"Probudite se, pijanice, i plačite! Sve vinopije, tužite za novim vinom: iz usta vam je oteto!" Tako starozavjetni prorok Joel upozorava na posljedice pošasti skakavaca - loze su uništene, u budućnosti se više neće imati što piti. Ove se riječi može shvatiti i kao upozorenje protiv (prekomjernog) konzumiranja alkohola: vinopija se nema čemu smijati pred Bogom.

Slijedom toga, mora li se čovjek kao vjernik brinuti ako svako malo zaviri dublje u čašu?

Krv Kristova

Sveto pismo ne daje jednoznačnu sliku o alkoholu. Na nekim se mjestima pijenje gleda u negativnom svjetlu i gotovo je demonizirano. S druge strane, neki odlomci Biblije govore pozitivno o alkoholu.

"Ne druži se s vinopijama", kaže knjiga Mudrih izreka; "I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost", upozorava apostol Pavao. Takva upozorenja nisu slučajna, jer je alkohol u biblijskim vremenima nekoliko puta napravio pustoš. Primjerice, konzumacija alkohola dovela je do incesta kada su Lotove kćeri zatrudnjele od svog pijanog oca. Ili do kazne, kada je Izrael pio i uživao, dok je štovao zlatno tele, a tisuće grešnika su umrli.

Prorok Izaija jasno osuđuje alkoholizam kada piše: "Jao onima što već jutrom na uranku žestokim se pićem zalijevaju i kasno noću sjede vinom raspaljeni". Za Pavla opijanja nisu ništa drugo nego pogubno "tjelesno djelo", a u poslanici Korinćanima, pijance stavlja na istu razinu kao i kriminalce kao što su lopovi i "zlostavljači dječaka".

Biblija pokazuje i dobre strane alkohola. Prema Knjizi psalama, sam Bog je taj koji čini da vino raste kako bi ono "razvedravalo srce čovječje". U Prvoj poslanici Timoteju, vino je čak i medicinski preporučeno. A tu je i Isus, njegovo prvo i najpoznatije čudo bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani.

Biblija također govori da je Sin Božji volio ići na slavlja i tamo piti i jesti. Njegovi protivnici nazivali su ga zbog toga "izjelicom i vinopijom". Osim toga, Isus u svojim prispodobama više puta koristi slike iz vinske kulture: sebe opisuje kao trs, vjernike kao loze ili uspoređuje Boga s vinogradarom. Važno je ne zaboraviti ni Posljednju večeru i tamošnju Isusovu euharistiju. Kalež s vinom (krv Kristova) postao je simbolom novoga saveza s Bogom i neizostavni sastojak crkvene liturgije.

Vino izopači i mudre

S obzirom na podijeljenu sliku koju daje Biblija, pitanje konzumiranja alkohola u ranoj Crkvi nije bilo bez kontroverzi. Konzumacija alkohola bila je uobičajena među ranim kršćanima, ali su se čuli i glasovi koji su upozoravali na to. Primjerice, crkveni otac Klement iz Aleksandrije (150. do 219.) upozoravao je da se treba odreći alkohola jer ima pogubne učinke na tijelo i um. Ipak, unatoč nekim upozorenjima, u samostanima se od svojih početaka počela proizvoditi alkoholna pića.

Od ranog srednjeg vijeka, redovi poput benediktinaca preuzeli su žezlo u proizvodnji vina i nastavili usavršavati tehnike uzgoja, berbe i prešanja. Osnivač, sv. Benedikt, napisao je pravila kako se redovnik mora ponašati za stolom i što jesti i piti. Propisuje da svaki dan na stol trebaju doći dva kuhana jela..., ne biti žderač..., ne biti pijanac... U poglavlju 40. piše o količini vina, pa kaže: "Svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako. Zato s nekom bojaznošću određujemo količinu okrijepe za druge. Međutim, i s obzirom na slabost nemoćnih, mislimo da bi svakome imala biti dosta hemina (op. otprilike 0.27 litara) vina na dan... Čitamo, doduše, da vino uopće nije za monahe, ali budući da ih u naše vrijeme nije moguće u to uvjeriti, složimo se barem u tome da ne pijemo do mile volje, nego razborito, jer vino izopači i mudre".

Misijski redovi poput franjevaca i isusovaca kasnije su donijeli vinogradarstvo u Novi svijet. Redovnici su tijekom vremena usavršavali proizvodnju alkoholnih pića. Francuski benediktinski redovnik Pierre Pérignon (1638. do 1715.) smatra se pionirom u procesu fermentacije u bocama za proizvodnju pjenušca. Po njemu je nazvana svjetski poznata marka šampanjca “Dom Pérignon”.

U raju nema piva?

