Ne planiram se od ovoga bogatiti već sretno živjeti, iskreno nam pred kraj razgovora kaže Gordan Pejković, ekonomist koji se usred korona krize odlučio baviti poljoprivredom, preciznije bobičastim voćem - malinama, kupinama, borovnicama, smokvama. Nalazimo ga u Marčani, na parceli od 3,5 hektara. Kupio ju je preko oglasnika. Parcela je bila zapuštena, obrasla, valjalo ju je dovesti u red. Sve se to događalo prije samo godinu dana. Investicija je bila velika. Pejković i njegov punac Čedo Mandić, obojica iz Pule, u tom su kratkom periodu napravili čudo - ogradili veliku parcelu, doveli struju, pronašli vodu na čak 200 metara dubine, podignuli nasad iz kojeg već beru prve plodove, izvanredne istarske maline, iznad nasada postavili protugradnu mrežu, sa strane protuinsektnu, koja štiti i od ptica… I sve vlastitim rukama. U tome su, žele to istaknuti, imali podršku službi Općine Marčana, ali i pomoć susjeda.

Pomogla mu korona

Pejković je krenuo iz nule, s nikakvim iskustvom u poljoprivredi. Puncu je, doduše, pomagao na drugoj parceli, ali sporadično, vikendaški. A sada već cilja visoko. I ima dobar razlog za to. Ovogodišnji urod je zasad odličan, iznad svih njegovih očekivanja. Parcela još nije u punom pogonu. Ipak je riječ o hektarima. Zasad se na četvrtini nalazi nasad. I to je već ogromno, veće od nogometnog igrališta. Naime, mrežama je natkriveno čak osam tisuća četvornih metara, nasad je dugačak više od 130 i širok 60-ak metara. Kad bude u punom urodu, gruba je procjena da bi se u njemu moglo ubrati oko 10 tona malina godišnje.

Čedo Mandić pomaže svom zetu (Snimio Milivoj Mijošek)

Pejković priznaje da na početku nije znao što će saditi.

- Imali smo različite ideje. Maslinu možeš uvijek posaditi, ali maslinarstvo mi nije bilo izazovno, njime se već bavi puno ljudi i bio bih jedan od mnogih. Nisam vidio nikakvu dodatnu vrijednost koju bih ja mogao donijeti u maslinarstvo, jer tu ima puno profesionalnijih ljudi. Neki su mi sugerirali vinogradarstvo, vinarstvo, ali ni time nisam bio oduševljen. Da se razumijemo, obožavam popiti dobru čašu vina, ali ne vidim sebe u tome. I onda sam se sjetio malina, kaže.

No, nisu mu maline pale na pamet iz vedra neba. Njegov punac već desetak godina sadi, odnosno bolje reći ima maline. Naime, prije desetljeća je dobio dvadesetak sadnica malina od prijatelja, koje su se kasnije toliko proširile da ih je počeo prodavati na eko-tržnicama.

- Kako je imao viškove, počeo je prodavati na tržnicama. Vidjeli smo da to ide, da se ljudima svidio taj okus i miris, i pala je ideja…, kaže Pejković.

Mandić ima hektar zemljišta u Radeki Polju gdje je zasadio smokve, masline i maline. Imao je OPG Mandić, koji je sada, udružen sa svojim zetom, preimenovao u OPG Istarske bobe. Nekada je radio u Tvornici stakla, kasnije imao privatnu firmu. "Nakon odlaska u mirovinu tražio sam tisuću kvadrata zemlje gdje bih mogao otići vikendom ispeći roštilj. Ispalo je da sam na kraju uzeo hektar, pa zasadio jedan red maslina, čisto da se imam čime baviti. Druge godine sam zasadio još jedan red, pa su na red došle i voćke, a onda sam doveo vodu, struju… Sada imam 90-ak maslina, sto smokava, maline. No, do ovoga je sve bio hobi, sada je već lagani presing. Ali zadovoljstvo je vidjeti što smo napravili", priča Mandić.

Maline se svakodnevno beru (Snimio Milivoj Mijošek)

Pitamo Pejkovića kako je završio u poljoprivredi.

- Radio sam u financijama, no s tim sam poslom završio baš kad je počinjala korona. Planirao sam uzeti godinu dana odmora. U tom sam periodu na dnevnoj bazi sa sinom počeo odlaziti na didovu (tako zove punca, op. n.) parcelu. Mislio sam, bolje da smo na otvorenom nego u kući. Sve mi se više sviđalo raditi u kampanji pa sam počeo tražiti neku zemlju za sebe, da mi bude za hobi, da osjetim kako je to raditi na zemlji, priča Pejković.

