"Svi nadničari svijeta, uključujući i vlasnike kapitala koji su također tržišni nadničari, izloženi su neprestanoj diktaturi kapitala. Slikovito rečeno, čim ujutro otvorimo oči, već prema tome kojemu društvenom sloju pripadamo, diktat kapitala nas upućuje svojim putokazima u dnevni stvaralački i samo stvaralački život. Većina nadničara svijeta, koji su tržišni nadničari podnose cjelokupni teret diktature kapitala u ekonomskim reprodukcijama. Nadničare najjasnije uočavamo u svim njihovim osobitostima svake godine u taksenim razredima gdje po svojim društvenim i proizvođačkim funkcijama pripadaju unutar svake države kapitalizma.

Suvremeni socijalizam se ne razlikuje od kapitalizma kojeg najčešće optužujemo kao jedinog protagonista diktata kapitala; socijalizam kojeg poznajemo također koristi kapital odnosno diktat kapitala. Povijest koju poznajemo nije stvorila nove društveno-ekonomske odnose bez kapital-odnosa i diktature kapitala. Socijalistička nastojanja 19. i 20. stoljeća spadaju najčešće u forme državnog kapitalizma i kapital-odnosa. Tu temu dotičem u knjizi. Nameće se zaključak da će do bitnih promjena, uništenja kapital-odnosa i prestanka diktature kapitala doći tek na onom stupnju ljudskog razvoja koji će donijeti obilje novostvorenih društvenih vrijednosti. To će obilje potisnuti privatno vlasništvo, kapital i diktaturu kapitala. Dokle god većina nadničara svijeta ne bude sudjelovala u diobi i upravljanju čistom novostvorenom vrijednošću ili profitom, trajat će nezadovoljstvo nadničara svijeta s postojećim društvenim profilima i kapitalizma i socijalizma", kaže Boro Stipanović, koji je nedavno u Fažani predstavio svoju novu knjigu "Povijest kao diktatura kapitala".

Američki optimizam

- Kako se sudovi u svijetu odnose prema diktatu kapitala i kapital-odnosima, kako prolaze nadničari?

- Sve vrijednosti koje su stvorili nadničari tijekom osmosatnog radnog dana, mjesečno, godišnje ili cijelog radnog vijeka prisvaja vlasnik inicijalnog kapitala koji je podijeljen na varijabilni i konstantni kapital. Konstantni kapital je minuli opredmećeni ljudski rad, koji je samo potencijalan, jer bez stvaralačkog tekućeg rada on je mrtvi kapital. Varijabilni kapital kao dio kapitala ulaže se u nadničarski rad - njega je vlasnik kapitala unaprijed planirao i kvantificirao uz pomoć pravnog političkog i ekonomskog sistema države. Ti tržišni nadničari stvaraju ukupnu novostvorenu društvenu vrijednost (BDP) bez obzira kome ona pripada u vlasničkom smislu - kapitalistu, vlasniku korporacije, primarnoj urbanoj ili ruralnoj zajednici gdje nadničar živi, državi i državnim institucijama, bankama, ili svim drugim sudionicima reprodukcija.

Stvoren je pravni sustav koji definira podređeni nadničarski položaj, kapitalu i legalnim poduzetničkim ciljevima. Sve promjene koje nastaju u sukobima nadničarske populacije i kapitala rješavaju se u apologetskoj arbitraži sudskih instanci koje su naklonjene kapitalu i općem kapital-odnosu. Drugačiji društveno-politički odnosi, osim kapital-odnosa, danas u svijetu ne postoje. Nažalost, pravni se sistemi samo dopunjavaju arbitražom koja korigira, ali i favorizira postojeće stanje. Na taj način ustavni i drugi zakoni mnogih kapitalističkih zemalja traju više od 200-300 godina. To je, blago rečeno, stagnacija demokracije. Državne institucije, korporacije i pravni sustavi svugdje u svijetu dominantnog kapitalizma vode veoma strogu kontrolu stvaranja novostvorene vrijednosti ili viška vrijednosti iz tekućeg nadničarskog rada. Bez toga je nemoguć opstanak kapitala i društva u kojemu dominiraju kapital i kapital-odnosi.