Osim vina, proizvodnja piva je također od početka bila u rukama redovnika. Srednjovjekovni samostani razvili su standarde u pivarskoj kulturi koji vrijede i danas. Najstariji sačuvani crteži moderne pivovare potječu iz švicarske opatije St. Gallen iz 820. godine. Benediktinac i biskup Arnulf von Soissons (1040. do 1087.) smatra se izumiteljem procesa filtracije u proizvodnji piva. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je svetac - zajedno sa svojim imenjakom Arnulfom von Metzom (582. do 640.) - zaštitnik pivara. I danas iz samostana potječe jedan od najcjenjenijih svjetskih stilova piva: trapističko pivo, porijeklom iz Belgije, koje priprema ogranak cistercitskog reda.

Konačno, redovnici su se proslavili u proizvodnji žestokih pića. Srednjovjekovni irski redovnici smatraju se izumiteljima viskija. A recept za jedan od najcjenjenijih biljnih likera na svijetu potječe od kartuzijanskih monaha koji to piće prave do danas: Chartreuse.

Za redovnike proizvodnja alkohola nije bila samo važan izvor prihoda, već su proizvodili i za vlastite potrebe. Tijekom korizme, (hranjivo) pivo bilo je osnovna hrana, jer se koristio izraz Liquida non frangunt ieunum (Tekućina ne prekida post). S obzirom na često kontaminiranu pitku vodu, ljudi su u ranijim stoljećima pribjegavali alkoholnim pićima kako ne bi ugrozili svoje zdravlje. Uz to, na alkohol se gledalo kao na lijek - što liječnici danas potvrđuju. Za svetu Hildegardu von Bingen (1098. do 1179.) veže se izreka: "Vino je lijek. Pivo je piće. Voda je za pranje."

Da li se potrošnja alkohola u očima Crkve smatra neproblematičnom? Ne baš. Katekizam Katoličke Crkve o toj temi kaže: "Krepost umjerenosti raspolaže čovjeka da izbjegava svakovrsno pretjeravanje, zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova. Oni koji u stanju pijanstva ili zbog neumjerena uživanja u brzini ugrožavaju tuđu i vlastitu sigurnost na cestama, na moru ili u zraku, postaju teško odgovorni". Postoji i izričito upozorenje na opasnost od alkoholizma. U skladu s tim, Crkva ne zabranjuje konzumaciju alkohola, kao što to čini islam, ali jasno upozorava na potrebu umjerenosti, osobito u pogledu vlastita i zdravlja drugih ljudi.

Za mnoge ljude, pijenje alkohola dio je istinske društvenosti - a to se, naravno, odnosi i na kršćane. Poznata pivska pjesma kaže: Im Himmel gibt’s kein Bier, drum trinken wir es hier (U raju nema piva, zato ga pijemo ovdje). Skladatelj je Ralph Maria Siegel, a tekstopisac Ernst Neubach.

Benediktinski samostani u Istri

U Istri su se benediktinci pojavili već u 6. st. U novigradskoj biskupiji postojali su samostani Sv. Petra na Krasu, Sv. Martina u Martišnici, te Sv. Ivana Krstitelja u Dajli (oko 1273. do 1948.). U porečkoj biskupiji bilo je više od 20 samostana: Sv. Barbara kraj Vižinade, Sv. Dionizije i Sv. Elizabete kraj Motovuna, Sv. Mihovil Pod zemljom u Labincima, Sv. Mihovil nad Pazinom, Sv. Marija na Škriljinah kraj Berma, Sv. Kasijan u Poreču, Sv. Nikola (prije Sv. Anastazija) na otočiću kraj Poreča, Sv. Ivan in Prato kraj Poreča, Sv. Petar u Šumi s podružnicom Sv. Siksta kraj Barata, Sv. Marija u Vrsaru, Sv. Vincencije u Savičenti, Sv. Petar in Bigolin kraj Dvigrada, Sv. Andrija na otočiću (Crveni otok) kraj Rovinja i Sv. Marija Alta kraj Bala.

U pićanskoj biskupiji benediktinski samostani bili su u Šumberu i u Belaju. U pulskoj biskupiji benediktinci su imali nekoliko središta: Sv. Marija de Caneto (ili Formosa), Sv. Mihovil na Brijegu (in Monte) kraj Pule. Manje podataka ima o samostanima Sv. Petra kraj Pule, Sv. Marije na Brijunima, Sv. Marije de Cereto između Bala i Rovinja, Sv. Nedjelje u Barbanu, Sv. Martina kraj Barbana i Sv. Ivana u Medulinu.

Trenutno u Hrvatskoj djeluje samo jedan benediktinski samostan, Sv. Kuzme i Damjana u Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu, službeno otvoren 1965. godine.

Povezane vijesti

• 145. obljetnica otvaranja željezničke pruge Kanfanar-Rovinj: KROZ ISTRU PO NOVOJ ŽELJEZNIČKOG PRUZI PROJURIO PRVI PAROVOZNI VLAK
• Giovanni Domenico Stratico, biskup Novigrada i Hvara: Dostojan Casanovin prijatelj POSTAO UZORNIM BISKUPOM
• VREMEPLOV GLASA ISTRE: Tri puta manje radnika u brodogradnji obavlja isti posao kao i tri puta više prije rata!