Sve dok u jednom mandatu nije dospio u širu javnost kao predsjednik rovinjskog HDZ-a i gradski vijećnik, malo je tko iz Rovinja i Istre znao da je prošlog tjedna preminuli Sergio Rabar bio pričuvni general Hrvatske vojske. I to jedini iz Istarske i Primorsko-goranske županije. Čin je dobio 2003. godine kao prvi Istrijan koji je poveo jednu ratnu postrojbu u Liku i tamo izborio pobjede na ratištu. Dodjelom ovog čina ispravljena je nepravda prema Istri koja je imala najveći odaziv na mobilizaciju, ali su njeni časnici zaobilaženi prilikom unaprjeđenja.

Rođen 1948., Rabar je 1970. s odličnim uspjehom završio Vojnu akademiju u Beogradu. Iako je u svojoj specijalnosti u artiljeriji dodatno završio komandno-štapsku akademiju, u rangu magistra vojnih znanosti, svoju je službu dugo obavljao u malom slovenskom gradiću Črnomelju, vjerojatno s najdužim stažem zapovjednika artiljerijske baterije.

Bio bi zacijelo tamo i ostao da mu otac invalid NOB-a nije išao u Beograd tražiti prekomandu u Pulu da bi mu mogao pomagati u polju. Zamolba u prvi mah nije prihvaćena, rečeno mu je da JNA ne želi koncentrirati oficire blizu užeg zavičaja, ali je 1982. ipak prekomandiran, ali u Rijeku. Otvoren u komunikaciji, nije mogao preći preko sve očitije prevlasti srpskih oficira u vojsci pa je za kaznu prekomandiran u Delnice.

Odbio prekomandu

"Nakon smrti Tita bilo je očito da se pod krinkom bratstva i jedinstva stvara srpska vojska, koja će štititi interese samo jednog naroda i republike. Za radnog obilaska Srbije 1990. prvi put sam uživo vidio četnike, a po onome što sam čuo bilo je očito da će izbiti rat. Kada sam o tome otvoreno progovorio dobio sam premještaj u Uroševac, nakon čega sam prvi od svih napustio JNA, te se sa suprugom i dvoje djece praktički našao na ulici", govorio mi je Sergio Rabar prilikom jednog od brojnih razgovora.

Stjecajem okolnosti, za slučaj je preko suprugine obitelji iz Karlovca saznao tadašnji ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac, koji mu je povjerio posao šefa odjela za obrambene pripreme u riječkoj Policijskoj upravi. Do sredine 1991. u tamošnjoj je PU ustrojio dvije pričuvne bojne, a svaka policijska postaja imala je od jedne do dvije satnije s ukupno 2.200 obveznika. Uz ustrojavanje postrojbi Rabar je sa suradnicima pripremio plan obrane Policijske uprave za Primorsko-goransku županiju i posebno strateški važnu Rijeku.

Nakon napada JNA na Sloveniju, Rabar je ubrzano popunjavao redove pričuvnih postrojbi. Brzim tempom obuke od postojećih pričuvnih postrojbi formirana je 111. brigada Zbora narodne garde koja je sudjelovala u blokiranju vojarni u sjevernoj Hrvatskoj, nakon koje su se riječke postrojbe naoružale. Dobiveno je ne samo pješačko naoružanje, već i tenkovi, transporteri, minobacači, topovi i haubice. S novom opremom, pod vodstvom Sergija Rabara formirana je prva riječka brigada Hrvatske vojske.

"U Rijeci je u to vrijeme ostalo 500 do 600 vojnika JNA, u Puli još manje, pa nam od njih nije prijetila ugroza. Bilo je vidljivo da je JNA već otpisala ovaj dio Hrvatske, koncentriravši se na pravac Virovitica – Karlobag i presijecanje naše domovine. Krajem rujna 1991. brigada je pod mojim zapovjedništvom prebačena na završno uvježbavanje u zaleđu Novog Vinodolskog, a već 4. listopada krenuli smo u napad u Drenovom klancu. Nakon žestoke petodnevne bitke oslobodili smo više od 130 hektara okupiranog područja, pomakli liniju bojišnice za 15 kilometara, odblokirali Otočac i osigurali nesmetani prolaz na cestama između Zagreba i Karlovca do Senja i Dalmacije. Na žalost, u toj akciji su poginula četiri naša branitelja, među kojima je bio i mladi Kristijan Ladavac iz Pazina", kazivao mi je Rabar.

Naprasno umirovljen

Riječku brigadu je nakon ovog uspješne akcije čekale nove ratne zadaće u Posavini i Slavoniji. Sergio Rabar je imenovan načelnikom Stožera operativne grupe za Istru i Rijeku, pa je sudjelovao u formiranju istarskih brigada. Na toj dužnosti rukovodio je pripremama i borbenim djelovanjima na ličkoj bojišnici. Slijedeća akcije koje je vodio bile su e oslobađanje Ramljana i Čanka, snažnih uporišta srbočetnika, koji nikad više nisu povratili te strateške položaje. U naponu snage, godinu dana prije Oluje, Rabar je 1994. naprasno umirovljen.

"Za moje umirovljenje je prije mene saznao moj vozač. Razlog mi nije nikada priopćen, ali ga znam. Nisam se uklopio u tadašnji sustav. Bio sam za profesionalizaciju, a ne politizaciju vojske. Nisam se slagao ni s angažiranjem hrvatske vojske van granica Hrvatske. To je izgleda bilo previše, pa sam brzo završio među ratnim veteranima. Znao sam da se priprema Oluja, pa sam se sa brojnim dragovoljcima ponudio na raspolaganje, ali za to očito nije bilo potrebe, pa je moja vojna karijera definitivno zaključena“, prisjećao se Rabar.

Čin generala

Sergio Rabar se u mirovini posvetio radu u braniteljskim udrugama. Sa promjenom vlasti došao je i prijedlog za njegovo unaprjeđenje u brigadnog generala zbog izuzetnih zasluga u Domovinskom ratu. Čin jedinom generalu iz Istre proizašlim iz Domovinskog rata predao je tadašnji predsjednik Stipe Mesić.

"Najzadovoljniji sam što je dodjela ovog vojnog čina otklonila neke predrasude. U Hrvatskoj vojsci zapovjednici iz Istre su morali dokazivati svoje hrvatstvo. Nekima je bilo sumnjivo i moje "talijansko" ime. Mi, koji smo nakon početka ratnih djelovanja išli na ratišta preko Učke, bili smo sumnjivi i nekim Istrijanima, koji su govorili da to nije naš rat. Srećom, danas su se tenzije slegle, pa sve više ljudi trezvenije sagledava tadašnja burna događanja". zaključio je Sergio Rabar, koji je živio između Rijeke i rodnog Rovinja. Na obiteljskom imanju u Kokaletovici imao je maslinik i vinograd, i tu je u obiteljskom okruženju nalazio svoj mir.

Beskompromisan u ratu i miru

Sergio Rabar je pod lupu javnosti dospio kao predsjednik rovinjskog HDZ-a i u jednom mandatu vijećnik Gradskog vijeća. Upamćen je po svojim sukobima s IDS-ovom većinom u Gradskom vijeću, posebno oko, po njemu kao uvjerenom narodnjaku, pretjeranom forsiranju znakovlja i dvojezičnosti u Rovinju i Istarskoj županiji. Naglašavao je da nije protiv Talijana, s kojima je odgajan, ali da bi u Rovinju i Istri trebalo više ulagati u hrvatske kulturne institucije.

Imao je, međutim, i konstruktivnih prijedloga. Primjerice, tražio je da Grad Rovinj da mladim obiteljima terene na otplatu za izgradnju kuća po modelu koji se pokazao uspješnim u Balama i Viškovu. Za mlade obitelji lošijeg imovinskog stanja tražio je da se grade stanovi po modelu poticajne stambene izgradnje, iznajme im, a ako se obitelji odluče na otkup putem lizinga računaju i sredstva uplaćena kroz najamnine. Zauzimao se za davanje većih mogućnosti mladima Rovinjcima kako bi se u većem broju vraćali sa studija.

Predlagao je i da se potiču druge djelatnosti da Rovinj i njegovi građani ne budu ovisni samo o turizmu koji u izvanrednim situacijama može doći u teškoće, što se i dogodilo prilikom pandemije koronavirusa. Tražio je da se daju poticaju za otvaranje obrta i malih pogona te za profesionalno bavljenje poljoprivredom. Inzistirao je da se poštuje želja rovinjskog Udruženja veterana Domovinskog rata da se spomenik poginulim braniteljima podigne pokraj onoga palim antifašističkim borcima u Valdibori jer su se i jedni i dugi borili protiv fašizma.

"Otvoren sam, dolazim iz časne i poštene familije"

Prenosimo dio intervjua koji je tijekom svog vijećničkog mandata u lipnju 2019. dao Robertu Franku, glavnom uredniku Glasa Istre, na svom poljoprivrednom imanju u Kokaletovici.

- Skloni ste verbalnim incidentima, provocirate…

- To je moj stil. Jedna od ključnih razlika između njih i mene je u tome što su se oni ovdje rodili i nigdje nisu išli, žive samo u ovoj sredini i nemaju širinu. Ja sam pak živio u mnogo sredina, prilagođavao sam se, upoznao mnoge narode. Otvoren sam, a oni su isključivi. Dolazim iz časne i poštene familije. Otac mi je u Drugom svjetskom ratu izgubio ruku. Prije rata bio je kolon, najamni radnik na veleposjedu kod grofa Bemba u Balama. Tata se s Bembom sprijateljio i čak mu je bio predradnik. Odmah poslije rata Bemba su ubili jer je navodno bio fašist. To nije bila istina. Bio je protiv fašizma. Moj mi je tata sve rekao! Ubili su ga naši kojima je posudio pare kako mu ih ne bi vratili. Bembo je bio Talijan, pošten čovjek!

- Nažalost, u pozadini antifašizma i ovakve su se situacije događale. Bilo je zloupotreba.

- Da, ali ih i danas ima. Evo, Miletić i ovi iz IDS-a slave Dan antifašizma, koji je bio naravno dobra stvar, progresivan, pošten pokret, ali oni odmah počnu o ustašama. A nikako da uđu u suštinu problema - u Istri nije bilo ustaša! Što onda to potežu? Ako Miletić i njegovi kompanjoni žele govoriti o fašizmu u Istri, neka konačno kažu tko su bili fašisti u Istri?! U 90 posto slučaja to su bili pripadnici talijanskog naroda! Ali to se ovdje ne smije reći. Jer se onda, kao, convivenza uništava!

Povezane vijesti

• U prometnoj nesreći poginuo srbijanski pjevač narodne glazbe ŠABAN ŠAULIĆ
• PREMINUO GENERAL SERGIO RABAR, osnivač i prvi zapovjednik 111. brigade 
• UZ VOJNE POČASTI SAHRANJEN UMIROVLJENI BRIGADNI GENERAL SERGIO RABAR. Krstičević: Stavio se na raspolaganje Hrvatskoj u vremenima kada se nije znalo što će biti u nametnutom ratu