Nakon Hütterottovog Cap Aureo novi turistički projekt se počeo razvijati i na otoku Sv. Katarina, preko puta povijesne jezgre, kojeg je 1889. godine od nadvojvode Karla Stjepana Habsburškog kupio poljski grof litavskog podrijetla Ignaz Karol Korwin Milewski. I na Sv. Katarini su boravili redovnici, a od 1473. tu je bio smješten Hospicij za pustinjake eremite. Potom su redovnici serviti tu izgradili samostan sa crkvicom sv. Katarine i visokim zvonikom. Redovnici su na otoku ostali do 1779. godine, nakon čega je više puta mijenjao vlasništvo. Nakon što je Georg Hütterott počeo dovoditi ugledne goste na obližnji otok Sv. Andrija i industrijalac Milewski je uvidio potencijal koji ima obližnja Sv. Katarina.

Kontroverzni grof Milewski

Milewski, industrijalac sa snažnim financijskim zaleđem je u aristokratskim krugovima najviše bio poznat kao kolekcionar slika, malteški vitez, politički pisac i putnik. Ušao je u povijest kao strastveni kolekcionar poljske likovne umjetnosti svog vremena. Glavna kolekcija, koja broji više od 200 djela skupljenih velikom intuicijom i umijećem, završila je u Narodnom muzeju u Varšavi kao značajan dio Galerije umjetnosti 19. stoljeća. Budući da je studirao u Münchenu ponajviše je riječ o djelima nastala u slikarskom krugu koji su nazivali Münchenska škola.

Ignaz Milewski

Čitav je život proveo mijenjajući prebivališta, državljanstva i interese. Snažna financijske pozicija omogućavala mu je ostvarenje svojih planova. Zahvaljujući svojim talentima uspješno je upravljao obiteljskom imovinom i vješto povećavao osobni imetak. Kretao se među elitom političkog života u Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Austriji brižno gradeći svoju moćnu poziciju ekscentričnog magnata. Bio je svjetski morski putnik, član K.u.K. Yachtgeschwadera, moćnog nautičkog kluba, utemeljenog u Puli pod pokroviteljstvom cara Franje Josipa. Ujedno je bio i donator nagrada na regatama, najčešće u obliku umjetnina. Njegova nagla ćud, koja je rezultirala mnogim senzacionalnim događajima, bila je tema mnogih članaka u tadašnjim novinama, a uzbudljivi život poslužio je kao inspiracija dvama kriminalističkim romanima. Bio je sudionik brojnih ljubavnih romansi, ali je tek sa 60 godina uplovio u bračnu luku s Janinom Ostrorog-Sadowskom, udovicom Wladyslawa Umiastowskog, imućnom ženom, zahtjevnom i snažnog karaktera. Brak nije dugo potrajao jer su neslaganja oko financija dovele do razvoda.

Svoj smiraj našao je na otoku Sv. Katarina, gdje se osjećao sretnim. Ubrzo je pokrenuo veliki i skupi projekt hortikulturnog uređenja otoka. Unajmio je remorker i dva broda, pa je na otok stao dovoziti zemlju iz okolice Rovinja i Vrsara. Zemljom je zasuo kameniti kraški teren oplemenivši ga sistematskim pošumljavanjem crnogoričnim drvećem.

Rivalitet Milewskog i Hütterotta

Postojao je određeni rivalitet Milewskog i Hütterotta, koji su se natjecali koji će ljepše urediti svije posjede. Zahvaljujući povijesnim okolnostima od toge je najviše koristi imao Rovinj, koji je uz Čikat na Malom Lošinju, Bašku Vodu na Makarskoj rivijeri i Trsteno kod Dubrovnika dobio najljepše uređene otoke i parkovni šumski okoliš na Jadranu, od kojeg se samo Zlatni rt, kao zelena pluća Rovinja, prostire na 70 hektara. Nakon pošumljavanja i Milewski je na Sv. Katarini uredio putove i šetnice, a posebno je atraktivne bila obalna šetnica popločana ciglama. Izgradio je i četiri pristupna mola te više cisterni, koje je osiguravale vodu za potrebe otoka. Nakon toga započeo je preobrazbu dvorca u samom središtu otoka, koji je nekad pripadao vlasnicima pola otoka, obitelji Califfi, u vlastitu rezidenciju. Angažirao je poznatog krakovskog arhitekta Teodora Talowskog, prema čijem su projektima preuređen i nadograđen dvorac u mješovitim stilovima neoklasicizma i secesije. Prema rasporedu prostorija u ovom dvorcu se trebala izložiti izložba najznačajnijih slika iz njegove kolekcija, dok je središnja dvorana bila namijenjena velikoj igračnici s pravim kasinom. Druga zgrada, koju je Talowski projektirao od temelja, nalazila se u blizini kompleksa napuštenog samostanskog kompleksa, koji se pretvarao u ruševinu te je trebala biti namijenjena uvaženim gostima otoka.

