U SURADNJI S PRIRODOM
NEVIA I DINO LONGO: Uzgoj biljaka je nešto iskonsko u čovjeku
Izvor ljubavi prema uzgoju biljaka temelji se na staničnoj memoriji. To je iskonsko u čovjeku. To je borba za preživljavanje. Proizvodiš hranu i na tome gradiš osjećaj vlastite vrijednosti i odgovornosti prema zajednici u kojoj živiš, kaže Nevia Longo
Nevia i Dino Longo izgradili su dugovječnu bračnu vezu na zajedničkoj ljubavi prema biljnom svijetu i poljoprivredi. Taj vanjski, opipljivi, konkretni dio obiteljske zajednice doslovce fascinira. Razgledavam prelijepi rasadnik Longo smješten na rovinjskom području koji se od pamtivijeka zove Madonna del Campo što potvrđuje i prastara ladanjska crkvica smještena korak do ulaza u proizvodni raj. Kako ga drugačije nazvati kad je sve skladno uređeno, čisto, racionalno postavljeno jer je priroda oblikovana, shodno tradiciji i stečenim radnim navikama s debelom povijesnom sedimentacijom. U rasadniku vladaju tišina i mir koji su odraz radne atmosfere, ugođaj je poseban jer te ne isključuje već uključuje razumom i emocijama. Dino i Nevia rade svaki dan, od jutra do mraka 12 mjeseci u godini, poštujući sezonu i ritam prirode. Uz njih su i četiri mlada zaposlena radnika. Nevia objašnjava izvor ljubavi prema biljkama i poljoprivredi i kaže da se ona temelji na "staničnoj memoriji".
- To je iskonsko u čovjeku, to je borba za preživljavanje, proizvodiš hranu i na tome gradiš osjećaj vlastite vrijednosti i odgovornosti prema zajednici u kojoj živiš.
Misao je jednostavna, ali upečatljiva. Oblikuješ prirodu da bi živio i preživio. Crpiš snagu iz zemlje i iz fundusa radne tradicije generacija poljoprivrednika - seljaka rovinjskih i istarskih. Rovinjski agrar počiva na dubokoj povijesnoj sedimentaciji, daleko dubljoj od škrte zemlje. Rovinježi su od pamtivijeka vrsni vrtlari i vinogradari. Još 1888. godine na poljima je raslo više od 300.000 maslina. Da bi se bolje shvatila radna filozofija te obitelji koja je izgradila jedan od najkvalitetnijih rasadnika na istarskom području treba s dužnim poštovanjem progovoriti o njihovim korijenima.
Rovinjski težaci
Dino Longo pripada jednoj od uglednijih rovinjskih poljoprivrednih obitelji u gradu u kojemu su u istoj ulici živjeli seljaci, ribari i mornari. Urbana određenost seljaka konstanta je mediteranske civilizacije. Na kraju radnog dana na polju seljak se vraća svom domu u gradu. Tek se rijetko ljeti zadržava u kućici izgrađenoj na imanju. Tako su Dinovi preci živjeli u ulici koja se nekad zvala Drio Spirito Santo a danas Pazinska, da bi se nakon 1945. preselili u susjednu dužu i širu ulicu De Amicis koja se nekad zvala San Giovanni i diže se do franjevačke crkve i samostana. Obitelj Longo je proizvodila vino, rovinjsku malvaziju u vinogradima u predjelima Calchiera, Pusesa, Valtignana i naposljetku u Madonna del campo gdje se danas nalazi rasadnik na ukupnoj površini od šest hektara.
- Kada je otac umro počeo sam vaditi lozu, trebalo mi je tri godine da očistim 140 reda loze na više od šest hektara. Odlučio sam se na taj korak jer, iako sam volio polje, nisam se nikad sljubio s lozom i proizvodnjom vina. Ja sam od najranije mladosti bio sklon vrtlarstvu, jednostavno volio sam sadnju povrća i tako već u vrijeme kad je otac obrađivao vinograde ja sam proizvodio povrće i voće. S Neviom sam izgradio ono što sam oduvijek volio, kaže Dino.
Nevia je rođena u Rovinju ali njezini preci su porijeklom iz Gračišća. "Moje je prezime Zajc. Pradjed je bio postolar rodom iz Kočevja na jugoistoku Slovenije. S vozićem išao je od sela do sela popravljati cipele i tako jednog dana stigao je do sela prabake u Gračaškom Katunu, upoznao mladu i sišao sa vozića. Odrasla sam u obitelj u kojoj je rad predstavljao najvišu vrijednost. Moja je baka govorila: "Ne pleše lipa suknjica već sitna guzica." Studirala sam agronomiju u Zagrebu gdje sam diplomirala a tokom studija sam uvijek radila i tako samofinancirala studije”, priča Nevia koja govori smireno, birajući svaku riječ, jednostavno ali vrlo odlučno.
