Devedesete godine prošlog stoljeća u istarskoj su poljoprivredi obilježene istarskom vinskom i maslinarskom revolucijom. Ne bih to nazvao uzletom, preporodom, afirmacijom ili sličnim blažim izrazima, jer mi se čini da se radilo baš o revoluciji, o prilično naglom, ali i odlučnom procesu, koji nije tekao baš glatko i nesmetano, već naprotiv, uz mnoge smetnje, teškoće i probleme.

Prisjetimo se, vrijeme raspada bivše i stvaranja nove države Istra je, što se poljoprivrede tiče, dočekala potpuno prekrivena sustavom poljoprivredno-prehrambenih kombinata, koji su uz ostalo držali i skoro sav vinarski i maslinarski sektor. No, kao u stripu o Asterixu, koji uvijek započinje prologom o tome kako su Rimljani pokorili cijelu Galiju osim jednog jedinog sela, tako i ovdje možemo reći da su kombinati do ranih devedesetih pokrivali cjelokupno istarsko komercijalno vinarstvo - osim jedne jedine privatne vinarije koja je tada djelovala u Istri. To je vinarija obitelji Ravalico u Novoj Vasi, u današnjoj općini Brtonigla, koja je na istarsku vinsku scenu stupila još 1986. godine, kada su braća Bruno i Antonio Ravalico odlučili modernizirati proizvodnju i prvi, među svim istarskim obiteljskim vinarijama, na tržište izaći s flaširanim vinima.

Nije bilo lako, jer tadašnji su zakoni štitili poziciju PIK-ova: u tadašnjem zakonskom statusu "samostalnog poljoprivrednika" nisi smio flaširati vino ako imaš manje od 10 hektara vinograda, ali kao samostalni poljoprivrednik nisi ni smio imati više od 10 hektara! Braća Ravalico imali su tada ukupno 18 hektara vinograda, pa su se tadašnjim zakonskim uvjetima prilagodili prikazavši svoje posjede kao zasebne, ali je etiketa na bocama ipak bila jedna, zajednička. K tome, u bivšoj državi privatni su vinari svoje vino mogli prodavati samo privatnim restoranima i konobama, pristup hotelima, kao i maloprodajnoj trgovačkoj mreži bio im je onemogućen!

Vinarija Ravalico tako je postala odvažnim pionirom modernog obiteljskog vinarstva u Istri, ali njihov primjer mnogi tada nisu mogli slijediti jer naprosto nitko nije imao dovoljno vinograda. Kad su se kombinati raspali, a njihova zemljišta, uključujući i vinograde, postala državna, zakonska rješenja o zbrinjavanju i ponovnom aktiviranju tog zemljišta (i tih vinograda) smjenjivala su se ritmom od po nekoliko mjeseci. Prvih su se godina vinogradi bivših PIK-ova davali u kratkoročni najam, ali njihovim novim korisnicima se nije isplatilo u njih ulagati kad nisu bili sigurni da će ih moći obrađivati dulje vrijeme. Zato su se uprave tih PIK-ova, koji su u međuvremenu postali privatizirana poduzeća u silaznoj ekonomskoj putanji ili čak u stečaju, svojim bivšim radnicima ponudili otkup vinograda, ali ne zemljišta koje je nakon pretvorbe postalo državno, već samo čokota koji su na tom zemljištu rasli!

Kolikogod ta situacija bila apsurdna, vinogradari koji su se odvažili uzeti bivše kombinatske vinograde u obradu, nisu imali drugog izbora doli pristati da kupe čokote, iako je konačna sudbina zemljišta na kojemu ti čokoti rastu ovisila o hirovima zakona koji su se mijenjali svakih nekoliko mjeseci. Kasnije je povremeno pružana i mogućnost kupnje tih vinograda, koja je još kasnije opet ukinuta pa ih je bilo moguće samo zakupiti, i tako nekoliko puta, sve do danas kada u Istri još uvijek imamo preko stotinu hektara vinograda u državnom vlasništvu, uglavnom zapuštenih, i rizičnih za širenje bolesti zlatne žutice vinove loze.