Tjeskoba pred Prvi svjetski rat - Hotel Adriatic dominira praznom rivom

U to vrijeme grof se oženio, pa je na otoku počeo primati odabrane goste. Držao se dobrosusjedskih odnosa sa obitelji Hütterott, koja je stanovala na otoku Sv. Andrija. Oba vlasnika povezivalo je nastojanje da Rovinj postane destinacija koja će konkurirati tada poznatoj Opatiji. Milewski je namjeravao pretvoriti otok u mondeno turističko mjesto, kojeg je sam nazvao Raj na Zemlji. Težio je visokom turizmu, a kako je bio osobenjak, nije želio dijeliti obalu otoka sa Rovinjcima, pa im je zabranio pristup. Za naknadu započeo je graditi gradsko kupalište, kojeg su zbog impozantnih kolona na terasi Rovinjci nazvali 'bagni romani' (rimska kupališta). Planovi grofa Milewskog rasplinuli su se kada je započeo Prvi svjetski rat. Nakon Oktobarske revolucije konfiscirana je njegova imovina u Rusiji, rudnici željeza i soli na Kavkazu. Raspadom Austrougarske monarhije došlo je do velike inflacije, pa su njegovi računi u bankama brzo kopnili. Umro je u pulskoj bolnici 1926. u 81. godini i pokopan na rovinjskom groblju. Kao zaslužnom građaninu, koji je bio mecena likovnim umjetnicima, pa je imao pozamašnu kolekciju slika, njegov je grob 2016. obnovila Republika Poljska. Kao svog nasljednika Milewski je odredio unuka svoje sestre Stanislawa Milewskog-Lipowskog. Mladi 25-godišnjak je ispunjavao nade poznatog kolekcionara. Ubrzo je postao Malteški vitez i nastojao spasiti kolekciju slika. Iza grofa Milewskog su međutim ostali veliki dugovi, pa je 1927. nad imanjem pokrenut stečaj.

Habsburgovci u Rovinju

Hütterott i Milewski nisu slučajno izabrali Rovinj za svoja ulaganja u turizam. Njegov su potencijal, ljepotu prirode, a posebno brižljivo izgrađenu starogradsku jezgru već početkom 19. stoljeća uočili Habsburgovci Još 1812. njegovim su se čarima divili prestolonasljednik Ferdinand i njegova supruga Sofija. Već 1816. Rovinj je posjetio austrijski car Franjo Prvi. Šest godina kasnije, prilikom druge posjete sa sobom je doveo i caricu Karolinu. Krajem 1844. u grad sv. Eufemije pristigli su novi imperator Ferdinand i njegova supruga Mariana. Franjo Josip Prvi, u narodu poznat kao Franc Jožef došao je u Rovinj 1850. i potom 1853. Rovinj je tada već bio meka austrijskih dvorjana. U carskoj palači Schönbrun Rovinj je označen kao jedno od atraktivnih izletišta austrijskog Kästenlanda. Prvi organizirani boravak utanačen je za proljeće 1847.