Biljke uče strpljenju
- Naš je posao uzvišeni jer mi proizvodimo temelje prehrambenog lanca pa nitko nema veću odgovornost, kaže mi dok me gleda kako zapisujem njezine misli pa sa smiješkom dodaje: "Da nema nas ne bi ti moga ni pisat”. Upravo tako, prihvaćam. "Osjećaj odgovornosti prema biljnom svijetu iz kojega crpimo hranu i još puno toga (veći dio ljepote koja nas okružuje) jednoznačan je s odgovornošću prema samom sebi i zajednici u kojoj si smješten. Svatko od nas je rođen da bi ugradio dio sebe u taj svijet, da pomaže drugima, da bi poboljšao okolinu, ambijent i ljude u njemu, nastavlja Nevia. Kaže da rad sa biljnim svijetom podučava ljudsko biće na strpljivost, jer ništa se ne dogodi u trenu, priroda nije dućan u koji uđeš i kupiš sve što ti treba ne razmišljajući o vremenu pripreme terena, sadnje i njegovanje svake pojedine biljke. U našem poslu nema brzine, sve ima svoje vrijeme. Tek kad si zadovoljio sve potrebe biljke možeš računati na dobit, a i to je neizvjesno, jer dogodi se suša, tuča, navala divljih životinja i u tren trud se izjalovi. Zato su naši seljaci ispunjeni visokom tolerancijom, to je usađeno u genima težaka, govori Nevia.
Na kratko sam s njima dijelio vrućinu plastenika gdje se pripremaju sadnice maslina. Pitam Dina kako se radilo u kolovozu, a on kaže da su radili na temperaturi od oko 50 stupnjeva ali naviknuti su. Danas svi kukaju, ili im je prehladno ili pretoplo, ja na to ne obraćam pažnju, kaže. Maslinove sadnice dio su poslovanja rasadnika koji nudi gotovo sve od sezonskog povrća i voća, do cvijeća, ukrasnog grmlja i stabala, sve vrste mediteranskog bilja poput smilja, lavande ili ružmarina. Rasadnik posluje s oko četiri do pet milijuna sadnica, a uz to raspolaže i s prostranom agrarijom. Zatekli smo ih kako čiste sadnice maslina raznih istarskih sorti.
- To su jednogodišnje sadnice, u godinu dana svaka prolazi kroz naše ruke po dvadeset puta. To je težak i neprofitabilan posao ali mi ustrajemo jer hoćemo pridonijeti održavanju istarskih autohtonih sorti. Imamo dobru suradnju sa maslinarima iz Dalmatinske zagore, iz Imotske krajine. Oni hoće istarske sorte jer su otporne na hladnoću. No, to nam ne donosi profit jer su materijalni troškovi i uloženi rad previsoki. U biti proizvodnju maslina financiramo drugim profitabilnijim djelatnostima, objašnjavaju Nevia i Dino.
Imaju reputaciju
Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća Dino i Nevia bili su veliki proizvođači povrća i voća. Proizvodili su više od 50 vagona povrća godišnje.
- Napustili smo tu proizvodnju prije deset ili trinaest godina nakon pojave velikih trgovačkih centara koji dobrim djelom prodaju uvozno povrće i voće. S njima nisi bio nikad siguran, trgovački lanci sad bi ti uzeli proizvod, a dan kasnije okrenuli bi ti leđa. To nam je bilo ispod časti pa smo odlučili sve promijeniti i tako je nastao rasadnik. Danas s ponosom možemo reći da smo stekli veliku reputaciju. Ljudi znaju da će kod nas naći zdravo i provjereno bilje, sadnicu, znaju da mogu računati na naše savjete i pomoć, cilj nije tek prodati već preko prodaje educirati.
- Danas raste broj turista koji nas posjećuju, dolaze kamperi kupiti cvijeće, ljekovito bilje, ukrasno grmlje i prije odlaska, odnose u svoj kraj naše sadnice. Meni je poseban gušt prodati maslinovu sadnicu gostu koji dolazi s juga Italije, to me ispunjava ponosom i zadovoljstvom, objašnjava Nevia.
Sve više umirovljenika uzgaja povrće
Među kupcima raste broj umirovljenika koji dolaze po sadnice povrća ili voća kako bi si uredili mali vrt. Pitam ih zašto se to događa, kako to tumače?
- To nema veze s malim mirovinama. Oni to ne rade zbog uštede već zbog toga što im se u starosti vratila ona stanična memorija o kojoj sam govorila. U biti sadnjom i njegovanjem biljke oni griju osjećaj vlastite vrijednosti. Umirovljenjem čovjek biva isključen iz radnog toka i to se teško podnosi. Odnos s biljkom je zdrava i korisna terapijska metoda. Uz to oni radom u vrtu prenose svoja znanja unucima, mlađem naraštaju što je hvalevrijedno, objašnjava Nevia. (Napisao i snimio Elio VELAN)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