- Na čemu se temelji američki optimizam nakon pandemije Covida?

- Istraživanja industrijske sociologije ukazuju da tržišni nadničar redovito umanjuje svoj radni doprinos i 30 posto kada radi za tržišnu nadnicu nego kada radi za sebe ili surađujući poduzetnički subjekt. To ujedno znači da je neophodno neprestano statusno i funkcionalno podizanje nadničara u svakom društvu zbog tri osnovna razloga: dobiti nadničara, rasta BDP-a i uvećanja kapitala vlasnika, ali i eliminacije i sadašnje diktature kapitala. Nažalost, nadničari svijeta nemaju svoja svjetska udruženja kao što ih imaju vlasnici kapitala. Oni se redovito sastaju i konzultiraju. Lokalna sindikalna udruženja su razjedinjena i prisiljena na autonomna poduzetnička djelovanja što nije dovoljno, potrebna su svjetska udruženja i strategija nadničara.

Skicu osnovnih elemenata američkog optimizma danas svakako čini pad nezaposlenosti u odnosu na stanje tijekom pandemije. Prema dnevnim informacijama, više je novokreiranih radnih mjesta nego nezaposlenih nadničara. Iako je "Welfare" (osiguranje minimalnog društvenog standarda od strane države) izuzetno razvijen, lokalne i federalne vlasti mu ne daju prednost, za razliku od Francuske, Italije, Švedske i drugih zemalja. Američki je nadničar upućen na vlastiti rad i socijalnu mobilnost i dinamiku.

Desne opcije SKJ

- Karl Marx je u filozofskim, sociološkim, socijalno antropološkim, političkim, pravnim, ekonomskim ili političko-ekonomskim znanostima neizbježan mislilac čije se djelo mora proučavati ukoliko se želi razumjeti svijet u njegovoj kompleksnosti. Američka sveučilišta i društvene znanosti u tome nisu izuzetak. Teoretičari novijih liberalnih ekonomskih znanosti najrazvijenijih zemalja svijeta preusmjerili su svoja apologetska učenja u pragmatičnu ekonomiju. Kritika političke ekonomije koja je bila Marxovo polazište se ne koristi u američkoj pragmatičnoj praksi. Američki pragmatizam baziran je na imperativnom diktatu kapitala koji realno traje 250 godina i koji je i mimo marksističke filozofije stvorio najbogatiju i najmoćniju ekonomiju dominantnog kapitala s BDP-om od 22 trilijuna dolara. Neprestana stradanja svjetskih ekonomija i zajednica plod su pragmatike diktature kapitala kapitalizma i socijalizma danas u svijetu s ciljem neprestane ekspanzije diktature kapitala dominantnih ekonomija.

- Radnici u Jugoslaviji imali su pravo na zborovima odlučivati o društvenoj reprodukciji. Je li takav primjer zabilježen još negdje u svijetu?

- Jedan od pokušaja da se diktatura kapitala postupno preusmjeri u surađujući oblik društveno-ekonomskih odnosa je samoupravljanje u bivšoj Jugoslaviji. Ono je u jugoslavenskoj praksi, u republikama trajalo 40-ak godina. Neki detalji iz prakse razvoja tog društva će i dalje, bez obzira na kolaps samoupravljanja, biti bitan putokaz mnogim generacijama nadničara u budućnosti. Prvo što se uočava u jugoslavenskom samoupravljanju je konstantna promjena pravnog političkog i ekonomskog sistema koja je imala za cilj stvaranje uvjeta za neposredno nadničarsko samoupravljanje putem zborova radnika. Jugoslavija je s tim u vezi promijenila tri ustava u 40 godina što je izuzetna dinamika i demokratski proces bez presedana u ljudskoj povijesti. Zborovi radnika, a to znači svaki jugoslavenski nadničar, imao je pravo i dužnost da glasa i odlučuje o svim slojevima ekonomske i društvene reprodukcije. Takva praksa predviđena za nadničare svijeta nije nikad ni ranije ni kasnije postojala.