Skrovita panorama Rovinja s otoka Katarina

Da bi se pripremio dolazak uvaženih gostiju u Rovinj je stigla delegacija predvođena admiralom i nadvojvodom Friedrichom. Valjalo je pronaći smještajne jedinice. Prvo im je za oko zapela reprezentativna raskošna palača Califfi, gdje se sada nalazi sjedište Muzeja Grada Rovinja i zgrade dobrostojećih Rovinjaca sa lijepim pogledom na more. Međutim, prinčevski spektakl je morao biti odgođen zbog iznenadne smrti nadvojvode Karla. Već je bilo sve utanačeno, kada je iznenada preminuo nadvojvoda. Ipak, nakon nekoliko mjeseci u rovinjsku luku je stiglo pet parobroda sa kraljevskom svitom, ne samo iz Beča, već i Napulja. Rovinjom su od prva bili oduševljeni Ferdinand II., kralj Obiju Sicilija i njegova supruga Maria Tereza, nadvojvotkinja od Austrije. Sa njima su među ostalima došli Don Luigi Carl, vojvoda od Aquile, Don Francisco di Paola, grof od Trapanija i drugi. Najugledniji gosti iz Beča bili su austrijski dvorjani, nadvojvoda Ivan, brat pokojnog Karla, nadvojvoda Albert s princezom Hildegard od Bavarske, nadvojvode Karl Ferdinand, Friedrich, Wilhelm i nadvojvotkinja Maria Carolina. Na radost Rovinjaca uvaženi gosti su stigli pred Tijelovo, pa su, zajedno sa mornarima i pitomcima napuljske kraljevske akademije, pristigli ujutro na dan praznika, uveličali svečanu procesiju. Za boravka uglednici su brodom išli na izlet u Pulu, s u Rovinju im je u posjet došao biskup Peteani kako bi pozdravio ugledna goste iz Beča i Napulj.

Institut i hoteli

Najveći poticaj razvitku turizma u Rovinju bilo je izgradnja 25 kilometara željezničke pruge do Kanfanara 1876., čime se Rovinj povezao s Bečom. Već 1891. ovdje je otvorena Akvarij kao dio znamenitog Berlinskog instituta. Zbog kristalno čistog mora, bogatom ribom i morskim organizmima, Rovinj je dobio prednost pred Trstom, u kojem je locirana glavna austrijska luka. Otto Hermes, voditelj berlinskog instituta, u ovom se slučaju pokazao ne samo kao vrtan znanstvenik, već i spretan rukovoditelj. Rovinjski Akvarij, koji je kasnije prerastao u Institut za biologiju mora, odškrinuo je Rovinju vrata znanstvenog svijeta. Zahvaljujući aktivnostima ove znanstvene ustanove u Rovinju se okupljala europska znanstvena elita. U Rovinj su, zbog znanstvenog rada i sa studentima dolazila velika imena kao što su mikrobiolog Schaudin, fiziolog Pitter, planktonolog Steuer, karcinolog Pesta i drugi, koji su doprinijeli da se rovinjski institut vine u sam vrh svjetskih znanstvenih dostignuća morske biologije. Sa njima su se razvijali i stasali brojni znanstvenici, a najveći je trag ostavio Massimo Sella, ravnatelj u doba Italije, koji je uz znanstveni rad nalazio vremena i za svoje umjetničke sklonosti. Među ostalim snimio je brojne, danas značajne fotografije rovinjske svakodnevnice. Na krilima sve većeg zanimanja za turizam i blagodati rekreativnog korištenja mora u uvali Lone, na samom ulazu u park šumu Zlatni rt, 1988. je podignuto prvo javno kupalište sa drvenim strukturama, kojim je rukovodio Lodovico Brunetti.

Pogled na Katarinu sa proplanka gdje je sada hotel Park

Do kupališta je organizirana i prva služba javnog prijevoza. Već 1902. na mjestu gdje je danas Delfin, gradski bazen olimpijskih dimenzija, izgrađeno je javno kupalište 'bagni nuovi' (nova kupališta), koje je kasnije preobraženo uz pomoć grofa Milewskog. Napori obitelji Hütterott ipak nisu ostali uzaludni. Iako su ulaganja na njihovim posjedima stala, predloženi plan ulaganja u novu destinaciju Cap Aureo je dao impuls rovinjskim poduzetnicima. Rovinj je već bio omiljena izletnička destinacija, a nakon što je uz stručnu pomoć udovice Marije Hütterott u Rovinju 1911. osnovan konzorcij gostioničara, vlasnika kavana, proizvođača likera i hotelijera, grad je dobio novi razvojni impuls. Rovinj je tada imao nekoliko malih hotela i pansiona Al Miramare, Alla Porta Antica, Vecchio albergo, Alla citta di Trieste, All' Antico Volto, Riviera i Garni. Povijesna jezgra Rovinja sa već prepoznatljivom panoramom trebala je biti dragulj projekta Cap Aureo, pa je 1913. u središtu grada, uz sam gradski trg, otvoren prvi rovinjski hotel Adriatico, današnji Adratic. Investitori u hotel bili su Bečani Maria i Louis Loffer, a nastao je preuređenja dijela pretorske palače i obližnje stare kule na gradski zidinama.

