Je li u Hrvatskoj dozvoljeno prositi, tražiti milostinju na javnim mjestima? Znatiželju nam je pobudila jedna uboga žena, ne gospođa jer gospođe ne prose, koja se početkom lipnja stacionirala ispred umaške Robne kuće, bdjela ispred bankomata, uz svoju popudbinu na starim dječjim kolicima, psa Čarlija i kartonski transparent s natpisom "Ostala sam bez stana". Drugim riječima, beskućnica.

Žena u šezdesetima stajala je na istom mjestu satima čekajući da prolaznici ubace neku milostinju u kartonsku kutiju. Milostinja se tretira kao plemenita gesta dobročinstva koja se udjeljuje osobi u potrebi. U pravnom smislu, radi se o nekakvoj donaciji, za koju se ne traži ništa zauzvrat i to nije nedopustivo. I tako bi tu prosila satima i danima, a kutijica se slabo punila. Najviše kovanicama. Znala bi skoknuti u obližnji market kupiti nešto za jelo sebi i Čarliju, ponekad sjela u susjedni kafić nešto popiti, čitala bi Glas Istre, u toaletu se malo umila, dok je Čarli dežurao iza transparenta zavijajući ili lajući zastrašeno. To bi privuklo veću pozornost nervoznih prolaznika i posjetitelja iz susjednog kafića.

Usred najveće vrućine, kad opadne broj šetača, žena bi nabacala neke najlonske vreće na svoje prnje, deke i šator u kolicima, pokrenula svoju kućicu na kotačima pa u pratnji zdepastog Čarlija odmaknula sporo u nepoznatom pravcu puzeći poput puža. Žena, pas i puževa kućica. Djelovala je tako, samo što ona svoju kućicu nije prtila na leđima, već gurala ispred sebe. Danima se ponavljao ovaj kadar koji bi pristajao siromasima i beskućnicima iz Fellinijeva neorealističkog filma "La strada" (Cesta). Štoviše, naša prosjakinja izgledom i podsjeća na Giuliettu Massina, glavnu junakinju ovog filma.

Druga strana ove otužne scene bili su prolaznici, domaći i gosti koji su pored ove žene hodali apatično, rezignirano ili zgroženo njezinom prošnjom, otvorivši time pitanje kao iz naslova nekad slavne Korni grupe "Kuda ideš, svete moj?" Mnogi su, naime, njezino prosjačenje povezivali s prijestupom, a neki ga čak i oštro osuđivali, gotovo kao neki zločin. Izdvajamo samo neke od komentara: "Pa zašto prosi baš tu, otjerat će nam goste", "Može nam donijeti neku zaraznu bolest", "Treba je prijaviti policiji da je udalje", "Kampira tamo iza Podravke u šatoru besplatno", "Ma, sigurno je neka varalica", "Neka nađe posao, još nije prestara", "Kako je nije sram prositi, a mi nemamo radnika", "Tko će je zaposliti kad je tako prljava i puna rana po nogama"…

Beskućnicima se može osigurati i mjesto u pulskom prihvatilištu, jedinom takvom u Istri (snimila Sanja BOSNIĆ)

Komentirali su ljudi više u početku, da bi se s vremenom navikli na njezinu prisutnost i njezinu bijedu te su nastavili prolaziti kao pokraj turskog groblja. Sezona je, nema se vremena, broje se noćenja, novci u kasi, zadovoljno trljaju ruke zbog najave najrekordnije turističke sezone. Nitko nije ni zastao u nastojanju da sazna što ju je nagnalo da u tim godinama prosjači i treba li joj ikakva pomoć. Za mnoge je prestala biti ljudsko biće, postala prozirna i bezvrijedna beskućnica s nezbrinutim psom, gdje je u nekih pas izazvao više suosjećanja nego Ona, jer su mnogi smatrali da je riječ o zlostavljanju životinje. Možda je i svjesno vrbovala psa da bi senzibilizirala ljude koji danas simpatiziraju više kućne ljubimce nego ljude, kompenzirajući tom privrženošću životinjama svoj emocionalni deficit?

Broj siromašnih u Hrvatskoj raste iz godine u godinu. Lani je zabilježeno da gotovo četvrtina ili oko milijun stanovnika živi na rubu siromaštva ili društvene isključenosti, što nas svrstava u gornji dio neslavne tablice EU-a, s velikim postotkom opasnosti od siromaštva. Ovaj podatak ukazuje i na činjenicu da se naše društvo dehumanizira. Iskrenost i empatija gube na vrijednosti, a novac, moć, uspjeh, statusni simboli i bizarni užici su "in". Vrline poput čovječnosti i dobrote koje su usađene u iskonski čovjekov kod, kao da poprimaju novu etičku, ideološku pa čak i religioznu dimenziju jer će tek rijetki vjernici (oni starije dobi) na izlasku iz crkve zastati pred čovjekom u nevolji. Reklo bi se da društvo nakon pandemije ubrzano kreće opasnim putem u kojem vlada sustav vrijednosti moćnika, a ne većine, i od pojedinca se ne traži da postane bolji čovjek.

