DAN SVIH SVETIH
KAKO RAZLIČITE RELIGIJE TUMAČE KRAJ OVOZEMALJSKOG ŽIVOTA: Za jedne je smrt završetak života i ništavilo, dok drugima znači novi početak
Katolici vjeruju u pakao i raj kao vječnu kaznu, odnosno vječnu nagradu za način života na Zemlji, a pojam čistilišta, koji je označavao mjesto gdje se pojedinci moraju iskupiti za svoje grijehe, pojasnio je i zapravo dokinuo papa Benedikt VI., istaknuvši 2011. da ne postoji fizičko mjesto zvano čistilište, nego da je ono unutarnji prostor pojedinca koji traga za iskupljenjem grijeha
(Snimio Danilo Memedović)
Iako se ateisti nikako ne bi složili s ovom tezom, u svakom čovjeku postoji težnja za vjerovanjem nekome ili nečemu. U obranu ovog stava, ne mora biti riječ ni o kakvim bogovima ili božanstvima, ali barem vjerovati u bolje sutra dovoljan je razlog za iznalaženje smisla života. No, tko god bili i kakva god bila naša (ne)vjerovanja, jedna je točka zajednička svim ljudima, ona svima neizbježna, koja nas svakodnevno podsjeća na našu ljudsku krhkost i prolaznost, a to je smrt.
Smrt je, uz sam život, najveći misterij otkako je svijeta i vijeka. Traganje za svrhovitošću našeg putovanja na Zemlji ovjekovječeno je zapisima i tragovima u kojima je čovjek kao misaono biće upisao ili utkao u knjige i djela stvarajući tako male brazde vječnosti kroz ljudsku povijest. Pogled na život razlikuje se kroz manje ili veće diferencije samog načina življenja, a ni prema njegovom završetku nismo istomišljenici. Za jedne smrt predstavlja samo završetak života i ništavilo, dok drugima znači novi početak, ponovno rođenje duše ili nekog drugog bića, ovisno o vjerovanjima.
Kršćanski hod prema vječnosti
Kršćanstvo u svojoj naravi doživljava život samo kao hod prema vječnosti. Svim kršćanskim denominacijama zajednička je vjera u Kristovo uskrsnuće i ona je zapravo temelj te vjere. Odsutnost vjerovanja u uskrsnuće, kako ga nazivaju (staro)katolici, odnosno vaskrsenje, kako ga naziva pravoslavlje ili ortodoksija, učinilo bi kršćanstvo u potpunosti besmislenim. Mada i katolici i pravoslavci dijele zajedničke točke u svojim vjerovanjima, sam pogled na smrt teolozima daje poprilično širok spektar argumenata u kojima do izražaja dolaze upravo razlike.
Katolici se smrti ne bi trebali bojati, jer je doživljavaju kao konačno uskrsnuće duše i tijela, odnosno ističu radosni odlazak u smrt kao mjesto konačnog susreta s Bogom. Starokatolički nauk govori da svaki čovjek koji živi po svojoj savjesti, čini dobro i izbjegava zlo, može biti spašen. Katolici vjeruju u pakao i raj kao vječnu kaznu, odnosno vječnu nagradu za način života na Zemlji, a pojam čistilišta, koji je označavao mjesto gdje se pojedinci moraju iskupiti za svoje grijehe, pojasnio je i zapravo dokinuo papa Benedikt VI., istaknuvši 2011. da ne postoji fizičko mjesto zvano čistilište, nego da je ono unutarnji prostor pojedinca koji traga za iskupljenjem grijeha.
Pravoslavlje, s druge strane, ne govori o raju i paklu i ne podržava te pojmove nakon same čovjekove smrti. Ono se isključivo uzda u Sudnji dan, kada će se Vječni Sudac spustiti na Zemlju i uskrsnućem duše i tijela napraviti podjelu na one koji su zaslužili dobro ili zlo. Tek tada će nastupiti raj i pakao.
I običaji prilikom pokopa pokojnika uvelike se razlikuju u kršćanstvu.
Međutim, na prostorima bivše Jugoslavije, posebice u ruralnim sredinama, održali su se stari obrasci koji se čak i isprepliću. Tako govorimo o opijelu u katoličanstvu, odnosno opelu u pravoslavlju, koje se sastoji od izricanja molitava svećenika, odnosno popa nad pokojnikom u lijesu, a koji je obično smješten u nekoj od soba u svojoj kući, dvorištu i slično, nakon čega se obitelj oprašta od njega poljupcem u čelo. Nakon toga se formira povorka koja pješke odlazi do groblja kako bi pokopala pokojnika. U gradovima se praksa znatno razlikuje od onih u seoskim sredinama, mada ima ljudi koji za svoje pokojnike traže pokop po vjerskim običajima.
Dok katolici u kuću pokojnika odnose darove poput kolača i kave, pravoslavci za obred sprovoda pripremaju koljivo (kuhana pšenica), bocu vina i bocu pomiješanog vina i ulja kako bi se opelo održalo po pravilima njihove vjere.