U toj anarhičnoj agrarnoj reformi devedesetih godina bilo je i nekih eksperimentalnih rješenja koja se nisu dobro ponijela, kao što je slučaj s tvrtkom Motovunski vinogradi u koju se udružilo nekoliko novopečenih vinara, bivših zaposlenika pazinskog Purisa, i zajedno uzelo u najam veću površinu bivših Purisovih vinograda u okolici Motovuna. Pothvat naprosto nije uspio i ta tvrtka nažalost nije postala bitan igrač na istarskoj vinskoj sceni, ali u mnogim drugim slučajevima nekako smisleno riješene procedure privatnog preuzimanja bivših kombinatskih vinograda napokon je dovelo do stvaranja materijalne osnove za nove vinarske snage na istarskom poluotoku. Dodatno jačanje njihovog proizvodnog potencijala dogodilo se sadnjom novih vinograda, što je kvalitetnom financijskom potporom podržavala i Istarska županija. No kroz cijele devedesete i prvo desetljeće novog tisućljeća statistike bilježe smanjivanje površina pod vinogradima u Istri. Jedan službeni, ali ne baš pouzdani podatak kaže da je 1995. godine u Istri bio 7.421 hektar, dok ih 2020. godine, prema upisu u ARKOD, ima 3.105 hektara, dakle usprkos svim novim sadnjama još uvijek ih je upola manje nego prije četvrt stoljeća. Naime, iako je nova generacija istarskih vinara svoje nove vinograde intenzivno sadila, još su brže odumirali vinogradi sve starijih i nemoćnijih malih proizvođača. Možemo slobodno reći: da nova vlast mlade hrvatske države nije glede raspolaganja poljoprivrednim zemljištem učinila tolike pogreške, istarska vinska revolucija dogodila bi se barem deset godina ranije.

Za razumijevanje razmjera reputacije i proizvodnih veličina istarskog vinarstva, kao i ukupne istarske poljoprivrede, korisno je malo pobliže sagledati u resurse najvećeg "igrača" na poljoprivrednoj sceni Istre, porečke Agrolagune, jedine tvrtke koja se uspješno izvukla iz pretvorbenog kaosa koji je uništio druge istarske poljoprivredne kombinate. Danas Agrolaguna obrađuje 1.200 hektara poljoprivrednog zemljišta, a cijela Istra, podsjetimo, 25.327 hektara. Vinograda Agrolaguna ima 630 hektara (cijela Istra 3.105 hektara), maslinika 230 hektara (cijela Istra 3.015 hektara), a preostalih 340 hektara su pašnjaci i ratarske kulture. Sama Agrolaguna ima u uzgoju 1.000 ovaca (cijela Istra 16.229), a u sklopu ove tvrtke su i moderni proizvodni pogoni - uljara i vinarski podrum u Poreču, te mljekara i sirana na Stanciji Špin. Cijela Agrolaguna zapošljava ukupno 240 radnika, od čega je u sirani zaposleno 25 radnika, u poljoprivredi njih stotinjak, u vinarstvu i uljarstvu pedesetak, a u sezoni berbe grožđa i maslina broj zaposlenih se povećava za stotinjak radnika.

Godišnja proizvodnja Agrolagune iznosi 4,5 milijuna litara vina, 120 tona ekstra djevičanskog maslinovog ulja te 350 tona sira i skute. Za 2019. godinu vrijednost sve te proizvodnje iznosi 104 milijuna kuna, a čak 94 posto prodaje ostvaruje se na domaćem tržištu. Prodaja vina donosi Agrolaguni 70 posto godišnjih prihoda, maslinovog ulja 12 posto, a prodaja sira 16 posto. Od šest posto proizvodnje koju Agrolaguna izvozi, najveći je udio vina, dok su ulje i sir manje zastupljeni. Ovo je zanimljivo: kroz neposredna partnerstva s istarskim hotelsko-ugostiteljskim sektorom Agrolaguna plasira 22 posto svoje proizvodnje. Na prvi pogled mogli bismo ovaj podatak komentirati: zar samo 22 posto? Međutim, drugi pogled neminovno moramo baciti na police istarskih trgovačkih centara i mnogih manjih trgovačkih objekata u kojima ćemo uvijek naći i Agrolagunine proizvode. A kako se turisti neskloni pansionskim aranžmanima uglavnom opskrbljuju baš u trgovačkim centrima, kolikogod mi željeli da je drukčije, učinkovitim sustavom distribucije Agrolaguna kroz maloprodaju u turizam zapravo plasira mnogo više od onih direktnih 22 posto.

Stasajući u modernu poljoprivredno-prehrambenu tvrtku orijentiranu na specijaliziranu proizvodnju autohtonih istarskih proizvoda, dakle isključivo vina, maslinovog ulja i sira, Agrolaguna se u minula dva desetljeća odrekla proizvodnje voća, povrća i žitarica, kao i pekarske industrije. Usprkos tome, nije se smanjila - u razdoblju od 2004. do 2019. godine udvostručila je svoj promet, a kroz to je vrijeme također udvostručila proizvodnju grožđa i učetverostručila proizvodnju sira. Danas na čvrstim ekonomskim nogama, usprkos krizi s Agrokorom čiji je nekad bila dio, Agrolaguna posljednjih godina čak obnavlja suradnju s kooperantima, pružajući tako ekonomsko uporište i mnogim malim obiteljskim gospodarstvima. Od oko 160 kooperantskih OPG-a Agrolaguna je lani otkupila tisuću tona grožđa, 1,8 milijuna litara kravljeg mlijeka, 100.000 litara ovčjeg mlijeka i, lani prvi puta, 60 tona maslina.