U planu i prerada

Ubrzo je na eko-tržnicama, gdje je odlazio s Mandićem prodavati njegove maline, uvidio da je potražnja za tim bobičastim voćem veća od onoga što su do tada mogli proizvesti.

- Malo smo istraživali, proučavali tehnologiju proizvodnje i zaključili da je to pravi izbor. Ne radim ovo da bih zaradio novac, već da bih uživao u životu. Da sam htio zarađivati, ostao bih u financijama. Treba raditi ono što voliš i ljudima oko sebe donositi dobru energiju. To je ta priča zašto sam se odlučio za maline, kaže Pejković.

Na Mandićevoj su parceli još od 2012. u ekološkom uzgoju. U novom nasadu su tek počeli s proizvodnjom i planiraju pribaviti ekološki certifikat, ali postoji prelazni rok od tri godine. "Mi se ponašamo kao ekološki proizvođač, ali ne možemo dobiti certifikat prije tog perioda. U svakom slučaju želimo imati vrhunski proizvod", ističe.

Borovnice i maline OPG-a Istarske bobe (Snimio Milivoj Mijošek)

Zasad istarske maline plasiraju uglavnom direktnom prodajom, ljudima koji vole domaće proizvode, ekološke, a u budućnosti planiraju dospjeti u trgovine, restorane, hotele, tržnice diljem Istre. "Želimo ljudima koji ovdje žive, ali i turistima ponuditi još jedan novi doživljaj u Istri."

Na pitanje koliko je zahtjevan uzgoj malina, Pejković odgovara je to, po intenzitetu uloženog rada po jedinici površine, jedan od najzahtjevnijih poljoprivrednih proizvoda.

- Treba se jako puno angažirati oko rasta biljke, ima puno orezivanja, praćenja da se biljka lijepo formira. Branje je ručno. Postoje strojne metode branja, ali ono što smo do sada uspjeli vidjeti - strojevi dosta oštećuju plod. Jednom kad se posadi, ona traje do 20 godina, ali iz godine u godinu izbacuje nove mladice, koje moraš stalno kontrolirati što ćeš pustiti, a što rezati. Malina se u prvoj godini diže, u drugoj godini daje puni rod i onda režeš granu te se ona ponovno obnavlja iz korijena. Korijen je 20-godišnji, a stabljika je dvogodišnja, napominje Pejković.

Mandić, pak, dodaje da svakih 20-ak dana valja orezivati dijelove biljke koje bi mogle smetati urodu. "Nas dvojica smo se našli u tome, mi rad volimo. Ako voliš taj posao, onda rad nije muka već zadovoljstvo", kaže.

Trenutno su najviše fokusirani na lokalne eko-tržnice, na njima najviše prodaju. "Tamo dolaze ljudi koji su svjesni ekološke proizvodnje, dobrog i zdravog načina življenja. Mi nismo trgovci i na eko-tržnice idemo da nas ljudi mogu upoznati, da mogu čuti našu priču, da mogu vidjeti tko to proizvodi. Naš glavni fokus je proizvodnja", ističe Pejković.

Maline se svakodnevno beru (Snimio Milivoj Mijošek)

Mandić nam otkriva da imaju u planu, kad jednog dana količina uroda bude prevelika za direktni plasman na tržište, krenuti i u preradu. A svi bi se njihovi planovi, kojih ne manjka, ako je suditi prema brzini kojim je ovaj dvojac ni iz čega stvorio ozbiljan nasad, mogli ubrzo i ostvariti. Valja ovdje istaknuti da su prve sadnice posadili tek polovicom travnja, a već ubiru respektabilnu količinu malina. Istina, u startu su kupili dvogodišnje sadnice, ali neovisno o tome - urod je odličan.

Sadnice iz Italije

- Do sada smo sve plasirali sami, ali kako smo vidjeli da ćemo imati viškove, na brzinu smo pronašli poslovne partnere koji su bili otvoreni za suradnju. Prvi s kojima smo počeli raditi je Lokalitet u Puli, te Duravit u čijim marketima se prodaju naše istarske maline. Kako budemo imali sve više robe, naravno da ćemo biti zainteresirani širiti taj lanac, i ne samo na Pulu. Zatečeni smo kako dobro ide proizvodnja s obzirom da smo praktički prije dva tjedna dobili prvi urod.

Sadnice su kupili u Italiji, i to tri sorte - od najranije do one najkasnije. One sve daju rod dva puta, ljeti i ujesen.

