Selo je prema dostupnim podacima 1953. godine imalo 89 stanovnika, tijekom 1960.-tih, kada su ljudi masovno napuštali selo i zapošljavali se u gradovima spalo je na 33 stanovnika. Prema popisu iz 1991. u Duričićima je živjelo 12 stanovnika, sada je spalo na Albinu i Valtera Škrinjara

Duričići su jedno selo u Istri koje ima crkvu posvećenu sv. Teodoru, starokršćanskom svecu, prvom zaštitniku Venecije i Mletačke Republike čiju je ulogu u 12. stoljeću preuzeo sv. Marko. Postojeća crkva podignuta na dominantnoj uzvisini izvan sela nastala je koncem 19. stoljeća proširenjem ranije, posvećene istom svecu. Crkva je tijekom vremena gotovo u potpunosti bila propala, ali prije nekoliko godina zahvaljujući zalaganju Valtera Škrinjara i pokojnog Teobalda Rossija sredstvima Regije Veneto obnovljen joj je krov i tako je praktično izvučena iz ruševine.

Ostaci domova pokoljenja Duričana

Valter Škrnjar i njegova majka Albina danas su jedini stanovnici sela Duričići koje se nalazi u župi Hum, na području Grada Buzeta, a asfaltiranom se cestom do sela može stići jedino iz smjera sela Oslići na području Općine Cerovlje. Ova je cesta, posve ugodna za vožnju, za Duričiće kao pupčana crpca kojom je selo vezano s ostatkom svijeta. Doduše postoji i cesta, zapravo šumski put kojim je selo povezao s Humom, a uređena je kako nam kaže Škrinjar pred više od dva desetljeća zahvaljujući Mariju Marečiću dugogodišnjem direktoru Šumarije u Buzetu.

Budući da je ova cesta i protupožarni put redovno se održava, a njime često prolaze terenska vozila i kros motori. Na ulazu u selo lijepo je obzidana lokva u koju se, do vode spušta kameno stepenište.

Danas u njoj raste šaš i krekeću žabe. Stoke, za čije je napajanje služila, odavna u Duričićima nema. Nekad su i Škrinjari držali po šest krava, ali danas se to više ne isplati dodaje Valterova majka Albina, koja je prije nekoliko mjeseci ostala udovica. U Duričićima je nekoć, koliko sežu sjećanja naših sugovornika, živjelo do osam obitelji.

Selo je prema dostupnim podacima 1953. godine imalo 89 stanovnika, tijekom 1960.-tih, kada su ljudi masovno napuštali selo i zapošljavali se u gradovima spalo je na 33 stanovnika. Prema popisu iz 1991. u Duričićima je živjelo 12 stanovnika, sada je spalo na Albinu i Valtera Škrinjara. Bilo je to bogato selo, govori Valter dok šećemo škriljama i škarpadom obloženom ulicom uz koju iz razraslog žbunja ukrsnsog bilja, kupine i lovora strše ruševine i ostaci domova pokoljenja Duričana.

Maslinovo ulje i istarska malvazija

Sve su ovo nekada bili vinogradi, govori Valter pokazujući na brežuljke Topovje i Trovir koji se uzdiži nad Potokom i Lugom ili Humskom valom. Vinogradi su se nekoć ovim brdovitim krajolikom izmjenjivali s njivama i sjenokošama, a danas je sve obraslo u šumu koja dopire skoro do samog sela na čijem je braniku Valter Škrinjar koji kosi uokolo sela isključivo da bi kultivirao krajolik, a sjeno koje skupi uglavnom proda.

Prije nego se odlučio na ostanak u rodnom selu radio je u Buzetu i Italiji, ali ništa ga nije moglo odvući iz Duričići u koje se stalno vraćao. Kada je vidio da mu je otac Aldo obolio i da posustaje odlučio se vratiti i, kaže, nije požalo. Ovdje u miru uzgaja masline sorte Leccino i Istarska bjelica te vinovu lozu sorti malvazija i refošk. Maslinarstvom se počeo baviti pred desetak godina. Budući da mu je ulje postajalo sve bolje, prije nekoliko godina odlučio je provjeriti njegovu kvalitetu. Izložio ga je na izložbi ulja koja se održava na otoku Ugljanu. Rezultat analize koja je prethodila izložbi bio je odličan. Potom je svoje ulje s istim uspjehom izložio na izložbi u Splitu. Tako unazad pet godina koliko izlaže svoja ulja Valter Škrinjar se s Ugljana i Splita redovito vraća sa zlatnim medaljama koje ponosno izlaže na zidu svoje konobe.