Snimak pročelja dvorca grofa Milewskog iz 1995., kada je učinjena cjelokupna preobrazba smještajnih kapaciteta otoka Sv. Katarina

Izgradnjom prvog reprezentativnog hotela, koji dominira središnjim trgom i rivom, u Rovinju je pokrenut razvoj modernog turizma. Rovinjski, austrijski i talijanski poduzetnici su sve više uviđali da je turizam gospodarska grana koja bi mogla dati novu dimenziju Rovinju, posebno stoga što je grad, zahvaljujući graditeljskim i kulturnim datostima te prirodnim ljepotama imao dušu i neiscrpni izvor inspiracije.

Prvi svjetski rat

Zamah rovinjskog gospodarstva, jake industrije duhana, ulova i prerade ribe i ostalog, posebno tek začetog turizma naglo je prekinuo Prvi svjetski rat. Puno je mladih Rovinjaca mobilizirano u austrougarsku vojsku. Najgore ja međutim bilo to da je i Rovinj nalazio u pojasu od Limskog do Raškog kanala, koji je od stane Austrougarske vojske procijenjen kao mogući cilj vojnih desanata Italije i njenih saveznika. U samo desetak dana cjelokupno je pučanstvo preseljeno u izbjeglička logore na području Austrije, Mađarske, Češke i Moravske.

Zračna snimka, vjerojatno između dva svjetska rata, gore dvorac s rezidencijom grofa Milewskog, dolje dvorac za aristokratske goste

Tek stotinjak osoba

Ostavljeno je tek stotinjak osoba, koje su se uz malu grupu stražara i vojnika imali zadatak čuvati grad i imovinu njegovog stanovništva. Međutim, kako to već ide u takvom metežu, imovina ne samo da nije sačuvana, već je i sustavno pljačkana. Umjesto radosti povratak Rovinjaca u svog grad bio je velika tuga jer je zavladala velika neimaština. Mnogo je žitelja poginulo na bojišnicama i u logorima, a na sve nevolje nadovezala se pogubna španjolska groznica.

Rapalski ugovor

Poslijeratni opustošen Rovinj i cijela Istra su kraj 1920. dočekali Rapalski ugovor, kojim je Istra pripala Italiji. Nastalo je vrijeme neizvjesnosti i sukoba, posebno od 1925., kada je Mussolinijeva diktatura počela provoditi represivne mjere. I u takvim uvjetima jako rovinjsko gospodarstvo je bilo snažan suport obavljanju novo uspostavljenoj Istarskoj pokrajini. Istarski turizam nije bio prioritet novog režima. Ipak, njegova ljepota i atrtraktivnost nisu se mogli zaobići. Zbog toga od strane Ministarstva prometa Italije uvršten među nekoliko gradova prema kojem su subvencionirane brodske karte za obitelji. Uz to dobio je istaknuto mjesto u generalnom turističkom vodiču regije Venezia Giulia. Posebno su detaljno opisani razvedeni rovinjski akvatorij s otocima i Limskim kanalom. podcrtane uređene javne i skrovite prirodne plaže.

Povezane vijesti

• Otkupili 58 milijuna kuna vlastitih dionica: ADRIS PLANIRA ULOŽITI JOŠ MILIJARDE, PRVI NA REDU SU OBJEKTI U VRSARU
• Zaposlenici pulskog Unilinea pokazali direktorima iz Južne Koreje LJEPOTE HRVATSKE
• THE GUARDIAN PROGNOZIRA: "Istra, ljupki kutak Hrvatske, mogla bi postati Toskana Milenijalaca"