PAZIN
Otac Drago, sin Ivica i kćer Anamaria Ružić: "Kad je vrijeme promjenjivo, onda je naš posao dosta stresan, JER MNOGO TOGA OVISI O PODACIMA KOJE ŠALJEMO"
Ivica, Drago i Anamaria Ružić u meteorološkoj postaji u Pazinu
Ja sam bio prvi, pa sam kriv da su i moja djeca sada ovdje, kaže Drago Ružić * Drukčije nije ni moglo biti kad smo od malih nogu svakodnevno bili ovdje u postaji, priznaje Anamaria Ružić
"Vidjeli smo vatru Sv. Elma, odnosno kuglastu munju kako prolazi između kuća", rekli su mi Ivica i Anamaria Ružić. Ivica dodaje da je jednom vidio svoju okomitu sjenu u magli, na što njegov otac Drago Ružić dodaje da je tu rijetku pojavu viđao jako često kad bi išao u večernja mjerenja. - Danas kad sam u penziji još uvijek sanjam meteorološke izvještaje, kaže Drago Ružić, a njegova kćer Anamaria kaže da je imala noćne more da kasni sa slanjem izvještaja i da joj je zato nemoguće zakasniti na posao.
- Na televiziji gledam sve o uraganima i tornadima, ali nemam ni najmanju želju doživjeti nešto takvo, govori pak Drago Ružić. - Jednom je grom presjekao drvo petnaestak metara od postaje, a sve igračke u kući koje rade na baterije počele su poskakivati, prisjeća se također ovaj pazinski meteorološki tehničar, koga su u odabiru zanimanja slijedila i njegova djeca, sin Ivica i kći Anamaria, na što ona kaže: - Drukčije nije ni moglo biti kad smo od malih nogu svakodnevno bili ovdje u postaji.
Četiri desetljeća
U meteorološkoj postaji pokraj pazinske željezničke stanice, koja je danas radno mjesto Anamarie Ružić razgovaram s ovom jedinstvenom obitelji čiji su skoro svi članovi odabrali isti životni poziv, iako nije svačiji početak bio jednak. Otac Drago Ružić je početkom 1970-ih u rodnom Pazinu nakon završene tekstilne škole radio kao konobar, a u njegov lokal je tada često dolazio tadašnji pazinski meteorolog Krešo Santini. - Sjećam se da je stalno kukao da tko će ga zamijeniti kad ode u penziju. Jednom sam ga pitao što treba za taj posao. Rekao mi je da je dovoljna bilo koja tehnička škola, a budući da sam ja završio tekstilnu, zainteresirao sam se pa me pozvao u stanicu i nakon ispitivanja procijenio da sam dobar kandidat. Javio je pretpostavljenima u Zagreb, oni su potvrdili njegov izbor, i zatim sam nakon kraće prakse u Rijeci, Splitu i Zavižanu 1975. godine preuzeo postaju u Pazinu.
- Čim se to dogodilo, Krešo je odjurio u penziju, prisjeća se Drago Ružić svojih početaka u meteorologiji. - Ja sam bio prvi, pa sam kriv da su i moja djeca sada ovdje, dodat će također, a profesionalni ulazak u ovaj posao za sina Ivicu dogodio se nakon jednog "incidenta". Naime, prisjeća se Drago Ružić, tadašnji direktor Državnog hidrometeorološkog zavoda Tomislav Vučetić imao je običaj često obilaziti teren i nenajavljeno iznenaditi svoje ljude na poslu, dolazeći u zadnjim minutama radnog vremena. - Tako je jednog dana došao u Pazin i u postaji zatekao jedanaestogodišnjeg Ivicu, tada učenika prvog razreda srednje škole, kako ispunjava meteorološki izvještaj, no nije se naljutio, već se jako zainteresirao kako netko tako mlad može vladati svim tim stručnim pojmovima, kaže Drago. Zahvaljujući tom nenadanom posjetu direktora DHMZ-a Ivica je u nastavku srednjoškolskog školovanja često mijenjao djelatnike pazinske meteorološke postaje dok su bili na bolovanju ili godišnjem odmoru, da bi ga 1998. godine pozvali da dođe raditi u Zrakoplovnu meteorološku službu pri Kontroli leta Zračne luke Pula.
Jedina "školovana"
Anamaria Ružić je u obitelji jedina "regularno" školovana meteorološka tehničarka: završila je jedinu takvu školu u Hrvatskoj, odnosno smjer meteorologije pri Šumarsko-drvodjeljskoj školi u Karlovcu. Odmah nakon mature počela je zamjenjivati kolege na bolovanju ili godišnjem, a nakon položenog državnog ispita u Zagrebu dobila je stalan posao na Meteorološkoj postaji u Pazinu. Njen otac Drago u mirovinu je otišao 2017. godine, tako da sada oboje njegove djece na radnim mjestima meteoroloških tehničara, iako kod različitih poslodavaca, nastavlja obiteljsku tradiciju.
Hoće li, zanimam se, ta tradicija preći i na treće koljeno? Anamaria odgovara kako za to ima velike šanse, jer njezin nećak pokazuje veliko zanimanje za meteorologiju, kao i ona od dana kada je, baš tu u pazinskoj meteorološkoj postaji, prohodala.
