Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine u prvi plan (barem na papiru) apostrofira povećanje ulaganja u obrazovanje te uvođenje modela cjelodnevne nastave u školama. Trenutno je u Hrvatskoj postotak djece koja su obuhvaćena ranim predškolskim odgojem i obrazovanjem među najnižima u EU – u Hrvatskoj smo na 83%, dok prosjek EU iznosi 95%. Duljina vremena kojeg učenici provode u školi u EU je 4.062 sata dok je u Hrvatskoj to 1.890 sati (tijekom trajanja primarnog obrazovanja). No, što zapravo sve te puste brojke i postotci znače preslikani u svakodnevicu ljudi? Zašto bi naša djeca uopće trebala u školama i vrtićima provoditi više sati?

Za taj odgovor moramo se vratiti malo u prošlost. Prisjetimo se svi kako je bilo kada smo mi išli u školu. Prvi dan u prvi razred škole, ako su mogli, roditelji su te otpratili do škole, a već drugi dan si dobio ključić oko vrata i vraćao se kući s prijateljima iz razreda. Tada nije bilo potrebe za produženim boravkom u školi. Naprosto, kad god si se vratio iz škole, netko je bio doma - ili mama koja je čekala sa spremnim ručkom ili baka ili susjedi koji su bili u mirovini ili pak domaćice koje su brinule o svojoj, ali i o djeci iz cijelog susjedstva. Nije bilo mobitela, a roditelji su ipak u svakom trenutku znali gdje su im djeca. I pravila igre bila su jasna: dođeš iz škole, napišeš zadaću, pojedeš ručak i odeš se vani loptati, igrati lovice ili skrivača i čekaš da se roditelji vrate s posla. A, danas? E, danas su pravila igre bitno drugačija. Govorim iz osobnog iskustva, kao majka školarca. Da sam ga kojim slučajem mog prvašića već drugog dana poslala u školu s ključićem oko vrata, svi bi me gledali kao da sam sišla s uma - od njegovih vršnjaka iz razreda i njihovih roditelja do razrednice. S druge strane, moram biti iskrena i priznati da mi to niti jedne sekunde nije palo napamet, jer jednostavno živimo u drugim vremenima. Njemu je nastava svakog dana završavala oko 11 ili 12 sati, a meni su se po glavi motala pitanja: tko će ga pokupiti iz škole, tko će mu skuhati ručak, tko će biti s njim tih nekoliko sati dok oko 16 sati ne završim s poslom?

Kada nam je u školi rečeno da imamo na raspolaganju produženi boravak do 16.30 sati, da djeca ondje dobivaju marendu i kuhani ručak i pišu zadaću, pao mi je ogroman kamen sa srca. Međutim, ta sreća ne traje vječno, odnosno u Istarskoj županiji u nekim gradovima i većim mjestima ta sreća traje od 1. do 4. razreda osnovne škole. U manjim mjestima niti nema organiziranog produženog boravka. Čak je i u većini osnovnih škola u Gradu Zagrebu produženi boravak organiziran samo za učenike prvih i drugih razreda. Danas u Hrvatskoj svega 20-ak posto osnovnih matičnih i područnih škola imaju organiziran produženi boravak. Ondje gdje nema produženog boravka nastaje veliki problem i za roditelje i za djecu. Roditelji se na sve moguće načine snalaze da izađu s posla i pokupe djecu iz škole, osiguraju im topli obrok i nađu način da djeca barem koliko toliko odrade zadaću. Naravno da za to vrijeme roditelji nisu fokusirani na izvršavanje svojih radnih obaveza. Jedni pokušavaju izaći na kraj s djecom nazivajući ih mobitelom, drugi imaju sreće pa nakratko izađu s posla, pokupe ih i prevezu doma pa se vraćaju natrag na posao. Dok roditelji rade, djeca nekoliko sati pretežito provode igrajući video igrice, uz nešto slatkiša i grickalica do ručka. To nas dovodi i do neslavne titule prema kojoj je Hrvatska među prvih 5 europskih zemlja po broju pretile djece s ukupno 35% djevojčica i 38,7% dječaka koji imaju prekomjernu tjelesnu masu i debljinu. I tako se vrtimo u začaranom krugu.

Tu se vraćamo na pitanje s početka priče: zašto bi naša djeca trebala u vrtićima i školama provoditi više sati koliko provode djeca u razvijenim zemljama EU? Zato što će veći broj sati kojeg učenici provode u školama, kao i veća ulaganja u obrazovanje donijeti pozitivne rezultate za cjelokupan razvoj društva. Primjerice, kada bi djeca u Hrvatskoj u svim razredima osnovnih i srednjih škola bila od 8 do 16 sati, imala topli obrok, odrađenu zadaću i rekreacijski dio aktivnosti, to bi njima i njihovim roditeljima ostavilo vremena za kvalitetno druženje i druge vannastavne i sportske aktivnosti.

Naravno, za sve to potrebno je u školama zaposliti dodatan kadar i napraviti adekvatnu organizaciju rada svih nastavnika i pomoćno-tehničkog osoblja u školama te izgraditi dodatnu infrastrukturu u školama. A kada govorimo o školskoj infrastrukturi, treba reći da nedostaju 1.102 učionice. Zbog nedostatka broja učionica u Hrvatskoj 57% učenika osnovnih škola pohađa nastavu u dvije smjene, 3% u čak tri smjene, dok 40% učenika pohađa školu u jednoj smjeni. Usporedbe radi, nastava u smjenama odvija se u samo još nekoliko istočnih država Europske unije, poput Rumunjske, Poljske i Bugarske koje imaju dvije smjene. Za kvalitetno izvođenje nastave i cjelokupno razvijen sustav odgoja i obrazovanja je, osim učionica, potrebno osigurati i mogućnost pripreme obroka unutar ili u blizini škole te prostor školske blagovaonice kao i opremljene sportske dvorane i školske knjižnice.