Zaista, što bi trebalo poduzeti kada naiđete na čovjeka u ovakvoj nevolji? Mi smo se pokrenuli s mrtve točke i prišli našoj prosjakinji. Uspostavili smo kontakt. U više navrata zapodjenuli s njom razgovor. Čarli je budno pratio svaki naš pokret, ostavljajući dojam traumatiziranog psa. Možda zbog visokih temperatura po kojima se vukao za gazdaricom. Ispričala nam je da je donedavna živjela u Puli i čuvala neku stariju ženu. Nakon smrti starice morala je napustiti stan, a nitko je više nije htio primiti pod novi krov sa psom. Tražila je opet neku stariju osobu da skrbi o njoj, ali uzaludno, pa je bila prinuđena lutati i prosjačiti Pulom te se nedavno prebacila u Umag.

Odbijala je svaku našu pomoć, savjet da se obrati Centru za socijalnu skrb, skloništu za beskućnike u Puli, da joj putem Glasa Istre pomognemo da se skrasi… Navodno bi u tom slučaju izgubila socijalnu pomoć. Jedino je zamolila ako poznajemo neku stariju osobu o kojoj treba skrbiti da ju preporučimo. Svaki drugi pokušaj pomoći je bio bezuspješan, uz neobičnu tvrdnju da njezina sudbina nije najveće zlo koje čovjeka može snaći jer "snaći će se ona već do prvih jesenjih kiša"…

Rekla je to na hrvatskom jeziku sa slovenskim naglaskom i ponekom slovenskom besedom. Pomiješana tuga i zabrinutost probudili su u nama nakon tog razgovora još neke nedoumice - je li uistinu bez ikakve imovine, ima li psihičkih teškoća? Eno je luta i dalje gradom, ali sada po Novoj obali, gdje je veća frekvencija turista. Čarliju se pridružila i jedna ranjena vrana pa se njihova puževa kućica na kotačima povećala za još jednog stanara u kutiji na vrhu hrpetine "namještaja za kampiranje". Progonilo nas je pitanje tko je Ona i kako joj naš institucionalni sustav može pomoći.

U Centru za socijalnu skrb u Bujama, od ravnateljice Sebije Calcina saznali smo da u ovakvim slučajevima nije njihova zakonska obveza udaljiti prosjaka s ulice, već je to u nadležnosti lokalne Policijske postaje. A da bi iz Centra mogli provjeriti njezin identitet, mora joj socijalni radnik ući u trag te ju identificirati. Tek tada će joj se moći pružiti i materijalna pomoć i pronaći način kako joj osigurati nužni smještaj, možda u prihvatilištu za beskućnike u Puli, kao jedinoj takvoj ustanovi u Istri.

Iz Ministarstva pravosuđa odgovoreno nam je vrlo šturo, da su prosjačenje i skitnja regulirani Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova. Prema članku 11 tog zakona, tko se oda skitnji ili prosjačenju kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti od 50 do 200 njemačkih maraka ili kaznom zatvora do 30 dana (zakon je iz 1994. godine!). Prosjaka su dužni prijaviti svi građani ili komunalni redari.

Zvuči apsurdno predviđena novčana kazna, jer kako ćete išta naplatiti od prosjaka, pa su najčešće toga oslobođeni. U Hrvatskoj je prošle godine do kolovoza evidentirano 490 takvih slučajeva, odnosno 20 posto više njih prosjačilo je nego u 2020. godini. Zbog nekontroliranog rasta cijena i ostalih troškova života, ove će ih godine biti i više. A naša je građanska dužnost da prosjaka i skitnicu uputimo policiji ili Centru za socijalnu skrb, gdje može potražiti pomoć, od novčane do potrepština za život, a beskućnicima se može osigurati i mjesto u pulskom prihvatilištu, gdje se kroz određeno vrijeme mogu i osposobiti ili prekvalificirati za neki posao. To im može pomoći da se zaposle, uključe aktivno u život zajednice i vrate ljudsko dostojanstvo. U Centru ili u Policijskoj postaji utvrdit će njihov socijalni status, eventualne psihofizičke bolesti radi kojih im je potrebna medicinska pomoć, prisiljava li ih neki izrabljivač na prošnju (ako su maloljetnici, to spada u kazneno djelo) ili ih netko praktički drži u ropstvu.

Iza svakog prosjaka stoji individualna priča, kojoj se može doskočiti ili ga spasiti prijavom policiji. Jer najvažniji i najhumaniji čin je maknuti ga s ulice, ne zbog odvratne ili uznemirujuće slike za prolaznike, već da se pomoglo tom čovjeku u nevolji. Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da siromaštvo nije izbor pojedinca, već društva pa zato društvo treba i preuzeti brigu o njima.

I ovaj izdvojen slučaj prosjačenja, kao vrh ledene piramide, otkriva da Hrvatska sve manje funkcionira kao socijalna država. Ne može osigurati pristojan život penzionerima, niti mladim obiteljima stalan dobro plaćen posao od kojeg mogu živjeti opušteno do kraja mjeseca, a ne preživljavati. Umjesto toga nude im se neke populističke demografske mjere. No, kad zakaže socijalna država, jedini je spas ljudska solidarnost, ili kako je rekao papa Franjo: "Da bismo izišli iz sadašnje krize bolji, trebamo izići zajedno i to pobuđujući solidarnost koja očituje mnogo više od ponekog, rijetkog velikodušnog djela, što zahtijeva novi mentalitet koji razmišlja u smislu zajedništva, prednosti života svih ljudi u odnosu na prisvajanje materijalnih dobara od strane samo nekih."

Povezane vijesti

• Uhićenja u BiH i Francuskoj: Od prosječenja zaradili dva milijuna
• Siromaštvo u Njemačkoj i dalje na visokoj razini
• Mladi izlazak iz siromaštva vide u obrazovanju i odlasku u inozemstvo