Osim ureda s računalnom opremom u kojemu piše izvještaje te posebne prostorije s barometrom i barografom, radno mjesto Anamarie Ružić je i ograđeni prostor na otvorenom u kojemu je raspoređeno desetak meteoroloških uređaja. Na tlu su nanizani termometri kojima se mjeri temperatura pet centimetara iznad tla, te na dubini od dva, pet, deset, dvadeset, trideset i pedeset centimetara te jedan metar.
Obližnji ombrograf mjeri količinu padalina, a pokraj njega je i obični kišomjer. Omanja bijela kvadratna ploča na metalnom stupu nije prazno postolje nekog privremeno skinutog uređaja već je to tučomjer, koji funkcionira tako što zrna tuče ostavljaju trag na osjetljivoj podlozi, pa se mjerenjem gustoće otisaka izračunava njen intenzitet. U povišenom ormariću s drvenim griljama smješteni su tzv. suhi, mokri, maksimalni i minimalni termometar, te higrograf koji mjeri vlagu u zraku, a vitalni dio ovog uređaja je vlat prirodne, nefarbane i ničim tretirane ženske kose. Na posebnom postolju je heliograf, uređaj koji mjeri broj sunčanih sati, a oni se bilježe na papirnatoj traci koju sunčeva zraka progorijeva lomeći se kroz podeblju leću. Veliki limeni bazen zove se isparitelj i njime se od proljeća do jeseni mjeri dnevno isparavanje vode stajaćice i temperatura vode u bazenu. Na najvišem stupu u ograđenom prostoru postaje je anemometar koji mjeri smjer i jačinu vjetra. Po potrebi se još koristi i daska za mjerenje količine snijega.
Što sa svim tim napravama treba raditi dežurni meteorološki tehničar? Anamaria Ružić kaže da njezin radni dan započinje u 6.35 sati kada obavlja prva osmatranja, podatke unosi u dnevnik, zatim ih prepisuje u kompjuter koji podatke pretvara u tzv. synop šifru, koja se zatim internetom šalje u Državni hidrometeorološki zavod. I tako svakog sata do 14 sati. Nakon popodnevne pauze, novi se podaci šalju u 19, 20 i 21 sat. Ritmovi mjerenja pojedinih veličina nisu isti: svakog sata mjere se i šalju podaci o oborinama, maksimalnoj i minimalnoj temperaturi; podaci o isparavanju i temperaturi tla šalju se triput dnevno, a bilježiti treba i opažanja o vidljivosti, naoblaci, te meteorološkim pojavama poput kiše, magle, jakog vjetra, grmljavine, pa i rijetkih pojava kao što je irizacija odnosno jutarnje ili večernje nebesko rumenilo.
Neki su od mjernih instrumenata spojeni i na računala pa se s njih podaci automatski očitavaju i šalju u Zagreb svaki sat. Posao meteorološkog tehničara je i da jednom tjedno mijenja mjerne vrpce na instrumentima, skida i obrađuje s njih podatke, te da zbirne podatke jednom mjesečno šalje u Zagreb internetom, a originalne vrpce sa zapisima poštom. Njezin brat Ivica na svom radnom mjestu u Puli radi više-manje sličan posao, ali s malo jačom opremom i s većim naglaskom na neke specifične parametre, ponajviše na temperaturu, tlak, vlagu, smjer i jačinu vjetra, vidljivost, visinu i količinu naoblake. Većina opreme u pulskoj Zračnoj luci je digitalizirana, a podaci se obrađuju i šalju kontroli leta, u svjetsku razmjenu te pilotima koji te podatke trebaju, svakih pola sata, po potrebi i češće.
Prednost u pošti
- Prije trideset godina međutim u poslu meteoroloških tehničara nije bilo kompjutera, prisjeća se Drago Ružić. Iako je još 1977. godine na potrebe obrade podataka nabavljen kompjuter "velik kao nekakav sanduk", izvještaji su se pet puta dnevno slali telefonski, nakon što bi se po očitavanju svi ručno unosili i obrađivali, te pretvarali u synop šifre. - Još ranije, šezdesetih godina, u postaji nije bilo telefona pa se išlo u poštu radi telefonskog slanja podataka u Zagreb, i kad bi meteorolog došao u poštu, imao je prednost pred svima koji su čekali, dodaje Drago Ružić, rezimirajući da je u vrijeme njegovih početaka mjerenja i očitavanja bilo manje nego danas, ali je fizički posao bio veći, jer se sve unosilo i obrađivalo ručno.
- Kad je vrijeme promjenjivo, onda je naš posao dosta stresan jer mnogo toga ovisi o podacima koje šaljemo, zato mi je najdraže kad je vrijeme stabilno, kaže Ivica Ružić, a i Anamaria voli kad je vrijeme mirno jer tada može, između termina za obavezna mjerenja, mirno čitati neku knjigu. - Da, zna ponekad biti dosadno", glasno Drago Ružić kaže što možda i njegova djeca misle, ali vidi se da svo troje izuzetno vole ovaj posao, ili kako bi rekla Anamaria: - To nam je u genima. Tu od svog prvog dana nikad mi nije padalo na pamet ništa drugo. (Davor ŠIŠOVIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