Kao restaurator radio je u New Yorku od 1990., nakon što je specijalizirao majstorske radionice u Philippe Farley Gallery, REMCO i Metropolitan Clubu

Gotovo je apsolutna većina nadničara svijeta danas potpuno odmaknuta od sudjelovanja u upravljanju korporacijama svijeta. Za razliku od privatnog vlasništva, jugoslavenski su nadničari imali pravo i dužnost da raspolažu društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i rezultatima svog vlastitog rada uključujući i pravo raspolaganja novostvorenom vrijednošću ili profitom (dohotkom). Bio je to grandiozan, mukotrpan i, nažalost, nedovršeni proces s prekratkom, izuzetno bogatom praksom i radnim rezultatima i transformacijama tradicionalnog kapital-odnosa i diktature kapitala u kontrolirano stvaranje novostvorene društvene vrijednosti koja je pripadala svim nadničarima. Jugoslavensko samoupravljanje je bilo otvoreno društvo i zbog toga često uzurpirano, pogotovo od onih političkih snaga koje su pripadale najreakcionarnijim desnim opcijama nacionalnih i nacionalističkih politika. Samoupravljanje nije poraženo u svom funkcionalnom proizvođačkom društveno-ekonomskom i reprodukcijskom postojanju, nego je nepotrebno razoreno političkom propagandom i postupcima neuke i ignorantske birokratske avangarde surogata KPJ i njenih nacionalističkih saveznika.

Kapital nema milosti

- Ključ za razumijevanje globalne ekonomije s obzirom da plasman kapitala u bilo kom obliku, počinje uvjetovanom subordinacijskom diktature većeg nad manjim kapitalom s jasnim ciljem stvaranja profita. Plasman kapitala se realizira najčešće u nerazvijene ili manje razvijene nadničarske zajednice stvaralaca novostvorene vrijednosti i profita širom svijeta. Bitno je stvoriti dužnika na duže vrijeme, po mogućnosti zauvijek. Financijski kapital prednjači u globalnoj strategiji diktature kapitala s kamatnom stopom. U tim postupcima diktat kapitala nema milosti prema žrtvi i dužniku, njegovoj kulturi ili političkim opredjeljenjima. U svojoj prirodi diktatura dominantnog kapitala je ne samo globalna već i univerzalna. Globalizacija je postupak pozicioniranja dominantnog kapitala razvijenih zemalja trilijunskog kluba u manje razvijene zemlje svijeta radi stvaranja trajne kontrole nadničarske proizvodnje i potrošnje svih sektora na duže vrijeme. Taj proces je trajan i diktira ga dominantni kapital trilijunskog kluba zemalja svijeta u koji spadaju SAD, Kina, Japan, Indija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija…

Da pojasnim: nemilosrdna diktatura kapitala u bilo kom obliku je jedino svakodnevno sredstvo stvaranja kapitala svih društvenih slojeva, pojedinaca, institucija, korporacija, multinacionalnih korporacija, država i koalicija najrazličitije namjene širom svijeta. Drugog sredstva čovječanstvo nema u dnevnoj uporabi. To znači da je svatko od nas u društvenom sloju kojemu pripada protagonist realizacije diktature kapitala. Netko silom, netko milom. Diktatura kapitala je naš "modus vivendi". U tim okolnostima prosječni američki građanin ili nadničar unutar američkog BDP-a ostvaruje prosječni prihod koji iznosi za 2020. godinu 66.000 dolara ili 5.500 dolara mjesečno, što je poprilično visok prosjek, ukoliko ga kompariramo s ostatkom svijeta.