Poznata kovačija Valterova oca Alda

U toj starinskoj ukopanoj konobi može se kušati njegovo vino koje redovito izlaže u Gračišću. Vrijedi primijetiti kao je njegova malvazija doista posebna, zapravo on proizvodi starinsku malvaziju, izrazito zlatno žute boje, onakvu kakvu su cijenila mnoga pokoljenja naših predaka i zato Škrinjarovu malvaziju vrijedi kušati jer to je vino o kojem su se pjevale pjesme, u kojem se bez sommelierskog opisivanja uživalo, uz njega se slavilo, ali i tugovalo. S takvom su malvazijom živjeli ne samo brojni Duričićani već i žitelji mnogih raštrkanih sela središnje Istre.

Uz zlatnu malvaziju odmarali su se i vrijeme kratili mnogi dok su čekali da im Valterov otac Aldo potkuje vola. Naime, Aldo Škrinjar bio je cijenjen kovač čija se kovačija još uvijek oslanja na obiteljsku kuću Škrinjarovih.

Kada je Valter odškrinuo vrata, dočekao nas je mrak. Nije nas iz kovačnice zapahnula vrućina i vonj sumpora iz ugljena koji je sagorijevao na kovačkoj peči žareći željezo do usijanja. I kada je električno svjetlo obasjalo staru kovačnicu u noj je ostao muk, nije bilo zveketa čekića po nakovnju, niti pucketanja žara u kovačkoj peći. Osvrnuvši se uokolo činilo se kao da je kovač i kolar (proizvođač zaprežnih kola) Aldo Škrinjar načas nekamo otišao. Uz mijeh je ostala naslonjena željezna šipka spremna za kovanje "lame" (obruča oko drvenog kotača). Čekići i kliješta uredno su složeni uz peć iza nakovnja, kako bi bili na dohvat kovaču. Tu su nedovršene glavine, platnice, palci i ostali dijelovi voza za koje je u jednom trenutku prestala potreba pa su zauvijek nedovršeni ostali u Škrinjarovoj kovačnici. Ovo svjedoči kako su u jednom hipu, u jako kratkom vremenskom razdoblju, "voze" zamijenile traktorske prikolice s pneumaticima. Novo vrijeme pred Alda Škrinjara stavilo je nove zahtjeve pa se preorijentirao na bravariju, ali u duši je ipak ostao kovač o čemu i nakon njegove smrti najbolje svjedoči upravo njegova kovačija.

OPG i turizam

Poput oca i Valter se prilagođava novim vremenima, registrirao je Obiteljsko poljoprivredo gospodarstvo, a svoje kvalitetne proizvode nudi na kućnom pragu. Kultivira pejzaž i skrbi o okolišu jer uvjeren je kao Duričiči u svojoj jedinstvenoj okolici mogu biti odličan prostor za odmor i zato bi želio izgraditi kuću za odmor ili seoski turizam. Očekuje da će možda novac dobiti od nekog EU fonda, kao što je dobio za traktor za svoj OPG od kojeg ostvaruje dobre prihode.

Slijepi put

- Tu vladaju mir i potpuna tišina, a su to u pejzažu punom zelenila idealni uvjeti za odmor, kaže Škrinjar, nadajući se kako će, samo ako ga zdravlje posluži, uspjeti izgraditi kuću za odmor. Čini mu se, kako je to, barem za sada, jedini način da život ostane i da se vrati u Duričiće, u selo na razmeđi, kroz koje su nekoć vodili svi putovi iz Dragušćine prema Humšćini, kojima su se mnogi prolazili na proputovanju između središnje i sjeverne Istre. Danas na skretanju za selo stoji znak "Slijepi put", nažalost to je trenutna činjenica, koja ne mora ostati zauvijek.

Povezane vijesti

• Maškarani Seljani išli su od kuće do kuće, kraj petog godišnjeg doba u Rovinjskom Selu
• NEZAOBILAZNI DIO TRADICIJE ISTARSKIH SELA Javna ustanova Natura Histrica poziva da im se dostave podatke o lokvama
• NA SJEVERU ISTRE NISU IZUZETAK NEGO PRAVILO Buzetska klizišta u Krušvarima, Svim Svetima i Vrhu obuhvaćena su inovativnim nacionalnim projektom