- Želimo maline imati kontinuirano od konca svibnja do konca listopada. To je zanimljivo i zbog turističke sezone jer ne možete doći nekom hotelijeru ili ugostitelju i reći mu da imate robe za dva tjedna. Oni moraju znati da imaju partnera koji prati njihove potrebe, pojašnjava Pejković.

Maline su jako osjetljivo voće, do krajnjeg potrošača moraju doći vrlo brzo nakon branja, inače propadaju. Ako ih se čuva na nula stupnjeva Celzija, na temperaturi na kojoj se neće zamrznuti, mogu potrajati šest do deset dana. Pitamo Pejkovića jesu li razmišljali o smrznutim malinama koje bi mogli plasirati na tržište čitave godine.

- Sa zaleđenom bismo malinom izgubili konkurentsku prednost. I dalje bismo mogli reći da imamo istarske maline iz ekološkog uzgoja, ali tu ne bismo bili ni po čemu posebni. Planiramo imati hladnjaču koja će održavati svježu tu konzumnu malinu, a dio prerađivati u sokove, sirupe, džemove… Već imamo ideju gdje bismo na parceli gradili te gospodarske objekte, pojašnjava.

Najveći je trošak u proizvodnji - berba (Snimio Milivoj Mijošek)

Od devet postojećih redova malina, berba je dosad odrađena tek u tri. "Moramo sada malo stati loptu. Vidimo da nam je proizvodnja veća od onoga što smo očekivali pa treba raditi na prodaji. Kada budemo vidjeli na koji način će to ići s poslovnim partnerima, onda možemo odlučivati koja sorta nam najviše paše i koja količina proizvoda je optimalna. Možda nam bude pasalo i više borovnica ili kupina. Definitivno je vizija da cijela parcela jednog dana bude u pogonu, odnosno da bude pokrivena s bobičastim voćem. U budućnosti planiramo saditi i jagode, koje također spadaju u bobičasto voće. U Radeki Polju imamo nasad smokava koje su isto bobičasto voće. Želimo da nas tržište prepozna kao mjesto u Istri gdje se proizvodi kvalitetno bobičasto voće", kaže Pejković.

U nasadu zatječemo beračice. Jedna od njih je i Gordanova kćer te još dvije njene kolegice. "Kćer je rekla da želi raditi ovo ljeto. Pitao sam je hoće li doći kod nas brati to malo uroda što bude. Kako to na kraju i nije ispalo malo, pitao sam je poznaje li ona još nekoga tko bi htio nešto zaraditi ljeti. Njima dobro jer si lijepo zarade, a nama trebaju vrijedne ruke."

Ne praštaju

Zanimljiva je konstatacija Pejkovića da je najveći trošak u proizvodnji sama berba, odnosno radna snaga.

- Naravno, tu su i jako velika početna ulaganja. Nismo imali vlastitu zemlju, sadnice nisu jeftine, infrastruktura košta, oprema… Ekonomist sam kojem ne smeta da zaradi, ali u ovo nisam išao radi povrata sredstava i zarade, već zato da budem zadovoljan i sretan, koliko god to zvučalo bleferski. Meni je poslovni plan da ovaj nasad pokriva prethodne troškove, sve preko toga je super, a moj pravi povrat sredstava je da vidim da sam sretan s onim što radim i da mi je dobar film u glavi. Ljudi pričaju da s malinama možeš u tri godine vratiti uloženo. Možda, ali ne gledaju koliko je posla i rizika iza toga i koliko je tu stvarno troškova. U ovo treba uložiti jako puno energije. Valja biti svjestan da je i malina podložna bolestima, nametnicima, štetnicima. Ako nasad bude izdržavao sam sebe, odlično, sve preko toga je bonus, kaže Pejković.

S poslom startaju u šest ujutro. Maline ne praštaju - ako ih se ne pobere taj dan kad su zrele, one će otpasti sa stabljike i propasti. Svakodnevno stoga nude svježe istarske maline, koje se mogu kupiti na eko-tržnici, njihovoj parceli, ali i u skladištu kod Osnovne škole Vidikovac u Puli.

Povezane vijesti

• NEVIA I DINO LONGO: Uzgoj biljaka je nešto iskonsko u čovjeku
• MARČANA KAO TOSKANA: Istarske bobe oduševljavaju svakoga tko ih je probao. Pogledajte kako je u golemom stakleniku nedaleko Pule
• Ličke borovnice "pokorile" su Kastav i okolicu