BDP po glavi stanovnika u svijetu: u Luksemburgu 125.000 dolara, Irska 90.000, Švicarska 92.000, Norveška 76.000, Danska 63.000, Singapur 62.000, Island 58.000, Švedska 57.000, Njemačka 45.000 dolara. Prosjek EU-a 32.000, Hrvatska 15.204 dolara. Pojedinac koji u SAD-u ostvari 5.500 dolara mjesečno, taj novac troši na rentu za jednosobni stan (1.500.-2.000 dolara), hrana, režijski troškovi stanovanja, telefon, internet, plin, električna energija, osiguranje automobila, benzin i drugi troškovi 2.000 dolara. Neutrošeni ostatak je 2.000 dolara. Naravno, ovo je prikaz skromnog uobičajenog života kojeg za istu sumu mjesečne zarade od 5.500 dolara možemo prikazati i na način koji ne osigurava nikakav ostatak što bitno zavisi od umijeća i kulture života.

Rade dva-tri posla

- Prije više od tri desetljeća počeli ste raditi u SAD-u, doduše u drugoj struci. Na osnovi vašeg iskustva, jesu li američki građani zadovoljni svojim načinom života i prihodima?

- Američkom su nadničaru otvorena sva vrata socijalne participacije koja mu u pravilima hijerarhije dominantnog kapitala prema ustavu mogu biti otvorena. Drugim riječima, sve je dostupno što si sam zasluži i ostvari. Uspijeva onaj tko nema predrasude prema radu, tko nije lijen. Nadničari su prisiljeni da rade dva i više posla dnevno. To je ključ uspjeha, jednako tako i ključ funkcionalne štednje, uspješnog i dostupnog bankovnog kreditiranja i drugih beneficija. One su dnevno otvorene svim vrstama investiranja, u svakoj dobi nadničara pod uvjetom da dokaže da je radno i kreditno sposoban. Većina američkih građana živi dobro. Naravno da postoje slojevi američkog društva koji su siromašni. Siromaštvo (osim onog socijalno antropološkog) svagdje u svijetu posljedica je nezaposlenosti koja nastaje neprestanim i nepredvidivim kretanjem kapitala k većem profitu, taj se kapital kreće daleko brže i bez ograničenja nego što je to moguće nadničarskom kapitalu u svijetu. Mislim da je velika većina američkog stanovništva zadovoljna svojom svakodnevicom. To potvrđuju i ogromne brojke emigranata iz svih dijelova svijeta koje se još uvijek slijevaju u SAD.

Naravno da se američki građanin brine i o svojoj mirovini i to na više načina koji su mu dostupni. Jedan od načina je akumulacija na Social Security broj koji pripada svakom građaninu kao njegovo osnovno prepoznatljivo obilježje. Na njega se knjiži novac, postotak iz njegove ukupne godišnje zarade koji je namijenjen mirovini, ali tek nakon navršene 67 godine života ili ranije s nekim medicinskim razlogom.

- Čeka li prosječni Amerikanac mirno starost, u što ulaže zaradu dok je radno sposoban, koje mu pogodnosti nudi postojeći sustav?

- Ušteđen novac iz Social Security broja pripada mu nakon 67. godine života, također i 80 posto medicinske zaštite i osiguranja. Dodatnih 20 posto medicinskog osiguranja plaća i dalje iz vlastitog prihoda u mjesečnim porcijama. Prema procjenama stručnjaka koji pomažu pojedincima i obiteljima u planiranju, za sigurnu mirovinu potrebna je ušteđevina od 700.000 do milijun dolara, ali i riješeno stambeno pitanje. Ukoliko 66.000 dolara, koliki je prosječni američki dohodak po stanovniku, projiciramo na razdoblje od 40 godina, nadničar u svom radnom vijeku zaradi 2,64 milijuna dolara. Ako radi i bračni drug, suma je mnogo veća pa se može planirati i ušteđevina za mirovinu, ali i druge investicije.

