju. Kako je bilo urediti kalendar s novim nakladnikom?

MANDIĆ: - Kreiranje sadržaja Jurine i Franine za 2022. išlo je glatko i nije falilo priloga, dapače, bilo ih je i viška, iako smo išli na 224 stranice, umjesto uobičajenih 208. To govori u prilog činjenici da autori, mahom ugledna imena novinarstva i publicistike, premda uz jedinu nagradu za trud od dva autorska primjerka časopisa, rado pišu za Jurinu i Franinu, jedini istarski godišnjak, evo već sa stoljetnom tradicijom, kojega je prvi broj tiskan u Trstu 1922. godine.

Uređivanje kalendara s novim nakladnikom nije se razlikovalo od rada na prethodna tri broja jer smo dio iste ekipe, samo što je sada likovni urednik časopisa ujedno i nakladnik. Fali nam Drago Orlić koji je bio nepresušno vrelo ideja za teme o Istri, a njegova ruka osjeća se dijelom i u broju za 2022. u čijem je kreiranju sudjelovao do posljednjeg časa. Jurina i Franina njeguje zavičajnost i Istru doživljava u njezinim zemljopisnim granicama ispod linije Muggia-Preluk i s otocima Cres-Lošinj i pripadajućim arhipelagom. Tako smo za ovaj broj otišli i u Kastav i na otoke Cres i Unije.

Istra u zemljopisnim granicama

- Bi li izdvojio neke članke i teme u novom broju Jurine i Franine?

MANDIĆ: - Neki prilozi zasigurno će privući pozornost čitatelja. Ekskluzivno donosimo priču o skulpturama na otoku Vangi, koji je i danas skriven od očiju javnosti. Pišemo i o tomu da je Titova rezidencija na Brionima bila uzrokom što je Fažana dugo godina bila zabranjeni grad za strance. A isto nakon Drugog svjetskog rata nenastanjeni Goli otok pretvoren je u kaznionicu za političke zatvorenike, među kojima su ondje robijali i mnogi Istrani, o čemu također piše časopis, donoseći i imena golootočkih uznika iz Istre. Kakav turizam nakon respiratora, tema je kojoj posvećujemo analitički članak, a među 70-ak različitih priloga opširno pišemo o Marčelu Brajnoviću, kontroverznom slikaru iz Rovinja. Godišnjak otkriva i da Hum nije najmanji grad u Istri, nego su to Lubenice na otoku Cresu. Časopis piše i o razvratnome novigradskom biskupu koji je prijateljevao s Casanovom, a poslije postao gorljiv čuvar morala.

- Kalendar Jurina i Franina u digitalnom obliku?

MANDIĆ: - Ništa lakše od toga da se časopis pretvori u e-knjigu, no čemu ići u taj posao kada se digitalizirani Jurina i Franina može naći na mrežnim stranicama sveučilišnih knjižnica u Zagrebu i Puli. Usto, tu je i stoljetna tradicija Jurine i Franine kao tiskanog časopisa. Digitalizirane knjige postale su u Hrvatskoj hit prije dvanaestak godina, pa knjižnice imaju i odjele elektroničkih knjiga, premda su e-knjige primjerenije za sveučilišne, a manje za narodne knjižnice. Hrvatski portal e-knjiga TookBook, zahvaljujući inovativnosti, uspijeva održavati znatniji broj korisnika. Tu su i E-knjiga, BEK, Booksa... No, nakladnici zaziru od e-knjige jer bi time smanjili prodaju tiskanih izdanja. Najbolje funkcioniraju e-lektire jer je ista knjiga istodobno dostupna svim učenicima/studentima. PDV na e-knjige je sve do 2019. godine bio 25, a na tiskane pet posto, koliko i za znanstvene časopise. Jurina i Franina nije znanstveni časopis i na njega je PDV 13 posto. Inače, internetska izdanja odlično funkcioniranju kao portali za dnevne novine zbog neograničenih mogućnosti brze promjene sadržaja.

- Nakladništvo u Istri?

MANDIĆ: - Nakladništvo u Istri vrlo je bogato i nakladnicima i izdanjima, što papirnatim, što mrežnim, od knjiga preko časopisa do novina/portala. Medijima javnog priopćavanja nasušno fale novinari istraživači, a dobro bi im došla i bolja naobrazba u pogledu novinarskih vještina, ali i uređivanja, pogotovo vođenja redakcije. O poznavanju jezika da i ne govorim. Previše je neprovjerenih informacija i kršenja moralnih načela, pa i zakona, diletantizma i nepismenosti; gotovo da i nema razlike između medija javnog priopćavanja i društvenih mreža po kojima se lupeta sve i sva. I to nije samo u Istri, tako je diljem Hrvatske, a i šire, jer danas primat u svekolikom informiranju više nemaju najtiražnije novine nego društvene mreže.

Istarski kalendar

Istarski kalendar Jurina i Franina s prekidima izlazi od 1922. godine. Prvo razdoblje zaključeno je sedmim sveskom za 1929., kada su talijanske vlasti zabranile hrvatski tisak i izdavačku djelatnost. Obnovljen je tek 1952. godine. Drugo razdoblje zaključeno je 1991., prestaje izlaziti kao godišnjak te postaje časopis za istarsko domaćinstvo. Poslije petogodišnje stanke, istarski kalendar je 2001. pod uredništvom Miroslava Sinčića obnovljen kao godišnjak. Drago Orlić preuzima uređivanje i izdavanje Jurine i Franine 2019. godine.

U jubilarnoj 100. obljetnici istarski kalendar Jurina i Franina počinje novo razdoblje, na tragu dobrog starog puta, bilježeći istarsku stvarnost, snove, želje i htijenja.

Povezane vijesti

• Najnoviji broj "Franine i Jurine" objavit će "Errata corrige" Drage Orlića
• Istarski kalendar za 2019. godinu pod uredničkom palicom Drage Orlića ISTARSKE LOKVE, CASANOVE, JOTA I INFOBIP
• Predstavljen novi broj istarskog kalendara "Jurina i Franina" za 2023. godinu