Podaci pokazuju da su matične škole, odnosno one u kojima su smještena uprava i administracija te se nastava izvodi za svih osam razreda osnovne škole, u značajnoj prednosti u smislu opremljenosti sportskih dvorana, knjižnica, kuhinja i blagovaonica. Tako 86,45% matičnih škola ima kuhinju, 72,02% ima blagovaonicu, 78,25% sportsku dvoranu, a 97,16 % ima knjižnicu. Za razliku od matičnih škola, u područnim školama u kojima postoji najmanje po jedan razredni odjel od prvog do četvrtog razreda njih 39,46% ima kuhinju, 24,48% blagovaonicu, 9,49% sportsku dvoranu i 10,02% knjižnicu. Iz navedenog, jasno je da zbog nedovoljno izgrađene školske infrastrukture koja je dosad bila potpuno zanemarena i kroz financiranje putem EU fondova, postoje velika ograničenja za uvođenje cjelodnevne nastave. Naime, u programskom razdoblju 2014. – 2020. iz EU fondova, kroz Program ruralnog razvoja, ostvarena su ulaganja u vrtiće u ruralnim krajevima. Međutim, ulaganja u izgradnju ili obnovu infrastrukture osnovnih i srednjih škola nisu se ostvarila, jer nisu ni postavljena kao prioritet. Sada je ključan trenutak da se isprave pogreške i da svako dijete u Hrvatskoj dobije pravo na adekvatnu učionicu, topli obrok, opremljenu sportsku dvoranu i knjižnicu. Upravo je donošenje Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine podloga za izradu Operativnih programa bez kojih iz EU fondova ne možemo povući niti jedan euro. Veća ulaganja sredstava iz EU fondova u infrastrukturu osnovnog i srednjeg školstva moraju biti prioritet pregovora s Europskom komisijom da bi ta sredstva doista bila usmjerena na stvarne razvojne potrebe. Kao prioritet tu je i sufinanciranje poslodavaca pri ulaganju u gradnju dječjih vrtića za svoje radnike i poticanje aktivnijeg korištenja fleksibilnog radnog vremena za roditelje s malom djecom.

Koliko to sve košta? Malo ili puno? Ovisi kako gledamo. Procjena sredstava za infrastrukturna ulaganja 2021. – 2030. godine u hrvatsko školstvo iznosi otprilike 250 milijuna eura, a za dodatne učitelje, pomoćnike u nastavi, kuharice, subvencioniranu prehranu 30 milijuna eura. Paralelno s tim, Hrvatska će iz 750 milijardi eura vrijednog paketa pomoći za gospodarski oporavak država članica te kroz izmijenjeni višegodišnji financijski okvir, odnosno proračun Europske unije za razdoblje 2021. – 2027., na raspolaganju imati 22 milijarde eura to jest 165 milijardi kuna. Dakle, od tih 165 milijardi kuna ulaganje u modernizaciju školstva i obrazovanje do 2030. godine iznosilo bi 2,1 milijardi kuna ili 1,3%. Jedina zapreka je vrla hrvatska birokracija i hitno je potrebno pojednostaviti i digitalizirati procedure te uspostaviti sustav upravljanja europskim fondovima po mjeri svih korisnika.

No, potrebno je i malo šire sagledati kontekst cijele priče oko ulaganja u obrazovanje. Prijedlog Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine visoko postavlja i ciljeve po pitanju razvoja demografske politike, ali upravo je problematika odgoja i obrazovanja djece u Hrvatskoj (kako financijski, tako i organizacijski), uz dostupnost rada i stambeno pitanje, jedna od ključnih prepreka zbog čega se obitelji ne odlučuju tako lako na više od jednog djeteta, kao što se žene odlučuju na sve kasnije rađanje.

Velik je broj i onih žena koje, budući da u mjestima u kojima žive nema produženog boravka u školama, zbog odgoja djece ne rade, odnosno (p)ostaju domaćice. To žene ostavlja bez vlastitih prihoda, a među njima nažalost ima i onih koje trpe nasilje u obitelji. I upravo se zbog toga što nemaju svoje prihode teško odlučuju na napuštanje devijantne zajednice u kojoj proživljavaju psihičko ili fizičko nasilje.

Ono što Hrvatskoj treba za bolje sutra sviju nas je dugoročni sporazum po pitanju obrazovanja, s jasnim financijskim i provedbenim okvirom koji se neće svake četiri godine mijenjati po političkom ključu, odnosno nakon promjene resornog ministra i predsjednika Vlade. Valjda nam je svima do sada jasno da ne postoji isplativije ulaganje od onoga u obrazovanje, kao i da ne postoji investicija s trajnijim povratom od obrazovanja.

Povezane vijesti

• SANJA RADOLOVIĆ: "SDP predlaže da stručni i sveučilišni studiji budu na istoj razini HKO-a, samo uz različito označavanje kraticama "sv" i "st""
• SANJA RADOLOVIĆ: Investitor u hotel na Valkanama već je mogao staviti ogradu i zatvoriti cijeli taj dio Stoje, ali nije
• SANJA RADOLOVIĆ o projektu hotela na Valkanama, park šumi Lungomare, Rojcu, politici…