Mirovina u europskom smislu nije česta. Mnogi američki građani spadaju u hibridne polu-umirovljenike (semiretired) koji rade cijeli život. Koliko je život američkog građanina iscrpljujući ili nepodnošljiv, teško je reći. To je relativno i subjektivno. Kada postanete dio dnevnog ritma rada i privređivanja koji s vremenom u cijelosti upoznate, nadničar na tržištu rada upozna i dodatne tržišne mogućnosti radi veće zarade. Brzina opticaja kapitala i ekonomske krize pogubni su za nadničarsku populaciju. Tada, ukoliko ste ugroženi, ulazite u društvene beneficije federalnog ili državnog ministarstva rada i ostalih agencija (welfare) ili gradskih fondova koji vam pomažu dok ponovno ne stanete na svoje noge. To je vidljivo baš sada u američkom društvu tokom pandemije Covida. Naime, 19,4 milijuna ljudi je zbrinuto kroz sufinanciranje njihovih prihoda, zdravstvenih troškova te kompenzacijom rente i drugih troškova.

SAD najveći dužnik

- Tko će i kada platiti ogromni američki dug koji stalno raste? Doduše, (pre)zadužene su i druge države.

- Federacija SAD-a je po sumi duga najveći svjetski dužnik. Čak 107,6 posto BDP-a je dug vlade. Vjerojatno je i veći jer neprestano raste. Prema stručnim časopisima, iznosio je oko 27 trilijuna dolara u trećem kvartalu ove godine. Japan ima dug od 234 posto BDP-a, Grčka 181, itd. SAD se po odluci svog kongresa stalno zadužuje i uvećava dug. Sve to radi zbog održavanja planiranih funkcija i programa federalne države, u zemlji i u svijetu. Tu pragmatičnu funkcionalnu realnost poznajemo dugi niz godina, a prvenstveno je posljedica brzog, od federacije nezavisnog akumuliranja kapitala u privatnom vlasništvu, a ne u društvenim funkcijama federalnog sistema. Taj odnos brzog rasta kapitala u odnosu na spor rast zarada, iz kojih se putem taksi akumuliraju sredstva federacije, svakodnevna je tema javnih rasprava između političara i doktrina demokrata koji su trenutno na vlasti i republikanaca. Demokrati predstavljaju "široke društvene interese", a republikanci krupni kapital SAD-a. U raspravama republikanaca i demokrata ide se toliko daleko da vlasnici krupnog kapitala predlažu i financiranje odnosno kupnju dijela vlastite federacije. Bez obzira na rasprave i ideološka previranja, rješenje problema duga svodi se na zaduživanje sadašnje i budućih generacija nadničarske populacije podređene američkom kapitalu koji ionako stvaraju, u zemlji i širom svijeta. Dug će u budućnosti otplaćivati generacije američkih i svjetskih nadničara izdvajanjem iz viška vrijednosti svog nadničarskog rada u korporacijama i njihovog osobnog taksiranog novca prema taksenom razredu kojemu pripadaju. Netko mora platiti dug.

Istra Sport Club u New Yorku

Mislim da do nekontroliranih kataklizmi u američkoj ekonomskoj politici neće doći. Uostalom, takvih kriza i političkih nesuglasica oko pokrivanja duga i formiranja federalnog budžeta imamo u SAD-u svake godine, već 70-ak godina. Takva kataklizma bi, osim toga, zbog izuzetno visokog udjela BDP-a SAD-a u svjetskoj privredi (oko 20 posto), bila i kolaps cijele svjetske privrede.

- Boji li se Amerika Kine koja je u ekonomiji postala njen najveći konkurent? Što je sve omogućilo meteorski uspon te zemlje na čijem je čelu komunistička partija?

