ODGOVORNO ZANIMANJE
ISTRA PO BROJU UDOMITELJA NA SAMOM DNU Jelka Vukelić, udomiteljica iz Vodnjana: "Udomljena djeca su moj život. Želim još mnogima pružiti ljubav i dom"
Jelka je 18-godišnjem Ivanu najveća podrška (Milivoj MIJOŠEK)
Ljude je valjda najviše strah da će djeca biti problematična, jer dolaze iz obitelji u kojima su svašta prošli. No, kad djeca osjete da im istinski pružate ljubav i zaštitu te da ste se spremni žrtvovati, ona će vam to vratiti na najbolji mogući način. Svih ovih godina koliko se bavim udomiteljstvom nikada nisam imala niti jedno ružno iskustvo, kaže udomiteljica Jelka
"Udomitelj, to je samo jedna riječ. Ne postoje riječi zahvalnosti i ljubavi kojima bih opisao svoju udomiteljicu. Više je smatram svojom majkom. Iako nisam njezino biološko dijete, ona mi je pomogla da se baš tako osjećam. Uvijek je bila prisutna i uz mene, i zato ću ja uvijek biti uz nju. Jer je to zaslužila. Godine brzo lete i već sam 18 godina kod tete Jelke zajedno sa svojim mlađim bratom. Ona me naučila svemu što znam - kako se ponašati, kako steći neko znanje u životu, kako ne raditi pogreške. Pružila mi je sve što bi svaka majka trebala pružiti svojem djetetu: ljubav, pažnju, toplinu, emocije… I baš zbog toga je smatram svojom majkom, bez obzira na sve. Ona me voli kada nitko ne voli, utjeha mi je u najtežim trenucima. Tu je u mojim usponima i padovima i hvala joj što me pretvorila u čovjeka kakav sam danas." Riječi su to 18-godišnjeg Ivana Mustafića koji je s navršenih godinu dana stigao u dom Jelke Vukelić u Vodnjanu, koja već punih osamnaest godina pruža dom djeci koja su zbog raznih životnih okolnosti ostala bez roditeljske skrbi.
Ova 64-godišnja umirovljenica koja ima tri biološka sina nekada je radila kao pomoćna kuharica. Posljednjih dvadesetak godina posvetila se djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kroz njezin je dom dosad prošlo tridesetak djece. I sama je vrlo rano ostala bez roditelja koji su umrli mladi, a o njoj se brinula baka.
"Nema ništa ljepše"
Posjetili smo Jelku Vukelić u njenom domu u Vodnjanu. Kaže da je biti udomitelj možda najteži, ali istovremeno i najljepši posao na svijetu.
- Teško je kad djeca s kojom se neizmjerno vežete i gledate ih kako rastu jednog dana odu iz vašeg doma i krenu sama graditi život. S druge strane, nema ništa ljepše nego kad znate da ste djeci koja su ostavljena ili su bila bez adekvatne roditeljske skrbi pružili utjehu, ljubav i podarili im dom. Nema boljeg osjećaja kaže, Jelka.
Udomiteljstvom se počela baviti nakon razgovora s Udrugom Oaza, a prva djeca stigla su joj iz Rovinja i s njima je u kontaktu i danas. Prije nekoliko dana cijela obitelj okupila se na uskrsnom ručku kada je svoju tetu Jelku posjetilo desetak djece o kojima je nekada skrbila i pomagala im u najosjetljivijim godinama njihovog života.
- Žao mi je što se jako malo ljudi u Istri odlučuje baviti udomiteljstvom. Ljude je valjda najviše strah da će djeca biti problematična, jer dolaze iz obitelji u kojima su svašta prošli. No, to ne mora biti tako. Kad djeca osjete da im istinski pružate ljubav i zaštitu te da ste se spremni žrtvovati, ona će to vratiti na najbolji mogući način. Svih ovih godina koliko se bavim udomiteljstvom nikada nisam imala niti jedno ružno iskustvo, a primala sam djecu iz raznih obitelji u kojima je bilo svakakvih problema, kaže Jelka.
Danas u njenom domu uz Ivana živi i njegov mlađi brat koji je u Vodnjan stigao kao beba od nekoliko mjeseci, a tu je i jedna 14-godišnja djevojčica.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
