RAZGOVOR:
Špiro Dmitrović, rudar, i autor novčanice od 5.000 dinara s likom rudara: "RUDARSKOM PLAĆOM U LABINU KUPIO SAM NOVO ODIJELO, CIPELE IZ SNOVA I IZGLEDAO KAO GOSPODIN"
U povodu 100. obljetnice Labinske Republike od gradonačelnika Labina dobio je Zahvalnicu u znak priznanja i zahvale za dugogodišnji rad u rudnicima Labinštine
Špiro Dmitrović
Špiru Dmitrovića upoznao sam u jednoj pulskoj fotokopirnici, a nedugo nakon toga, ponovno vidio u Klubu kreativaca u prirodi "Istra" Pula na Fratarskom otoku. Njegova životna priča zaintrigirala bi mnoge pa sam i ja, na njegov poziv, dogovorio termin.
Rudari su bili traženi
- Dmitrovića u Puli ima troje, u Zagrebu trideset i jedan od čega troje imena i prezimena poput mojeg. Naime, rođen sam u Kninu 1937. godine, a sa četiri godine postao sam ratno siroče. Kasnije sam dobio tri polusestre. No, djetinjstvo nije bilo lako! Osim odlaska u školu, utjehu sam nalazio u igri na zemlji, kopajući male tunele i gradio mostove. Nakon završetka osnovne škole svugdje sam 'izvisio'. Stoga sam, po nagovoru susjeda, vlakom otputovao u Aleksinac gdje smo zajedno završili trogodišnji zanat Rudarske industrijske škole (RIŠ). Rudari su tada bili traženi, a najbolje plaćeni posao bio je u Istarskim ugljenokopima Raša (IUR), ispričao nam je Dmitrović.
Bez oklijevanja i sam se zapošljava u rudniku Labin na radnom mjestu kvalificiranog rudara, a radio je ispod zemljine površine na dubini od oko stotinu metara.
- Nakon mjesec dana poslan sam na izgradnju termoelektrane Peruče na rijeci Cetini kod Sinja, gdje sam odradio tri mjeseca i dobio tri udarničke medalje. I evo me opet u rudniku Labin, gdje sam s prvom plaćom kupio novo odijelo i cipele iz snova. U odnosu na doma gdje sam bio slabo odjeven, u Labinu sam izgledao kao gospodin, kaže nam s osmijehom Dmitrović i nastavlja: - Radio sam u smjenama po potrebi kao kopač, a po potrebi i pomoćnik kolegama prilikom postavljanja mina. U Rudarskoj školi imali smo jednu debelu knjigu poput Biblije u kojoj je bilo naznačeno 10 najvažnijih pravila koje smo morali znati u svakom trenutku, a odnosilo se na odgovornost, vid, sluh, kako spašavati stradale, provjetravati umjetnim zrakom... Kad smo minirali, stavljali smo mine, trokutaste drvene letvice, posipane kamenim prahom da se izmiješa s ugljenim prahom, a prije toga moralo se dobro politi vodom da što više bude vlage, a ne praha - prah je isto opasan kao metan koji uzrokuje 'škopiju' - te signalizirali izlaze, ulaze, postavljajući zaštitna pregradna vrata, gotovo u dahu iznio nam je svoju tadašnju svakodnevicu Dmitrović.
Nastradao u "škopiji"
Jednom prilikom, kaže nam, dogodila se upravo "škopija", uslijed koje mu je težak materijal pao na ruke. Onesvijestio se i probudio u bolnici u Raši, gdje su mu život doslovno spasili liječnik Rauch i liječnica Popović, a rehabilitaciju je potom proveo na Učki. Novi posao dobio je u Istratransu Labin gdje je izučio zanat za automehaničara.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
