Drugi svjetski rat ostavio je dubok trag u Istri - 17.000 poginulih osoba, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarskih objekata. Pritom je tijekom 1943. i 1944. zapaljeno - što potpuno, što djelomično - preko 400 stotina sela i zaselaka.

U iznimno krvavom siječnju 1944., prije 76 godina, za tragičnih događaja u Šajinima, Bokordićima, Maloj Gajani, okrutni neprijatelj nije se libio paliti i žive ljude, čitave obitelji, ubijati djecu, stoku u stajama, pljačkati imovinu. Kod preživjelih je to izazvalo šok, bol, tugu, traumu koja se generacijski prenosi u istarskim obiteljima do današnjih praunuka. Oni su i prije deset dana obilježili tragediju u Šajinima, selu na Barbanštini, čiji su mještani uoči tragedije pomagali ustanike, zbog čega su zapovjednici fašističke Crne legije iz Pule animirali 194. puk 71. pješačke divizije Wehrmachta.

U trosatnom divljanju u noći s 8. na 9. siječnja 1944. ubijeno je 50 očeva, majki, djece, djedova i baka. Kako je u obljetničkom broju koncem 2013. napisao "Barbanski glasnik", strašna je zla počinio te noći fašistički kvisling Ive Kolić zvan Ljuke koji je svojom rukom ubio rođaka Martina Kolića i njegovu ženu Mariju, iza kojih je ostalo četvero malodobne djece, među njima i ranjena Milena, stara svega osam mjeseci. Neprijatelji su te noći užasa živog spalili Ivana Blažinu, kod Pave Pekice spalili su zajedno s kućom cijelu obitelj, osim dviju kćerki koje su uspjele pobjeći?

Rommelova ofenziva

Naređena iz Hitlerove kancelarije nekoliko mjeseca ranije, u listopadu 1943. kreće "Rommelova ofenziva" (preciznije, ofenziva Wolkenbruch, "prolom oblaka") s više od 50 tisuća vojnika,

koja je uslijedila nakon pada Italije i rujanskih odluka o sjedinjenju Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom. Opisani okrutni obrazac primijenjen je na mnogim mjestima u nekadašnjoj Julijskoj krajini, no najviše u Istri. Na prethodno, pak, jačanje NOB-a u Istri u ljeto 1943. djelovala su dva krupna događaja: iskrcavanje saveznika na Siciliji 10. srpnja i pad Mussolinija 25. srpnja 1943. godine.

I ove je godine na komemoraciju u Šajine došao Đino Matošić, koji je te kobne noći ostao bez oba roditelja, a majka mu je ubijena dok ga je držala u naručju kao petogodišnje dijete.

- Te noći ih je petoro ubijeno iz moje familije, mama, tata, baba, stric i tetak. Svi su bili strijeljani, a ja sam bio ranjen u desnu nogu. Kad je mama pogođena, pala je na tlo skupa samnom, a ja sam se kasnije izvukao ispod njenog tijela. Neobično je to kako se čovjek nekad ne može sjetiti nekih nedavnih stvari, ali vjerujte mi da tu noć otprije 76 godina pamtim do najsitnijeg detalja i živo

kao da je bilo jučer. Gledao sam sinoć nebo i činilo mi se da je to ista ona mjesečina koja je bila nad Šajinima prije toliko godina, kaže Matošić.

"Palež u sjećanjima / Vžgano v spominih / Le memorie degli incendi" hvalevrijedan je projekt usredotočen na multietničko pogranično područje između Italije, Slovenije i Hrvatske - Julijsku krajinu (koju je njemačka vojska nakon zauzimanja 1943. nazvala Operacijskom zonom Adriatisches Küstenland tj. Jadransko primorje). To je područje koje je u zadnjih sto godina doživjelo brojne promjene granica i političkih režima. U Drugom svjetskom ratu jednog je okupatora (Italiju) zamijenio drugi (Njemačka).

Rapalski ugovor

Kako je regija od 1920. godine službeno bila dio Italije, hrvatsko i slovensko stanovništvo razvilo je ustanički pokret protiv režima i agitiralo za priključenje Jugoslaviji ili, u nekim slučajevima, za autonomiju Julijske krajine. U Drugom svjetskom ratu došlo je do suradnje hrvatskih i slovenskih ustanika s talijanskim, dok je članstvo u Komunističkoj partiji Italije bilo višenacionalno još u međuratnom razdoblju.

U vrijeme rata su nacističke i fašističke okupacijske snage spalile brojna sela u Julijskoj krajini. Ona su nositelji simbolizma područja koje je okupator pokušao "izbrisati". Ti su ratni zločini obično poduzimani kao uzvratne mjere prema civilnom stanovništvu koje je podupiralo pokret otpora, prije svega partizane, odnosno Narodnooslobodilačku borbu. Palež sela gotovo su uvijek pratili pokolji, deportacije, pljačka i drugo nasilje.

Dio projekta je istoimena putujuća fotografska izložba koja predstavlja prvi pokušaj koji uključuje širi zemljopisni prostor, na kojem su se u vrijeme Drugoga svjetskog rata događale slične tragedije - priče brojnih krajeva, sela i zaselaka Goričke, idrijsko-cerkljanskoga područja, Krasa, dijela Notranjske, Trsta i okolice, slovenske i hrvatske Istre, Brkina i Ćićarije. Realizator foto izložbe bilo je Istarsko povijesno društvo, glavni urednik bio je Maurizio Levak, odgovorni urednik Gašper Mithans, a autori Igor Šaponja, Željko Cetina, Robert Doričić, Vana Gović, Igor Jovanović, Petra Kavrečič, Miha Kosmač, Nikša Minić, Gašper Mithans i Milan Radošević.

- Patnja se većinom doživljava pojedinačno ili u krugu zajednice, dok je iz izložbe dobro vidljivo da je bilo puno takvih žarišta. Tako i dobre poznavatelje lokalne povijesti upoznaje s ratnim događanjima u drugim dijelovima regije koja je danas dio zajedničke europske povezanosti, a još uvijek očito razdijeljena među trima državama i (barem) trima memorijama, navodi se uz izložbu.

Julijska je krajina bila većinski naseljena hrvatski i slovenski govorećim stanovništvom. Talijanska nacionalistička politika, a uskoro i službena fašistička vlast su na teritoriju zadobivenom Rapalskim ugovorom 1920. uskoro počele uvoditi i potvrđivati "talijanstvo" toga područja. Jedna je od mjera bila i potalijančivanje imena, kako osobnih, tako i mjesnih. Bio je to, uz nedopuštenu uporabu izvornih imena, pokušaj "brisanja" poput paljenja sela, ali istovremeno i podosta ustaljena praksa pri promjenama granica na višeetničkim teritorijima, čak i u demokratskim režimima.

Povezane vijesti

• Barbanski obrtnički sajam posvećen ženskom poduzetništvu
• Za 3 kilometra nerazvrstanih cesta 1,5 milijuna kuna
• FOTO / Obilježena 81. godišnjica stradanja Šajina: Nacifašisti ubili 54 osobe i zapalili selo