- O Kini se može govoriti na različite načine. To je stara, izuzetno kreativna kultura stvaralaca. Kina je u kratko vrijeme, od dolaska na vlast Deng Xiaoping, koji je nakon smrti Mao Tse-tunga postao lider tržišne ekonomije i arhitekt moderne Kine krajem 1978., stvorila zadivljujući rast i razvoj. Kineski kapital mnogi nazivaju komunističkim, bilo bi daleko korektnije cijelu Kinu pa i njen kapital nazvati državnim kapitalizmom specifične radne i socijalne funkcionalnosti s kojim upravlja jedna tendenciozno unitarna partija. Ona se proglasila komunističkom partijom ili partijom kojoj je komunistička doktrina i ideologija cilj, iako u realnosti i praksi koristi kapital i kapital-odnos i sav ostali arsenal kapitalističkih sredstava u svojim društveno-ekonomskim reprodukcijama.

Trilijunski klub zemalja

Na drugom mjestu u trilijunskom klubu zemalja, prema svjetskoj statistici, nalazi se Kina s 15 trilijuna dolara, odmah iza SAD-a koji posjeduje 22 trilijuna dolara. Taj izuzetno brz razvoj kineskog društva je plod mnogih faktora. Jedan dominira, a taj je jeftini kineski nadničar izuzetnih kreativnih i radnih predispozicija koji je omogućio da kineska privreda ima svake godine pet trilijuna dolara robne razmjene s cijelim svijetom. Ne postoji gotovo ni jedna licenca ili značajnija korporacija svih sektora proizvodnje iz cijelog razvijenog svijeta koja nije prisutna i inkorporirana u kinesku privredu. I to veoma uspješno.

Kineski je kreativni radišni nadničar, osim što je uspješno savladao sve proizvođačke i produktivne teškoće, imao i jednu drugu osobinu koja je bila presudna za masovno ulaganje u Kinu. Bio je jeftin, a njegovo brojno stanje enormno. Kina ima 800 milijuna nadničara! To je aktivno proizvođačka, ujedno i masovna potrošačka populacija na kineskom i svjetskom tržištu. Kineski jeftini nadničar svojim kreativnim radom puni kase vlastite kineske privrede, ali i kase privrede najrazvijenijih zemalja svijeta i to će potrajati.

Veoma brzo Kina je postala bogata svjetska velesila koja je ostatku svijeta, uključujući i SAD, davala na znanje da će ih stići, a uskoro prestići. To bi se na neki način moglo pretvoriti u poraz osnovnih civilizacijskih dostignuća kapitalizma zapadne kulture. Suštinski, radi se o sukobu dominantnog kapitala i strateškoj amortizaciji uspješnih i manje uspješnih kapitalističkih ekonomija svijeta. Ulaganja u Kinu neće prestati jer bi to bio katastrofalan stres i gubitak za svjetsku ekonomiju. "Tobig to fail" (Prevelik da bi bio uništen) poznat je slogan koji ilustrira strategiju prema krupnom kapitalu koji ne smije propasti u suvremenim tokovima dominantnog kapitala svijeta. Budućnost će pokazati što će se dogoditi.

Diktatura kapitala kao "modus vivendi" je izvorište svih singularnih, partikularnih i univerzalnih diktatura tijekom povijesti, jednako tako i u današnjem svijetu, pa tako i u kineskom društvu. Slikovito rečeno, razumjeti povijesnu ulogu diktature kapitala bitno će pomoći u razumijevanju povijesti, kao i razumijevanju povijesne uloge pojedinaca, diktatora i tzv. totalitarnih režima. Oni su svi od reda, u svojoj prirodi varijacije diktata kapitala nastali iz kapitalističkih uzora gdje neosporno dominira kapital-odnos u čije se vrijednosti svi zaklinju. Diktat kapitala često služi kao alibi za teške zločine i devastaciju humanističkih dostignuća čovječanstva - taj se kapital i njegov sistem ne kažnjava jer je dio legalnog, dominantnog, političkog, pravnog i ekonomskog sustava o kojem sudovi širom svijeta redovito donose samo apologetske arbitraže i zaključke.

