GRADSKI REPORTER: Pali su cedrovi, na Fažanskoj ostade pustoš

Ostade pustoš na Fažanskoj cesti, kroz Valbandon i sve do Šuride. Rekonstrukciju prometnice u režiji Općine Fažana i Županijske uprave za ceste glavom su platila sva stabla uz asfalt. Zijevnula je gola Fažanska kao nepregledna cesta kroz pustopoljine Arizone. Ogromni cedrovi, pinije, čempresi, koji su desetljećima putnicima osiguravali hlad, sada su ispiljeni i porušeni, a tek poneki panj još kratko svjedoči o njihovoj veličini. Žalost i sramota!

Kud cesta prođe, krajolik se nepovratno mijenja. Cesta je danas mjerilo svih stvari, a njeni financijeri i graditelji odlučuju tko će živjeti, a tko neće (stabla su, da ne vjerujete, živa bića!). Cesta je mjerilo svih stvari i od nje ovisi kako će nam okoliš izgledati.

Većinu tih stabala uz cestu, ako ne i sve, sadio je pokojni Anton Rudan, naš Valbandonac, cestar koji se o Fažanskoj cesti brinuo još za vrijeme Italije. Nisu stabla, dakle, pala s neba, niti će nova pasti s neba - ona su mudro i sustavno godinama uzgajana. Kao mladi slušali smo priče ostarjelog Rudana o onim rijetkim autima i motorima koji su prije više od 80 godina vozili Fažanskom. Putovali su cestom i brojni pješaci i biciklisti na relaciji od Pule do Valbandona, Fažane, Peroja, i svi su oni cijenili napor da im se osigura hlad i vizualno uljepša put do destinacije.

Ali, godinama unazad sve su češći bili zahtjevi za uklanjanjem drveća na opasnoj Fažanskoj cesti pa će danas samo rijetke ražalostiti ogoljena cesta. Kao da su stabla ta koja ubijaju, a ne auti, motori, brzina općenito. Kako to da su velebne pinije uz prometnice na sjeveru Italije ili slovenskom primorju manje ubojite od naših? Kako to tamošnji cestari potencijalnu opasnost drvoreda uz cestu rješavaju samo jakim odbojnicima?

Nažalost, ovdje smo još zadojeni mentalitetom da je lakše ispiliti, zapaliti, iskopati, asfaltirati. I nevjerojatna je lakoća kojom se netko odluči riješiti velebnog drveća. Kao da ne živimo na istom planetu na kojem se stalno govori o problemima promjene klime i o uništavanju zelenih pluća svijeta. Prije sto i više godina, odmaralište u Valbandonu reklamiralo se, između ostalog, zasjenjenim šetnicama uz more, jer već su tada gospoda cijenila hlad borova, mada vjerojatno ništa o opasnostima zračenja sunca nisu znali. Cijenili su i stabla, mada im vjerojatno ni ekološka svijest nije mogla biti na razini današnjih ljudi. Ili barem nekih ljudi.