Ima li što teže nego govoriti u rodnom selu. Iako se to nisu usudili ni puno pametniji i štabeliji od mene, ipak sam se prije šest, sedam godina dao nagovoriti od organizatora Festivala na dragom kamenu, moga prijatelja Livija Bolkovića i njegove supruge Edite. Stoga, moja sudjelovanja na Festivalu nisam zamislio kao predavanja, već kao susrete s onima koje zanima rakljanska povijest i s kojima ću podijeliti svoja saznanja o bogatoj i uglavnom neistraženoj povijesti ovog područja.

Trudim se to prenijeti na ležeran i razumljiv način, prilagođen ambijentu i toploj kolovoškoj večeri pa primjećujem da iz godine u godinu u Grubića korat dolazi sve više Rakljana. Kada govorim o rakljanskoj povijesti, pokušavam pronaći poveznice između događaja iz prošlosti i onih događaja i osoba koji su do danas ostali zabilježeni u memoriji Rakljana. Drago mi je da teme o kojima govorim često budu nadopunjene komentarima i spoznajama onih Rakljana kojima su još uvijek u sjećanju događaji i osobe koje spominjem.

Ove sam se godine sedmi put za redom odazvao pozivu na Festival, a naslov teme je bio "Rakljanske vizure nekad i danas". Za naslovnu ilustraciju odabrao sam fotografiju iz 1954. na kojoj je prikazana Rakljanka koja nosi svoje teško brime uz porušenu i devastiranu kapelicu. Uz kapelicu ispred koje se nekad molilo za kišu kad su bile velike suše? Zasigurno bi i danas, u još sušnijim vremenima pokoja molitva ispred kapelice bila od pomoći, a slika porušene i devastirane kapelice govori o tom vremenu više od bilo kojih riječi.

Kroz prikaz fotografija Raklja od kojih su neke snimljene i prije više od stotinu godina, bilo je moguće prisjetiti se Raklja u kojem su živjeli naši djedovi i pradjedovi. Oni nešto mlađi Rakljani, na fotografijama snimljenima prije pedesetak godina, mogli su se prisjetiti kako je Rakalj izgledao u doba njihova djetinjstva ili mladosti.

Na tim fotografijama još uvijek se mogu vidjeti skromne kamene kuće okružene štalama i lončarskim pećima, obrađenim njivama i vinogradima, mogu se raspoznati naši bake i djedovi kako dovode blago na pojilo na Lokvicu, kako gone ovce, vidimo ih na voziću s govedima, kako se na tovaru vraćaju s brentama vode? Na vizurama iznad padina Raškog zaljeva gotovo da se može osjetiti miris kadulje i smilja.

Na današnjim fotografijama, snimljenima na tim istim mjestima, vide se apartmani, vile s bazenima, parkirani skupocjeni automobili? Usporedbom tih fotografija s današnjim vizurama svatko može prosuditi koliko se Rakalj izmijenio od njihovog doživljaja mjesta. A možda i potaknuti na razmišljanje da li će i potomci onih koje vidimo na starim fotografijama, koji žive u vremenu nezaustavljivog turističkog konzumerizma koji nepovratno briše povijesne, etničke, tradicijske, kulturološke? datosti, uspjeti opstati na prostorima "di se Raški zaliv sa Kvarnerom spaja".

Povezane vijesti

• Rakalj: Prekrasni vidici, tihe uvale i slikoviti prizori
• Kamo za vikend: Stari Rakalj
• Sutra otvorenje Staze Stjepana Hausera