Boro Stipanović - pisac i restaurator

Boro Stipanović je intelektualac, kozmopolit, filozof, sociolog, pisac, slikar, kipar, restaurator umjetnina, pozlatar i partizan širokog spektra koji je odrastao u gradu Puli, gdje je nakon školovanja u Zagrebu radio u školstvu i kulturnim institucijama u Puli 20 godina. Od 1990. živi i radi u New Yorku.

Nakon što je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973., bio je, između ostalog, profesor u pulskoj gimnaziji, direktor Veleučilišta "Jurica Kalc" i Sveučilišne biblioteke, izdavač časopisa Istra, sve u Puli. Autor je više knjiga o ulozi kapitala. Kao restaurator radio je u New Yorku od 1990., nakon što je specijalizirao majstorske radionice u Philippe Farley Gallery, REMCO i Metropolitan Clubu. Dobitnik je nagrade Pride of Place Gilding. Sepp Leaf Inc. za komercijalnu pozlatu interijera te diplome Havajskog društva za očuvanje i restauraciju antičkih predmeta u Iolani Palace.

Istrani su specifičan mikrokozmos

- Među građanima SAD-a prepoznatljivi su i radišni emigranti iz Istre starijih generacija koji su došli prije 1995. godine. Oni su specifičan mikrokozmos New Yorka i mnogih drugih gradova prvenstveno zbog toga jer su u svojim emigrantskim opredjeljenjima imali jasne radne ciljeve. Veoma brzo su osvajali prosječne pa i visoke standarde američkog života. To prije svega znači visok stupanj radne kulture, demokratsku političku opredijeljenost, respekt i senzibilnost za pravednost, moralne vrijednosti i principe zajednice u kojoj žive, jaku tendenciju k obrazovanju i profesionalnom napretku unutar obitelji, respekt za tradiciju i odnos prema zavičaju te druge karakteristike.

Istrani imaju pet klubova u kojima su organizirani i aktivni još od početka 1920. godine. U dva imaju sportska društva i restoran te se i po tome razlikuju od drugih hrvatskih građana. Rijetko se u New Yorku vidi nezbrinutog ili nezadovoljnog Istranina ili njegove potomke. Usudim se reći da je većina Istrana zadovoljna ostvarenim snovima i nadama, iako je većina u ovu zemlju stigla goloruka i bez ikakvog novca.

U Europi više beskućnika

- Neupućeni i tendenciozni novinari najčešće koriste podatke ili filmske zapise o beskućnicima kako bi ilustrirali krize američkog društva. Prema najažurnijim podacima, na populaciju beskućnika, danas u najvećoj krizi nezaposlenosti koju je izazvala pandemija Covida-19, odnosi se 0,2 posto američkog društva ili 580.000 ljudi iz svih nadničarskih slojeva. Problem beskućnika je izuzetno složen i osim što njegov uzrok dobrim dijelom možemo smjestiti u ekonomske probleme, u studijama koje prate tu populaciju uviđa se da je najveći uzrok socijalno-psihološke prirode. On je nastao u socijalizaciji mladih ljudi, u primarnim socijalnim grupama, posebno u obitelji i u razdoblju prvih neposrednih participacija i prilagođavanja sekundarnim društvenim grupama i novoj socijalnoj participaciji mladih u različitim slojevima i neformalnim grupama društva. Osim ekonomskih razloga koji se veoma brzo rješavaju, česti su odlasci mladih iz svojih porodica zbog nasilja ili seksualnog zlostavljana, konzumiranja narkotika te avanturizma koji se osamljenoj individui nudi u najrazličitijim iluzijama slobode iz arsenala liberalizma. Oni su nesmotreno bačeni u taj svijet, često ističu filozofi egzistencijalizma. Stanje u EU-u je daleko gore: od 446 milijuna stanovnika beskućnika je više od 4.000.000, što je jedan posto populacije.

Povezane vijesti

• Objavljena knjiga Pavla Tijana "Procesi nastajanja slavenskih naroda i drugi eseji"
• Objavljen izbor pjesama, rugalica i epigrama Antuna Gustava Matoša
• "Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA