Odgoj za kulturu

Zima, hladni mjeseci, na ulicama nigdje nikoga, kulturna ponuda u našim gradovima i mjestima slaba, a i ono što se organizira, slabo posjećeno. Istina, ima i izuzetaka, dobro posjećenih manifestacija. S jedne strane dežurni kritičari se žale zašto se sva događanja svedu u tri, četiri mjeseca godišnje, a godina ima 12 mjeseci. Zašto se od lipnja do rujna, te ponovno u prosincu, održava toliko zbivanja, po nekoliko dnevno, pa i istovremeno, a onda slijedi višemjesečno gotovo pa zatišje. Rade li se manifestacije ljeti zbog turista, iz razloga što tada ima više ljudi, da budu sastavni dio turističke ponude, iz razloga što su dani duži i što nitko ne ide rano spavati i što je nakon mora lijepo otići đir do centra i nešto pogledati, odslušati, jer ljudi koriste godišnje odmore, ili je sve to skupa razlog što je ljeto odabrano za većinu događanja?

Ima i vrijednih organizatora koji tijekom cijele godine organiziraju događanja, ali ponekad ima više predstavljača s one strane stola nego ljudi u publici. Na jednom nedavnom predstavljanju knjige autor je imao troje predstavljača, a u publici četiri duše. A ne tako davno omjer je na jednoj književnoj večeri bio 4:4. Trebaju li takve situacije demotivirati organizatore predstavljanja? Treba li uvijek težiti tome da događanja budu masovno posjećena? Za koga se rade pojedine promocije? Za autore i njihove najnajnaj bliže?

Svaka vrsta događanja traži svoju publiku, a dan-danas se sve više radi na educiranju publike od malih nogu. Primjer toga je i Glazbeni poučak u organizaciji glazbenica Aleksandre Santin Golojka i Nataše Dragun uz niz drugih glazbenika/ca, a gdje se učenicima osnovnih i srednjih škola predstavljaju razni glazbeni instrumenti uz podatke iz povijesti tih instrumenata, te repertoar klasične glazbe, da nauče razlikovati najpoznatija djela iz riznice klasične glazbe, te da steknu neka saznanja o njihovim skladateljima i povijesnim razdobljima kada su ta djela nastala. Taj se program održava u Puli i Rovinju, ali povremeno i u ostalim istarskim gradovima.

Programi za djecu provode se i u raznim muzejskim ustanovama gdje djeca uz stručno vodstvo obilaze izložbe te zatim prikažu svoj slikovni dojam viđenog. Edukacija, u umjetničkom smislu, dakle postoji. Zatim dobar dio tih mladih ljudi završi neke škole. Rade i neke poslove vezane uz svjetove kulture, obrazovanja, znanosti i umjetnosti. Ali tek dio njih posjećuje kulturne programe. Svaka čast Glazbenom poučku i raznim edukativnim izložbenim projektima i posjetima izložbe, kao i marljivom radu i trudu pojedinih učitelja i profesora, koji svoje učenike pretvaraju u (potencijalne) korisnike kulturnih sadržaja. No, mnogi smatraju da ipak sve polazi od kućnog odgoja - ako roditelji odlaze na kulturna događanja, tada će i automatski postojati veća mogućnost da i djeca, jednom kada odrastu, pohađaju takve programe.

S druge strane, pojedini roditelji mišljenja su da je djeci za to potrebno isključivo stručno vodstvo, te da će uz eksperte učiti o umjetnosti te potom sami odlučiti hoće li jednoga dana postati korisnici takvih sadržaja. Na kraju, nameće se pitanje, je li je potreban odgoj/obrazovanje za kulturu ili je sve pitanje 'duše'?