Židovski kamenčići umjesto cvijeća
Središnja tema židovske vjere nikako nije u promišljanju o onome što se događa nakon smrti, nego isključivo u posvećenju životu i ispunjavanju Božjih zapovijedi. Vjerovanje židovskog naroda nastalo je prije više od 3.300 godina, nakon izlaska iz egipatskog ropstva, opisanoga u Bibliji. Židovi su se na brdu Sinaj posvetili životu, uz 613 micvot (Božjih odredbi), istovremeno zazirući od ostataka egipatskog kulta štovanja mrtvih. Tugovanje za pokojnikom strogo je (p)određeno sustavu propisa o dopuštenim i nedopuštenim ponašanjima vezanima uz pogreb i dane žalovanja. I samo umiranje ima svoja pravila koja se odnose na dozvolu davanja analgetika umirućim osobama, ali kod bolesnika kod kojih nema nade u oporavak, ne primjenjuje se medicinska tehnologija koja produžuje život.
Umirući čovjek pred bližnjima obredno ispovijeda grijehe, a ako ne može, umjesto njega će to učiniti njegovi bližnji. Nakon smrti, tijelo se polaže na pod, licem prema izlazu, sklopljenih očiju i ruku te skupljenih nogu, a zatim se pokriva plahtom. Pokrivaju se i sve zrcalne površine i slike na zidovima, a zatim se pristupa pranju tijela pokojnika i šivanju posebne bijele ukopne odjeće pod nazivom tahrihim. Pogreb se obavlja što je prije moguće, ali ne i na šabat niti prvoga dana židovskih blagdana.
Kremiranje nije dopušteno. U starijim židovskim obredima nije bilo lijesa, već se tijelo umrle osobe polagalo u zemlju zamotano u plahtu. Svaki pokojnik mora imati zaseban grob, osim blizanaca, jer su rođeni zajedno i stoga im je dozvoljeno biti zajedno i pokopani. Na grobove preminulih Židova se polažu kamenčići; donošenje cvijeća smatra se poganskim običajem.
Islamski melek, anđeo smrti
Smrtni čas, kabur, kod muslimana ne dozvoljava naricanje i glasno plakanje. Formalni dio žalovanja za pokojnikom traje tri dana i noći, osim ako je u pitanju supruga umrloga koja mora žalovati četiri mjeseca i deset dana. Sudjelovanje u žalosti, odnosno izražavanje sućuti, iskazuje se na turskom jeziku riječima "Bašun sag olsun" (Da ti je zdrava glava), a odgovara se "Dostum sag olsun" (Neka je zdrav i moj prijatelj). Iskazivanje sućuti popraćeno je rukovanjem, ali ne između muškaraca i žena.
Islam vuče paralelu života nakon smrti sa stanjem snova i smatra snove ograničenim iskustvom života nakon smrti. Objašnjenje se nudi kroz ajete (poruke) Kur'ana: "Allah uzima duše u vrijeme njihove smrti, a one koji nisu umrli, njih uzima za vrijeme spavanja. I onda on zadržava one za koje je odredio smrt i šalje natrag druge do određenog roka." Islamska sveta knjiga spominje nagrade koje će baštiniti bogobojazni ljudi, boravak u Džennetu (raju) među izvorima i vrtovima u kojima se neće osjećati umor, ali će se neprestano težiti višoj razini u kojoj će vjernici Allaha tražiti oprost za svoje propuste. Islam ovozemaljski život naziva dunjalukom, a život poslije smrti ahiretom. Muslimani vjeruju da svaki čovjek trenutak prije svoga rođenja dobije svog meleka (anđela) smrti koji će mu u smrtnom trenutku uzeti dušu.
Hinduizam i budizam, karma i nirvana
Duša je za hinduiste dio "jive", odnosno "prolaznog ja" i ona se kroz proces smrti vraća na Zemlju u nekom drugom obliku. Hinduisti spaljuju svoje pokojnike, a pepeo se s cvjetovima nevena ritualno prosipa po rijeci Ganges, što predstavlja proces pročišćenja u kojemu duša može nastaviti živjeti. Ne spaljuju se mala djeca, osobe s invaliditetom i jogiji koji žive čistim životom, ali ni osobe koje su umrle od ugriza kobre koja se smatra svetom životinjom. U prošlosti su se udovice spaljivale na lomači zajedno s preminulim supružnicima da bi se osigurao spas objema dušama, ali danas je ta praksa zabranjena.
Budisti imaju slično vjerovanje o smrti kao i hinduisti, a u temeljima je reinkarnacija. Budizam je religija koja je i nastala od hinduizma, a glavna razlika je u tome što budisti ne vjeruju u vječnost duše, nego u skup navika, želja i sjećanja koje će se reinkarnirati u nekom novom tijelu sve dok ne postigne nirvanu. Potpuno oslobođenje može se postići samo ako se čovjek uspije osloboditi svih žudnji i spona iz prethodnih života te kad mu ne preostane ništa više za reinkarniranje. Budizam, po svom religijsko-filozofskom konceptu, objasnio je i Dalaj Lama rekavši da budizam ne prihvaća Boga, po svojoj je naravi vrsta ateizma. Cilj mu je usavršavanje uma i prihvaćanje istina, a u ciklusu ponovnog rođenja najvažnijim čimbenikom smatra se zakon karme.
Bez obzira prepoznajemo li svoje osobno vjerovanje u nekome od ovih objašnjenja ili ne, smrt je zajednička točka svih ljudi. Psihologija nas potiče da izražavamo emocije, no neke religiozne poruke ipak idu u nekom drugom pravcu. Žalovanje nakon smrti bližnjih sasvim je individualno i filozofski kontekst. Tuga je prirodan osjećaj, mada ga mnogi smatraju odrazom vlastite nemoći, pa čak i sebičnosti. "Jer sjećanja na mrtve nisu dovoljno kritična i iskrena, sjećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti" (Miro Gavran).
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