O maslinovom ulju te mlijeku i siru nešto kasnije, no za upotpunjavanje istarske vinske priče valja malo sagledati i preostali dio vinske scene, koji danas čini još 130 privatnih vinarija diljem Istre (podsjetimo, prije trideset godina Istra je imala samo jednu privatnu vinariju). Većina tih vinara, njih oko 120, udruženo je u udrugu Vinistra, a desetak je vinarija iz raznih razloga izvan Vinistre. Procjenjuje se da su danas najveće privatne istarske vinarije Ravalico, Prodan, Kozlović i Cattunar, pa nam uvid u resurse nekih među njima može dati materijala za usporedbu s Agrolagunom i cijelom istarskom vinskom scenom.

Vinarija Cattunar u Novoj Vasi pokraj Brtonigle tako trenutačno obrađuje 35 hektara vinograda, a dodatnih 19 hektara je u obnovi nakon krčenja zbog zlatne žutice. Isključivo iz vlastitih vinograda vinarija Cattunar godišnje proizvodi 280 tona grožđa od kojeg dobiva oko 2.000 hektolitara vina, a kad stasaju obnovljene površine vinograda te će se brojke povećati za 50 posto. Vinarija, u sklopu koje posluje i prvi istarski vinski hotel, zapošljava 14 djelatnika. U Istri se plasira oko 15 posto proizvodnje, u ostatku Hrvatske 60 posto, a izvozi se 25 posto proizvodnje. Vinarija Cattunar je u zadnjih deset godina za 40 posto povećala svoje proizvodne resurse, prodaja i prihodi rastu ritmom od desetak posto godišnje, a među poslovnim ciljevima Franco Cattunar naglašava povećanje prodaje u vlastitom sustavu, u vinariji, kroz degustacije i u vinskom hotelu.

Gianfranco Kozlović pak za svoju vinariju u Valama nedaleko Momjana grožđe dobiva iz 30 hektara vlastitih i 10 hektara kooperantskih vinograda. Zapošljava 20 djelatnika, a godišnje proizvodi 200-230.000 butelja vina. U Istri prodaje 30 posto proizvodnje, u ostatku Hrvatske 40 posto, a 30 posto izvozi. U posljednjih pet godina veličine resursa i proizvodnje su stabilni i ne planira se povećanje proizvodnje, a što se tiče plasmana, izvoz lagano raste.

Agrolagunina vinogradarska i vinska proizvodnja je dakle oko dvadeset puta veća i od Kozlovićeve i od Cattunarove, a oni su među najvećima u Istri. Ipak, kad nekog vinskog znalca od preko Učke upitate da vam nabroji, recimo, deset njemu najdražih ili najboljih istarskih vina, mnoga će se imena naći na tom popisu. Uz dosad spomenute, današnji istarski vinski aduti su i, primjerice, Benvenuti, Matošević, Damjanić, Trapan, Degrassi, Coronica, Franković, Cossetto, Arman, Brčić, Deklić, Geržinić, Legovina, Tomaz, Fakin, Anđelini, Medea, Roxanich, Rossi, Ferenac, Zigante, Domaine Koquelicot, Lunika, Ipša, Dobravac, Banko, Misal Peršurić, Pilato, Poletti, In Sylvis, Vivoda, Valenta, Dešković, Kabola, Fuhtar, Novacco, Sirotić, Baćac, Radovan, Veralda i još mnogi drugi. Svi oni zajedno godišnje proizvode 11,9 milijuna litara vina (službeni podatak za 2019. godinu), a ako uzmemo u obzir da se u Hrvatskoj godišnje po stanovniku popiju 22 litre vina, da Istra kojim slučajem ostane zablokirana u nekoj teškoj karanteni punih godinu dana, zbog čega ne bi bilo ni turizma ni izvoza, svatko bi od nas na raspolaganju imao čak 600 litara vina u godini dana. Doista ne bismo bili žedni.

Povezane vijesti

• VIŽINADA: LAG-ov poljoprivredni natječaj
• DAN OTVORENIH VRATA VINSKIH PODRUMA ISTRE: Druženje, kušanje i otkrivanje novih vina
• Najviši standardi u kvaliteti preko 30 godina: Vrhunsko vino, maslinovo ulje i sirevi s jedinstvenim potpisom istarske zemlje